Stvari nisu kakvima se čine

 „Ovo ti je ozbiljno upozorenje – makni odmah taj auto, ovo nije parkirno mjesto! Obećavam ti – ići ćeš vulkanizeru. Često!“

Stojim na kiši neki dan i čitam tu rukom ispisanu poruku na našem starom puntiću, parkiranom pristojno, ali izvan označenih parkirnih mjesta. Iako je u pitanju mirno naselje u predgrađu i iako nema nekog strašnog prometa, moram si priznati – pravila su pravila. I stojim, i čitam, i mislim si – kako da ja sad pomaknem tu našu staru, dragu kantu kojoj akumulator izdahne s prvim danom nepaljenja. Kako da ja sada odguram, a probala sam i to, automobil unutar označenog mjesta kada nemam ni tu motoriku da izvana onako frajerski okrećem volan, a tijelom guram auto, a bome nemam ni tu snagu? Dostupan za pomoć mi je ovih dana ravno – nitko.

Životne okolnosti trenutno su posložene protiv toga, osim da pozivam ekipu okolo, objavim na fejsu, dozovem nekoga s drugog dijela grada da mi pomakne auto za doslovno pola metra… A osim toga, mogla sam biti i neka samohrana majka, udovica, mogla sam završiti u bolnici, mogla sam biti umirovljenica koja je slomila nogu i nema nikog svoga kraj sebe, mogla sam biti ovo ili ono, u ovoj ili onoj situaciji.

A opet, razmišljam – nije ni autor poruke u krivu – ljut je, vidi se i po rukopisu da je ljut, ali – ne mogu reći da nema pravo na to. Sve što znam je da bih sada najradije potražila čovjeka u naselju i objasnila mu da nisam neki razmaženi mulac ili neko bahato stvorenje koje baš nije briga za njegovu poruku, za taj krivo parkirani i izdahnuli auto.

Objasnila bih mu, drugim riječima, da nije tako kako mu se čini.

Neki dan sam po ne znam ni ja koji put rješavala neku pravnu stvar u jednom odvjetničkom uredu. Znalo se događati da naši sastanci u tom uredu nisu uvijek tekli glatko. Sudarali bi se interesi, pitanja, odgovori koje nismo razumjeli jedni od drugih, sudarala bi se raspoloženja i očekivanja. Tako se gomilalo i mojih vlastitih nezadovoljstava – sve do neki dan. Isti ured, ista osoba preko puta mene i u zraku onaj neki glupi okidač koji je napravio ključni bam!!!:

– Kakav je ovo ured? Zašto se niste pripremili bolje za ovaj sastanak? Meni je već dosta svega, dosta ovog posla, ne ulijevate mi povjerenje!, čujem se kako drobim. Pitam nešto, a dobijem nekakav poluodgovor, vidno nabrušena samo nastavljam: – To za jedan ozbiljan odvjetnički ured jednostavno nije dovoljno dobar odgovor!

Završavamo s tim teškim sastankom, izlazim nemirna, ispucana, ali nezadovoljna. Tim više što sam izrekla točno ono što mislim, ali na točno loš, suprotan način od onog načina na koji bih voljela da se meni kaže. I pekla me je savjest. Baš dosta.

Prošla su dva dana, hodam Korzom, skrenem u trgovinu i kupim joj kolač. Osobi koja mi je mjesecima izazivala sumnju, budila u meni neku ljutnju, koja je imala i predrzak stav prema meni u ključnim momentima, premalo odgovora, koja je, možda, tko će to ikada znati – o meni imala još gore dojmove i misli – ja odem i kupim joj kolač. I to nimalo zato jer sam ja dobra neka persona u ovom svijetu mangupa, jer nisam, već zato jer sama sa sobom nisam mogla stati iza svog ispucavanja onoga dana na nju. Ma koliko to bilo opravdano, a imalo je elemenata opravdanosti, i ma koliko je bilo za razumjeti me, jer je,  – ja naprosto, nisam ponijela neku zadovoljštinu. Na trenutak jesam, osjećala sam se kao da radim neku veliku i važnu stvar, kao da napokon lupam šakom o stol, da vraćam ravnotežu svemiru, ali – drugo – ama baš ništa.

Donijela sam joj kolač. Pred svim kolegicama i strankama sam stala, pogledala je duboko u oči i ispričala joj se. Izvadila sam kolač i osjetila zahvalnost što ga je ona primila, a nakon što ga je uzela – zagrlila sam ju. Treba i to izvući iz sebe – uzeti taj kolač od nekoga tko ti je dva dana ranije nasjeo na neku muku. Na loš dan. Na pms. Na puno, previše posla. Na nemogućnost da iz sebe izvučeš neki ekstra atom i budeš sto posto fokusiran, otvoren, hiper uljudan. Tko zna na što sam joj nasjela. Kažem, iako s punim pravom, ipak na kraju mislim – ma mogla sam i bez toga. Pogotovo nakon što sam joj odnijela kolač i nakon što je ona sama počela pričati o tome što je toga dana nosila sa sobom.

Objasnila mi je, drugim riječima, da nije bilo kako mi se učinilo.

Baš taj jedan dan, za razliku od možda svih naših prethodnih zajedničkih dana u tom uredu – taj dan nije bilo kako se činilo.

Srećom, onaj čovjek mi još nije izbušio gume.

Srećom, uvijek imamo priliku zauzeti se za svoju stvar.

I, srećom, uvijek imamo priliku ispričati se, popraviti same sebe ako se za tu istu stvar – prezauzmemo, ako pretjeramo, ako od muhe napravimo slona, od automobila koji nikome ne smeta – napravimo događaj vrijedan crne kronike, a od svojih povrijeđenih emocija i taštine napravimo mašinu za rezance u koju ćemo utrpati tuđe pa ih samljeti.

Srećom jer – nije uvijek kako nam se čini.

Naziv kolumni: KAJIN SVIJET   Autor: Ana-Marija Vizintin