Danima razmišljam o njima i o njihovoj ljubavi. Kako je to lijepo. Koji je blagoslov imati takvu ljubav u životu! Koji je blagoslov živjeti ljubav cijeli život! Ježim se… A oči mi se pune suzama od sreće, ponosa i dragosti. Moji roditelji žive ljubav. I ja sam djelić te ljubavi, kao i moje sestre
Znate, neki dan sam razmišljala o ljubavi. I to duboko, duboko… Toliko sam razmišljala da sam se umorila. Na kraju sam zaključila da pravu pravcatu ljubav (kojoj nekoliko tjedana svakodnevno svjedočim), do sada nisam imala prilike, a bome niti sreće doživjeti. Na žalost. Iskreno se nadam kako za mene još uvijek nije kasno…
Sve što sam doživjela u ovih svojih 47 godina nije niti sjena ljubavi koju gledam posljednjih nekoliko dana. Niti sjena. Kako moj bivši brak i muž, tako niti dvije veze koje sam imala nakon razvoda. Mogu se svi sakriti. Svi odreda. Svi padaju pred ovom ljubavi.
Moja je mama proteklih tjedana često po riječkoj bolnici. Imala je zdravstvenih poteškoća kojima smo pokušali naći uzrok. Naime, već je prije radila razne pretrage koje su pokazale da problema nema, no njene poteškoće nisu prestajale. A da bi se otkrio uzrok koji radi te poteškoće, bilo je potrebno ponoviti pretrage i obaviti sve moguće koje još postoje – u bolnici.
Dogovorili smo se kao obitelj da je to upravo to najbolje za nju i njeno zdravlje. Pretrage su se otegle. Ništa nisu nalazili, pa su širili lepezu dodatnih pregleda kako bi sve moguće uzroke eliminirali. Uz put je bila na promatranju u bolnici – jer je upravo na taj način moguće da se sve obavi u najkraćem mogućem roku.
Moji su roditelji preko ljeta na otoku. Tata joj je dolazio u posjete i radio društvo kad god je uspio uloviti slobodan trenutak, obzirom mu je kuća puna turista. Sezona je u punom jeku. Ja sam tu, udaljena od bolnice 10 minuta vožnje autom. Sestre su u Slavoniji. Komuniciramo video pozivima.
Ova nas je situacija još više povezala kao obitelj. Koliko god se poznajemo u dušu, ova je izvanredna situacija iz nas iznjedrila neke nove osobine i kvalitete i još više učvrstila naš odnos i međusobnu ljubav, kao i poštivanje. Ova je situacija iznjedrila za mene osobno, kao i za moje sestre neke nove momente na koje smo ili zaboravile ili smo ih, nošene vlastitim životnim tijekovima, negdje ispustile po putu vremena.
Znale smo da se mama i tata vole. Ali, baš ono vole! Ali… nismo znale da se baš toliko jako vole i da su toliko jako povezani. Ova je situacija iznjedrila upravo tu njihovu ljubav, neizmjernu. Poštovanje i obožavanje.
Kada tata nije mogao doći u posjetu, mama i ja bismo se sjele u hodniku i nazvale ga na video poziv. Ta sreća kada se ugledaju, osmijesi, lijepe riječi jedno drugom… Nježni pogledi… Njeno dodirivanje ekrana i draganje njegovog lica na ekranu s druge strane kada se približi telefonu da je bolje čuje… Njegove suze u očima i spominjanje kako mu nedostaje… I najduže pozdravljanje na kraju poziva.. Mahanje, puse, ljubljenje ekrana telefona.. Nježni pogledi.
Prvi puta kada sam to doživjela – moram vam reći da sam ostala zatečena! Pozdravljali su se nekoliko minuta.. Pa bi se nakon prvog seta pozdravljanja dosjetili da si nisu rekli još ovo ili ono, pa bi onda opet pitali jedno drugo, pa iz početka.. Puse, mahanja, drugi set pozdravljanja, nježni pogledi… Osmijesi.. Pa to su moji mama i tata! Ove jesen slave 50 godina braka i još se toliko vole!? I tada sam shvatila… Oni se cijeli život tako vole. Oni se cijeli život obožavaju! Oni poštuju jedan drugoga. Oni slušaju jedno drugoga. Oni i dalje žive svoju ljubav! Ajme meni!
Svaki video poziv je bio tako emotivan. Onaj trenutak kada je on ugleda na ekranu – osmijeh od uha do uha. Sreća neopisiva. A ona.. prije poziva popravlja frizuru, namješta se.. A kada ga ugleda… Sve staje. Postoje samo ona i on.
Situacije kada je tata u posjeti, ne moram vam niti opisivati. Od nježnosti, dodira, zagrljaja… Ali, nešto mi se posebno urezalo u pamćenje…
Čekale smo ga jedan dan na hodniku i razgovarale video pozivom sa srednjom sestrom Vlatkom. Onaj trenutak kada ga je ugledala kako se penje uz stepenice, poskočila je kao djevojčica i potrčala mu u zagrljaj. Sestra i ja smo ostale bez riječi.
Mama je sva sreća dobro i uskoro ide doma. Napokon ide svom dragom. Prije par dana mi je tata rekao kako mu je ovo too much, jer se nikada nisu odvajali duže od par dana! U ovih 50 godina braka, ovo im je najduži period da su jedno bez drugoga.
Danima razmišljam o njima i o njihovoj ljubavi. Kako je to lijepo. Koji je blagoslov imati takvu ljubav u životu! Koji je blagoslov živjeti takvu predivnu ljubav cijeli život! Woow! Ježim se… A oči mi se pune suzama od sreće, ponosa i dragosti. Moji mama i tata žive ljubav. I ja sam djelić te ljubavi, kao i moje sestre.
I razmišljam o sebi i svojim ljubavima do sada… Nekako mi se čine blijede u usporedbi s ovom ljubavi. Nekako mi se čine nepotpune, ne prave… Nedostojne ovakve ljubavi. Nisu joj niti sjena. Nisu joj niti do koljena!
Ono što me tješi je činjenica kako ću ipak živjeti ovakvu snagu ljubavi kao što je ljubav mojih roditelja. Sigurna sam u to i jedva čekam dan kada će mi se ta ljubav dogoditi. Znam da imam 47 i da sigurno neću stići živjeti tu svoju ljubav 50 godina kao moji roditelji, ali ako je budem živjela i 5 godina biti ću sretna! Takva ljubav vrijedi svake sekunde života!
Nadam se da živite ljubav svog života. A ako je ne živite, želim vam da je doživite i živite zauvijek!
Vaša Ivana Grabar
Autor teksta: Ivana Grabar
- Foto naslovnice: Josip Čekada
Kontakt:
- Mail: ivana@pinkpen.com.hr
- FB stranica: PINK PEN IVANA GRABAR
Predivno je to kad se ljudi u potpunosti predaju jedno drugome i vole se tako duboko… Doživjela sam nešto slično,barem mislim da jesam, vjerovala u ljubav, sreću, pozitivu, no vjerojatno i nije bilo tako snažno kad je propalo. Nakon previše pokušavanja i razočaranja u životu ne vjerujem više nikome i bojim se voljeti… Nešto u meni stalno kopka i ne da mi mira, ljubomora i sumnje su jače od mene, iako nema vidljivih ni opipljivih razloga. Tako puno je neiskrenih ljudi, varalica i manipulatora, čula sam i doživjela iz prve ruke svakakve priče da više ne vjerujem u “cici-mici”, “ljubavi”, “volim te”, “ti si moja jedina”, pogotovo ako znam što je netko radio u vezama prije mene i varao gdje stigne, istina, u mladosti, ali… uvijek ostaje onaj ali… Ne vjerujem više ni u djela, a kamoli riječi. Jer i djela su često samo magleni paravan… Kad steknu povjerenje onda ti zabiju nož u leđa. Oprosti što kvarim tako divnu priču, nisam sklona komentiranju po netu, ali ovo je samo izašlo iz mene jer se nemam kome povjeriti…
Neka ste to ispustili iz sebe… Volite i poštujte sebe… A pravi će doći onda kada budete bili spremni. 🙂