O pticama i o ljudima …

Upravo sam kroz prozor promatrala zanimljiv prizor okupljanja ptica na stablu ispred kuće. Veća je vrsta ptice, sivkaste boje, sa čupavom glavom. Zaista ne znam koja je to vrsta, ali nije ni bitno.

Skupljale su se kratko vrijeme. Jedna po jedna… Pa onda po više njih zajedno. Slijetanje je bilo sa svih strana, jedva sam ih pogledom poloviti mogla od kamo su sve stizale. I hop, sve pravac na taj orah ispred kuće. U jednom trenutku bilo je toliko puno ptica na tom orahu da sam pomislila kako će se to stablo ili urušiti ili prelomiti! Kipjela je krošnja! Plesale su grane pod težinom ekipe koja je sjedila na njima. Vrvjelo je na tom orahu od silnih ptica! Bože koliko ih je samo bilo!!

I onda, odjednom su poletjele! Sve su se vinule u nebo! Dakle, sve ptice u istom sekundu i u istom smjeru! Fiju!! Prvo lijevo.. pa ravno, pa desno… Formirale su nekakav luk koji se nije iskrivio niti kada su mijenjale smjerove i brzine. Sve su letjele koordinirano, u istom pravcu, istim ritmom… Bez sudaranja, svađe i prepucavanja koji je put brži ili lakši. Sve kao jedna! Wow!

Htjela sam to slikati.. snimati. Čak sam i uzela mobitel u ruke, ali prizor je bio fenomenalan! Zastala sam i samo gledala, pratila ih pogledom. Čudesno!

Kako ptice znaju kada se i gdje naći? I u koliko sati točno?! Tko im to dojavi? Znam da nemaju telefone, internet.. Pa kako onda? Kako se dogovore kada kreću na put? Tko vikne: Ajmo ekipa! 3, 4 sad!! I kako lete tako koordinirano, sve kao jedna, bez greške?? Kako pobogu? I kamo su uopće otišle? Kamo će sletjeti? Kako to znaju, a nemaju GPS!

Kako ptice sve to znaju i uspiju se sve dogovoriti, a nemaju ništa od moderne tehnologije? Kako su tako posložene, točne i koordinirane? Kako su tako solidarne – čekaju se do zadnjeg člana, misle jedna na drugu i brinu se da su sve na okupu i da sve krenu skupa bez da i jedna fali… Pa to su „samo“ ptice!! Hej! Kako?!?

Može li mi netko reći kako ptice to mogu, a mi ljudi ne? One nemaju ništa, a mogu sve to, a mi imamo sve pa se ne uspijemo tjednima i mjesecima dogovoriti za kavu, susret… Kako one mogu bez krikova tehnologije poštivati dogovor, a mi uz sve što imamo ne udostojimo se pojaviti negdje na vrijeme ili se ispričati što nećemo doći… Kako ptice mogu zajedno ići u istom smjeru i prema istom cilju, a mi se niti oko smjera niti plana, a kamoli cilja ne možemo uskladiti, a kamoli dogovoriti. Kako?

Kako te ptice mogu biti više povezane od nas ljudi? Zar je moguće da su životinje više “ljudi” od nas samih? Samo se pitam…

Autorica teksta: Ivana Grabar

Ivana Grabar autorica je dvije knjige i kolumnistica. Knjige možete naručiti na e-mail: ivana@pinkpen.com.hr