Da vas netko upita: „Vjerujete li u sudbinu?“, što biste odgovorili? Neki dan sam upravo ovo pitanje dobila na mail.

Vjerovanja sam da nam je puno toga “predodređeno”, ali isto tako mislim kako se puno toga može i korigirati kroz život, ukoliko dovoljno radimo na sebi. 

Najgori neprijatelji u životu su strahovi, negativne misli ili mirenje sa situacijom koja nije dobra za nas… Puno toga možemo mijenjati svojim stavom, pozitivnim mislima, vjerom u dobro, molitvom… Svaki dan trebamo se truditi biti bolji ljudi, kako prema sebi, tako prema drugima.

Ako se „pomirimo sa sudbinom“, kako se kaže u narodu, onda ćemo je živjeti bez koraka naprijed. Ako je prihvatimo, onda od nje možemo izvući najbolje za nas, a to znači težiti boljem životu, truditi se učiniti taj život boljim za nas i druge. Najgore je odustati. Najgore se pomiriti sa situacijom. Prihvatiti da, ali ne odustajati od toga da može biti bolje već danas ili sutra. 

Život je jedno putovanje, a mi smo putnici na tom putovanju. Nema povratne karte, nema unazad, nema preskakanja postaja… Polako se vozimo kroz život. Nekada taj put prespavamo, a nekada gledamo kroz prozor, uživamo u pogledu, očekujemo iduću postaju, pa iduću… Na nama je kakvo će to putovanje biti.

Sigurno ste i vi barem jednom pomislili, kada ste u nekoj ne dobroj fazi, kako nikada nećete na “zelenu granu”, kako vam je uvijek tako, kako ne možete više i ne zaslužujete bolje, kako je ovo vaš domet, itd. Poznato?

Meni da, itekako! Prošla sam do sada cijeli niz takvih situacija, mirenja s njima, odustajanja od čekanja iduće postaje pa sam ostatak „vožnje“ prespavala. Međutim, jednom sam odlučila prihvatiti situaciju i ostati „budna“, bez obzira na sve, i pratiti što će se dalje događati, čekati iduću postaju. Bilo je zanimljivo…

Od tada prihvaćam situacije koje znaju biti vrlo neobične i niti malo lake… I znalo mi je biti jako teško prihvatiti ih. No, već sam se do sada naučila da prihvaćanjem nekakvog stanja vidim stvari iz te situacije u kojoj sam se našla i da, nakon što se malo smirim, pokaže mi se maleno svjetlo na kraju tunela i rupica za izlaz. Jer izlaz uvijek postoji. Kao i nova postaja.

I već sam se naučila kad mi je teško i ne dobro, da znam kako uvijek može biti bolje, ali… da može biti i puno gore. Zato, većinu situacija prihvatim kao “lekciju” iz koje učim, ojačam i izlazim jača iz nje. Uvijek izađem. Uvijek izađemo. Ponekada nema objašnjenja za neke situacije, kao niti opravdanja. Ali izlaz uvijek postoji.

Život nije med i mlijeko. Život je pun lijepoga i onoga, manje lijepoga. Treba se znati nositi sa svime. Jer, to je život. Umijeće življenja. 

Imamo dobre, ali i one ne dobre dane… Kad su oni dobri dani ne brinemo previše, već letimo. Međutim, kada su oni ne dobri dani onda se pogubimo, dramimo, ludujemo, histeriziramo, žalimo se, kukamo, tražimo krivca i vrtimo u krugu vlastitog problema iz kojeg ne vidimo izlaz. Ne možemo ga niti vidjeti! I onda mislimo kako nam ne može biti gore od situacije u kojoj se nalazimo. Uvijek može biti bolje, ali na žalost može biti i puno gore. Zato je jako važno zadržati mir u sebi kao i fokus na rješavanje problema ili poboljšanju postojeće situacije…

Korak po korak, dan po dan i uvijek se pokaže nekakav put, nit vodilja, svjetlo na kraju tunela… Uvijek se nešto iznjedri, vjerujte mi. Ponekada nam se taj izlaz sviđa, a ponekada ne, ali je ipak – izlaz.

Sve je to samo život. Nekad majka, a nekad maćeha. I to treba prihvatiti. Sve se uvijek nekako posloži na svoje mjesto. Zato, staloženo i mirno u izazovima koje nam život servira.

Autor teksta: Ivana Grabar

• Tekst napisala: Ivana Grabar
• Kontakt: ivana@pinkpen.com.hr
• Foto naslovne fotografije: Maja Stevanović