Živi život da bi živio, a ne preživio

Često čujem: Samo da prođe ovaj period, pa da se opet sve vrati u normalu! Ili: Samo da mi je dočekati da odradim ovo što moram, pa neka sve već jednom završi! Ili: Neka samo djeca odrastu, pa ću onda napokon odahnuti! Ili: Neka prođe i ovaj dan, drugi ću već nekako izgurati… I onda prođe taj dan, prođe i cijeli tjedan, prođe mjesec, godina… Jedna godina, dvije, pet… deset. I prođe život!

Prečesto čujem ove fraze i od meni bliskih ljudi. Svi prolazimo život u fazama. Neke faze su lijepe, a neke su manje lijepe. Neke faze nisu lake i teško se provlačimo kroz njih te jedva čekamo da završe. Teško se nosimo sa životnim fazama pa živimo da bi preživjeli dok koračamo kroz faze i kroz život. A život je tako kratak i dok se okrenemo prošao je, a da ga nismo živjeli. Život prođe dok smo mi preživljavali dan za danom, dok smo životarili život. Život prođe, a da nismo niti uživali u njemu – u životu.

Zašto je to tako? Zašto stalno nešto ne prihvaćamo, zašto stalno nešto odbijamo, borimo se sa fazama i čekamo bolje ili lakše dane? Zašto je tako teško prihvatiti nešto što nam nije baš ugodno i što je van naših nametnutih životnih normi ili van naših okvira? Zašto je tako teško prihvatiti fazu u kojoj jesmo i iz nje izvući ono što je najbolje za nas? Zašto živimo da bismo dočekali nešto drugo koje možda neće doći, već će umjesto toga doći nešto drugo – možda iduća faza koja nam se opet neće sviđati? Što je to što nam se sviđa i što ulazi u naše okvire i pod normalno?

Prije nekoliko tjedana bili smo svi u svojim kućama, sa svojim obiteljima, bračnim partnerima, djecom, roditeljima… Mnogima je to bila totalna katastrofa – biti zatvoren u svoje domove, bez mogućnosti kretanja. Mnogi su bili ljuti na sebe i cijeli svijet oko sebe, a iz te situacije nisu mogli nikamo jer su nam svima bile vezane ruke. Mogli smo sjediti doma i plakati, ljutiti se, dramiti, padati u očaj ili se svemu tome prilagoditi? Što ste vi odabrali? Jeste li vi bili oni koji su očajavali i koprcali se u vlastitom očaju ili ste se pomirili sa situacijom i iz nje izvukli najbolje za sebe i svoje bližnje?

Iskreno, kada je sve stalo sredinom ožujka ove godine, kada sam ostala bez svih poslova koje sam radila, a radila sam tri posla paralelno – bila sam očajna i van sebe! Kao ptica zatvorena u kavezu. Kričala sam i lamatala krilima nekoliko dana. Očajavala sam, priznajem. Trajalo je tri dana. I nikada to neću zaboraviti. A onda sam se pribrala i posložila. Odlučila sam tu izolaciju iskoristiti najbolje moguće za sebe i svoje najmilije. Provodila sam vrijeme sa svojom kćeri više nego ikada, provodila sam vrijeme i sama sa sobom i shvatila kako ne želim taj period prespavati kao medvjed zimski san, već želim maksimalno iskoristiti svaki dan na najbolji mogući način. U tom sam periodu shvatila kako mi je taj period došao u najboljem trenutku. Shvatila sam kako mi je upravo to trebalo da presložim sebe u svojoj glavi i shvatim kako baš ništa dugoročno ne mogu planirati jer se u sekundi sve može srušiti kao kula od karata. Zato sam odlučila uživati u svakoj minuti, u svakom danu. I ne sramim se reći kako mi je bilo lijepo! Prihvatila sam te dane kao Bogom dane, uživala u miru, u svom domu i gledala od svakog dana uzeti što više.

Nakon što je ova faza za svih završila i život se počeo vraćati u „normalu“ sve češće čujem od ljudi kako im je ovo bio jedan od najljepših perioda u životu. Provodili su vrijeme sa svojom djecom kao nikada prije jer za to ranije nije bilo vremena. Provodili su vrijeme i sa svojim partnerima i shvatili kako imaju kvalitetan brak. Provodili su dane radeći ono što ih raduje i za što nikada prije nisu imali dovoljno vremena, a sada su odjednom dobili svo vrijeme svijeta da ga iskoriste upravo onako kako žele. Na nama je bilo da to vrijeme prigrlimo i živimo svaki dan maksimalno, uživajući u tom poklonjenom vremenu ili se zabijemo u kut križajući svaki dan na kalendaru čekajući da taj period čim prije prođe. Zato je netko tih 50-tak dana u svom životu dobio kao dar i najveći blagoslov, oplemenio je svoj život s najljepšim uspomenama za zauvijek, a netko je tih 50-tak dana prespavao kao medvjed zimski san ne želeći se baš ničega prisjećati.

Tako je i u svakodnevnom životu. Netko kroz život prolazi iz dana u dan, samo da ga odradi, samo da taj dan završi, samo da taj dan preživi s grčem je je sutra opet isti takav dan, a netko taj isti dan oplemeni u najljepši dan u svom životu, koliko god bio isti kao i onaj prije i onaj idući. Sve je na nama. Sami odabiremo želimo li život živjeti ili ga želimo samo preživjeti. Sami odabiremo želimo li kroz život hodati otvorenih očiju, otvorenog srca ili želimo taj život pretrčati zatvorenih očiju. Sami odabiremo što želimo. Sami s time i živimo. Na nama je.

Ne živimo život samo da bi ga preživjeli. Živimo život da bi živjeli bez obzira kakvu fazu trenutno prolazimo! Svaka faza je dio života. Prigrlimo je. Ispunimo baš svaki svoj dan lijepim trenucima. Obojimo platno svog života lijepim bojama! Budimo kreatori svojih uspomena i svoga života kako sam već jednom davno napisala, kada ostarimo da se imamo čega lijepoga prisjećati 😊

Autor: Ivana Grabar