Neka vas ne čude ljudi oko vas. Oni vide ono što je njima bitno, a to kako se ponašaju prema vama govori o njima.

Kad imaš moć, krunu na glavi, ordenje na prsima, titule na svome imenu, svi žele biti blizu tebe, pružiti ti ruku, potapšati po ramenu, pričati s tobom, šapnuti ti nešto, pokušati ti se svidjeti ne bi li bio u tvojoj milosti.

Kada moć preko noći nestane, kruna padne s glave, ordenje na prsima ne vidi nitko više, a titule s imena više nisu važne, kao niti prethodne zasluge, djela i zasluge – oko tebe više nema nikoga!

Nekome smrkne, a nekome svane – stara je izreka. Uvijek je netko novi s krunom na glavi, ordenjima i titulama. Uvijek je tako bilo i bit će! Ljudi vole biti uz uspješne, poznate, utjecajne, slavne, moćne… Jer, jbga.., to je ljudski! No, krune se mijenjaju, titule dolaze i padaju, kao i uspjeh, utjecaj, moć …

Kada si gol i izgubiš sve te vanjske i oku vidljive stvari, tek onda vidiš tko je tko, a tko je nula! Tko te zvao samo kad je od tebe nešto trebao, a tko te zvao da te pita kako si frende.

Nekome smrkne… A nekome osvane. Tako je bilo i bit će. Znam. Imala sam to prilike doživjeti više puta i promatrati ljude oko sebe. Prvi puta prije nekih 10-tak godina kada sam se povukla iz velike firme i utjecajne pozicije. Taj prvi puta boljelo je najviše jer sam mnogima ja kao ja – bila nebitna – bila je važna moja poslovna uloga, moja moć, moja važnost. Bila sam bitna s tim titulama, s tom pozicijom. Gola “ja”, kao i moja osobnost, nije bila važna nikome. E, to je boljelo! Kad shvatiš tko su ljudi koji su bili oko tebe i nazivali te „draga“. Ali sam se na to privikla i naučila. Odmakla sam se od tog kruga ljudi, pritajila nekoliko mjeseci, radila neke druge poslove, tiho i u svome miru. Trebalo mi je to. Mir. A onda sam se vratila u još jaču firmu, s još sjajnijim ordenjem i nastavila peglati dalje, ali sam znala gdje i kako svrstavam neke ljude, a one prave imam oko sebe uvijek i zauvijek. Imam onaj mali krug velikih ljudi, kako bi rekao Massimo.

Neka vas ne čude ljudi oko vas. Oni vide ono što je njima bitno, a to kako se ponašaju prema vama govori o njima. Uvijek sam u čovjeku gledala čovjeka! Za mene ne postoje zvijezde i važni ljudi. Za mene postoje ljudi, što god oni radili i bili. Meni je važno da su ljudi, normalni, jednostavni, pošteni i skromni, dobri. Da su normalni – koliko god to sad glupo zvuči, jer u ovom ludom svijetu pobrkanih prioriteta i vrijednosti dijele se neke druge ocjene, neke druge titule i važnosti. A taj se nakit tako lako izgubi, promijeni, izblijedi i nestane.. Ostajemo goli mi. E to je važno. Ta golotinja naše duše. To je ono najvrjednije u čovjeku. Ili je imaš ili nemaš. Kakvo ordenje, titule i znamenje! Duša je važna.

Voljela bih kada bismo gledali ljude tim očima – očima duše. Svijet bi bio puno ljepši i jednostavniji, zar ne?

Autor teksta: Ivana Grabar 

• Tekst napisala Ivana Grabar / Sva prava pridržana
• Fotografija naslovnice: Foto Kurti / Rijeka
• Kontakt autorice: ivana@pinkpen.com.hr
• Instagram profil: @grabarivana
• Službena Facebook stranica: Pink Pen Ivana Grabar