Prije nekoliko tjedana moja se frendica razišla s dugogodišnjim partnerom. On je odlučio otići jer je smatrao kako su se njih dvoje udaljili. Htio se odmaknuti od nje da vidi hoće li mu faliti, jer, kako joj je objasnio, i ovako i onako svatko od njih živi svoj život, strasti nema, pa želi razmisliti o njima i njihovom odnosu. Tako joj je rekao.

Hm..iskreno, mene je iznenadio njegov potez. Obično žene tako nastupaju, ali muškarci?? Morate priznati puno rjeđe.

Ona je ostala zatečena i povrijeđena. Čak se u njoj probudio onaj ludi ženski inat, pa mu je u odlasku, dok je spremao svoje stvari, svašta sočnoga izdijelila. Otišao je i nekoliko dana uopće joj se nije javljao, što je u njoj probudilo još veći bijes. Umjesto da ga pusti na miru, počela je jahati po njemu. Zvrckati ga, slati poruke, čuditi se zašto joj se ne javlja, ispitivati ga kada se misli vratiti doma i sl.

Međutim doma se nije vratio. Uzimao bi sina kod sebe i u šetnju, pa čak i na cijeli vikend, ali nju je izbjegavao u širokom luku. A ona – kao da je podemonila! To se zove očaj i slabost.. a ljubav je pokazivala na krivi način. Ja znam koliko ona njega voli. Bolesno, ali zaista bolesno!

Od kako je otišao samo mu je zvocala, cimala ga, podjebavala. Po meni, samo je čačkala mečku! Rekla sam joj da ga pusti na miru jer što god dalje radi – samo krivo radi! Što god više priča – sama sebi radi gore! Nekoliko puta sam joj ponovila rečenicu koju je meni, prije podosta godina, dobronamjerno savjetovala kolegica, a tom me rečenicom  trgla i potakla na razmišljanje.  „Draga, tebe će tvoj jezik kad-tad koštati!

Ovoj mojoj to sam ponovila više od nekoliko puta, a sve u dobroj namjeri. Zaista sam se potrudila objasniti joj da ne mora baš sve izreći sad i odmah. Nešto može reći i sutra, na primjer! Ali, nikada me nije poslušala.

Pred neki dan me nazvala sva u suzama . Sreli su se taj vikend i pitala ga je što on misli i kada će doma. On joj je odgovorio da se više neće vraćati.

-Pa, šta ti mene ne voliš više? – pitala ga je.
-Više ne. – odgovorio joj je i otišao.

Kraj svijeta! Pad sistema! Fajront u glavi! Dva dana je tulila doma i onda me nazvala:

Pustila sam je da mi se izjada, a onda sam joj fino objasnila koliko je krivih koraka napravila a sve u želji da vrati voljenog muškarca. Izgubila ga je i neće se vratiti. On je to znao još onaj sekund kada se spakirao i otišao – samo je njoj to malo drugačije zapakirao… Znao je koliko će je njegov odlazak „složiti“.

Plakala je kao kišna godina.

“Ja ne jedem i ne spavam. Na poslu kao da i nisam – ne funkcioniram uopće. Malog jedva primjećujem…najsretnija sam kada spava ili kad je kod njega. Nemam zraka. Srce mi lupa, svijet mi se srušio skroz. Ništa mi se ne da! Ni živjeti ni disati ni bilo što raditi. Sve me podsjeća na njega! Sjebala sam znam i trebala sam te poslušati i pustiti ga na miru! Ali, otišao je i ostavio me.. Samo me preokrenulo u glavi. Puko mi je film.

Da vidiš samo kako izgledam! Tako sam si debela i odvratna! Najradije bi se pokrila dekom po glavi i odspavala zimski san dok sve ovo ne prođe! Reci mi molim te, ti znaš, koliko traje taj oporavak? Koliko dugo? Koliko još vremena treba? Mene duša boli. Mislim da se neću nikada oporaviti! Raspadam se! Sve me boli. Krepat ću. Ne mogu više…” Pričala je i pričala. Bila je tiha, čudnovati tiha. Inače, uvijek je bila kao da je ukopčana u dva štekera: samo sija i migolji! I priča – ne gasi se! Nisi je mogao uloviti ni za glavu ni za rep. A sada… manja od makovog zrna.

E, jebem te živote, kako ljubav može sjebati čovjeka!?

Sjetila sam se sebe u toj fazi. Kada spoznaš istinu i kada te ista ta istina složi. Mene nije složilo kada sam saznala za prijevaru – mene je složilo kada sam ih fakat vidjela skupa! Valjda sam vizualni tip pa mi je trebao dokaz u obliku slike i tona, nemam pojma. Valjda ono, kad ne znaš i ne boli. Čuješ da je možda neka frka – ali ne vjeruješ dok ne vidiš. Tako i ja! Uf, alaj je mene to samljelo!!

Do tada sam se borila s vjetrenjačama i vilenjacima u svojoj glavi! Mislila sam kako ću uspjeti sve posložiti dok se nije dogodio „The Trenutak“  istine: hop on i ona! Hop, malo se ljube! Hop, a ja to gledam!

E, jebem ti….tada sam pomislila da ću krepati na toj ulici. Mislila sam da će mi srce iskočiti iz prsa i kroz uši izaći van. Gorila sam sva! Sijala sam, brijem od visoke temperature i adrenalina, brate moj mili, kao bakljada na Rujevici u 50. – toj minuti! Ja gorim sva, a ruke mi led ledeni – poplavile! Jezik suh. Grlo suho. Srce divlja. Noge ukopane. Došlo mi je da ih našamaram, pošaljem u tri lagane piz.. materine, a meni se nije dalo trepnut. Htjela sam joj reći da je droljetina i kurvetina – ma, nisam joj ni to rekla. Nisam imala snage.

Tada je umro dio mene. Od tada mi je trebalo puno, ali jebeno puno vremena da se presložim, posložim i dođem na sebe. Prolazila sam to u fazama i fakat je trajalo. Ali kada sam se slagala, padala sam i dizala se. Bilo je dana kada sam bila baš ono super..a bilo je dana kada bi srela na ulici par kako se šeta s djetetom, a ja sama s mojim djetetom. Pa, udri u plač! Ili se vozim na posao i samo mi nešto prođe kroz glavu – doviđenja!

Trajalo je, trajalo, moja draga prijateljice. I tebi će trajati. To što ti se dogodilo zove se sindrom slomljenog srca! Vjeruj mi, mislila sam da je to samo neka Romeo & Julia fraza, međutim nije.

Znaš i sama da su me prije nekoliko mjeseci nazvali iz Telegram.hr i pitali me ako mogu sa mnom napraviti intervju. Nije mi bilo ništa jasno. Naišli su na moje tekstove, saznali za knjigu.. Novinarka koja je obrađivala temu fakat se potrudila: Čitala je moje tekstove, informirala se sa stručnjacima, kardiolozima i složila je cijelu sliku i napravila jebenu priču. Žena je razvalila! Priča joj je vrh! Čak je i mene uspjela rasplakati, jebemu.
Znaš li ti draga, da su stručnjaci potvrdili i obrazložili fazu koju ti sada prolaziš, a koju sam ja prije xy godina prošla?! To se, mila moja, zove slomljeno srce. Da. To fakat postoji! Tvoje je srce slomljeno. I moje je bilo slomljeno. Koliko je još srca slomljenih zbog ljubavi 🙁

„Stresna kardiomiopatija, odnosno, sindrom slomljena srca već dugo nije mistična, nego znanstveno dokazana bolest”, objašnjava akademik D.M. predstojnik Klinike za bolesti srca i krvnih žila u KBC-u Rebro. Bolest podsjeća na infarkt, ali najčešće nema tako ozbiljne posljedice. Na Rebru se dnevno u prosjeku liječi dvoje pacijenata s akutnim infarktom miokarda, odnosno infarktom srca, dok se s tzv. sindromom slomljena srca njihovi kardiolozi susreću otprilike jednom mjesečno. Odnosno, kod 2% pacijenata sa simptomima infarkta srca dokaže se stresna kardiomiopatija.

Čini se da se povećava broj oboljelih od sindroma slomljena srca. Ipak, moramo uzeti u obzir da se tek posljednjih godina bolesnici sa simptomima i znakovima infarkta podvrgavaju hitnoj koronarografiji, odnosno invazivnom snimanju koronarnih krvnih žila”, objašnjava inače najmlađi akademik u Hrvatskoj.

Ako koronarografija pokaže da pacijenti imaju zdrave žile, odnosno ne dokaže se začepljenje ili kritično suženje neke od koronarnih arterija srca, onda pacijent nije imao infarkt srca, nego je doživio sindrom slomljena srca.

Ova se bolest do 2000. godine opisivala samo u Japanu, a od tada se sve više prepoznaje u Europi i Americi. “Simptomi su vrlo slični ili istovjetni simptomima srčanog udara. Pacijenti osjećaju prodornu bol u prsima, ubrzan rad srca, osjećaj gubitka zraka, slabost, aritmiju, znoj i popuštanje srca. U razgovoru s bolesnikom otkrivamo da je stresnoj kardiomiopatiji najčešće prethodio neki veći emotivni stres…“  Izvor: Telegram.hr

Vrijeme liječi sve, ali zaista sve. Kao i ljubav. A za nju, novu ljubav, trebat će ti vremena.. dosta vremena. Srce teško zacjeljuje. Treba mu vremena da zacijeli sve rane.

Čak mislim da slomljeno srce nikada ne zacijeli do kraja. Ono se oporavi.. komadići se ponovno spoje u jednu cjelinu..ali negdje duboko, ipak ostane trag i spomen na trenutak kada je puklo. Kao i kristalna vaza kada padne i razbije se. Kada je zalijepiš, vidi se trag gdje je spojena.

Vrijeme liječi sve pa tako uvelike pomaže u liječenju slomljenog srca. A vrijeme je na tvojoj strani. Vjeruj mi.

Odtuguj. Odboluj. Naspavaj se. Isplači se. Izbaci tugu van. Radi ono što voliš i što te čini sretnom. Zavoli sebe i posloži prioritete! Idemo dalje! Život može biti jako lijep!

Autor: Ivana Grabar 

  • Foto naslovnice: Josip Čekada
  • Lokacija: Kastav

SVE KOLUMNE AUTORICE – OVDJE 

Kontakt: