Srijeda, dan kao i svaki dan. Ok, možda ipak malo drugačiji nego običan dan u tjednu. Srijedom izlazi kolumna pa je taj radni dan ipak malo življi, uzbudljiviji i mrvu drugačiji od ostalih. Inače, posao kojeg radim već 15 godina je vrlo interesantan i živ. Jedan frend mi je uvijek znao govoriti: „Mala, imaš izmišljenu šljaku!! Šljaku do jaja!“ Tako to izgleda izvana – međutim nije baš tako, ali da je posao drugačiji od ostalih – istina je!

Znači, na mom poslu apsolutno nikada nije dosadno! I kada imam posla preko glave i kada mi je stresno za poludjet, kao što je sada stresno i gužvovito jer su zadnji dani u godini  (ponekad zaista pomislim kako ću „majkemimile“ skočit s 9. kata jer ne znam što bih prije od gužve i stresa), svejedno obožavam posao kojeg radim, svoje kolege i s guštom dolazim svako jutro na job.
Tako je bilo i danas. Tjedan dana prije Božića. Pjevala sam u autu do posla – to u principu radim često: vozim se i pjevam. Super mi je to! Istina je da me tu i tamo ljudi iz drugih auta (dok stojimo na semaforu) znaju čudno gledati – ali mene to uopće ne sekira – ne poznaju me, pa šta?!?  Dolazim pred zgradu gdje radim. Parkiram se i trčim. I to radim uvijek jer uvijek kasnim. U kantini, pred ulazom u zgradu sjede kolege novinari – piju svoju jutarnju kavu i diskutiraju o situaciji u državi, izborima koji slijede, o gradskim ocima, nogometu i o problemima u svojoj firmi. Trčim i pozdravljam. Da zažmirim i proletim, znala bih točno gdje tko od njih sjedi, tko što pije i kako će me pozdraviti: “Dobro jutro! Bok mila ili Bonžur drugarice!” – svako jutro isto!

Ulazim u lift i penjem se na 9. Kat. Nasmijana, vesela kao i uvijek. Ne glumatam – takva sam! Zadovoljna sam sobom i svojim životom pa zašto se ne bih smješkala i pjevala u autu?! Dolazim gore. Baterija od mobitela već je na pol, a nisam ni počela laprdati kako treba. Na poslu posla ko´ priči! Svi bi sve sad i odmah: od klijenata i slušatelja pa do kolega!! Trčim, radim. Pišem mailove, razgovaram na telefon. Tu i tamo bacim oko na kolumnu i fejs – pratim situaciju – srijeda je, jel? Vi lajkate ko´ludi, pišete mi u inbox. Sretna sam. Nešto vam stižem odgovoriti odmah, a nešto ne. Ostavljam za kasnije kad ulovim zraka. A zraka nikako. Telefon zvoni. Viber poruke. Frendice pitaju što ću obući za Stiluetin party, a što na Sevkin koncert. Smjehuljimo se. Dogovaramo. Skužim da mi za party fale najlonke u boji kože i odlučim otići do grada – napraviti predah, kupiti najlonke i još nešto obaviti za firmu.
Dolazim u grad, a u gradu dernek!! Špica žešća: terase kafića krcate. Iz božićnih kućica -štandova miriši kuhano vino i fritule. Svi su razdragani i u predblagdanskom štihu. Ajme što volim Božić i ovaj muving!! Fenomenalno je!
Obavljam poslovne obaveze i trčim u robnu kuću u dućan s najlonkama. Kupujem ih. Taman na izlazu iz Robne kuće naletim na dragog prijatelja, dugogodišnjeg kolegu s televizije. Nismo se vidjeli par mjeseci. Slijede zagrljaji i poljupci, smjeh i zajebancija i spontani odlazak na cugu.
Volim tog frenda jako. Predugo se znamo, još od faxa, a to je zaista puno godina. Samo smo deset i pol godina radili skupa, a gdje je sve ostalo. Pričamo o svemu: i o poslu i privatno. Pričamo o tome kako nemamo stalnih partnera…pričamo o prijateljima, pričamo o sexu….  Kome se sexa, a kome se više niti ne sexa… Zajebava me za jednu moju kolumnu i kako sam istresla frajere … Smijemo se kao ludi. Konobar krivo shvaća priču pa frendu donosi čašu vode jer je načuo naš razgovor o tome kako je moj frend dobio visok račun za vodu jer mu je pukla cijev u kući. I sad ti pričaj nešto u kafiću – fol te konobari ne prisluškuju 😉 Vrištimo od smjeha. Odlazimo iz kafića, a vani na sred Korza stoji žena i pjeva iz petne žile!! Ubija! Znam kada sam je ljetos prvi puta čula u Opatiji da me svojim glasom prestrašila – eto toliko loše pjeva. Božemesačuvaj! Sad se preselila na Korzo. Pjeva, a ispred nje šeširić. Ljudi prolaze i gledaju je u čudu. Smiju se. Fotkaju je. Moj frend i ja isto se smijemo. On odlazi do nje i spušta joj pare u šeširić. Grlimo se i pozdravljamo. Odlazimo svatko na svoju stranu. Bacam oko na mobitel, a on „izgorio“ od obavijesti što s fejsa, što iz inboxa, mailova…  Neki neodgovoreni pozivi, viber poruke. Listam to sve i nailazim na poruku od drage prijateljice, također bivše kolegice koju je karijera odvela u Zagreb. Ne čujemo se i ne viđamo često i baš me njena poruka obradovala.
Pa da – blagdani su! Sigurno je u Rijeci! – pomislila sam.

Otvaram poruku i čitam: „Kako si Ivana..što se radi?“
Odmah joj odgovaram s kim sam bila taman na cugi i kako smo se nasmijali do suza i da zujim po gradu. A ona će: „Vratila sam se u Rijeku iz Zagreba nakon 3 mjeseca. Javi se kad ćeš imati vremena za kafe“! Vraćam joj onako u jurnjavi i automatski: „Aha – hoću!“ A ona će:

Javi se dok sam još živa 🙂

Nasmijala me njena poruka i vratim joj: „Ahaha!! Ok! Ok!“ Mislila sam kako me zeza kao i uvijek jer se vječito lovimo na relaciji Zagreb-Rijeka-Zagreb pa se tako stalno dogovaramo, a u konačnici se ne vidimo po godinu dana! Stoga sam tu njenu poruku doživjela kao totalnu sprdnju na te naše „kvazi“ dogovore za kave.
Međutim, tada je stigla poruka:

„Ma ozbiljna sam na žalost. Već se godinu dana borim s boleštinom. Imam karcinom. Čekam drugu operaciju.“

Sada dok sam to pisala naježila sam se po cijelom tijelu i ponovo pretrnula. I kada sam čekirala tekst prije slanja – ponovno.. I kad god to pročitam … Ista reakcija.
Stala sam na sred Korza i pokušala još jednom slovkati svako slovo, svaku riječ nadajući se kako sam ipak nešto krivo povezala. Listala sam tu poruku gore dolje. Otvarala-zatvarala. Krenem tipkat. Pa stanem. Nisam znala što joj napisati, što joj odgovoriti. A nisam se mogla niti pokrenuti s mjesta.
Nakon nekog vremena odgovorila sam joj da me je jako rastužila ta vijest. Nisam ustvari znala što joj napisati.
Skužila je. Zazvonio je telefon. Ona. Gledala sam u njega i nisam se mogla javiti. Nisam znala što bih joj rekla… Koju riječ. Što?! Telefon je zvonio, a ja sam stajala kao glupača nasred Korza, a u ušima mi je odzvanjalo:

„Javi se dok sam još živa! Javi se za kavu dok sam još živa“!! Suze su krenule same… Hodala sam prema parkingu i plakala.

Došla sam nazad u ured. Sabrala sam se i nazvala je. Sad je ona plakala, a ja sam bila jaka i hrabra. Za nju! I odmah sam joj rekla: „Nema plakanja stara!! Daj da vidimo što možemo učiniti! Moraš biti jaka i s pozitivnim mislima – ako ćeš plakati – nećemo razgovarati!! I nećemo pričati o zvijeri! Pričati ćemo o lijepim stvarima“.

Situacija nije baš zavidna. Uz to što ima rak u totalnoj je financijskoj stisci. Zadnjih godinu dana bori se s bolešću. Više je bila po klinikama i liječenju nego što je radila… A kako je sam svoj gazda i kako se sama skrbila za svoj posao (bavi se organizacijom evenata) u periodu dok je bolesna – posao je patio. Nema posla, nema projekata, nema ni kunica…
Njen život pretvoren je u kaos. Totalni! Pričale smo i dogovorile susret između kemoterapija i druge operacije. Dala sam joj svu svoju pozitivnu energiju i ljubav. I nakon razgovora s njom zastala i zamislila se…
Zamisli ti molim te i usporedi moj dan, skakutanje, pjevanje, trčanje na posao, gugutanje na telefon, smijanje i zezanje, kreiranje obaveza i planiranje koje čarape kupiti, koju haljinu obući…  I njen dan i jedini plan kojeg ima, a to je preživjeti i ostati normalna!! Koji dan imam ja – a koji dan ima ona i koliko takvih ljudi ima koji vode ovakve bitke?! STRAŠNO!!
I zašto onda ne biti vesela i dobre volje, ako imam razlog za to?? A ja ih fakat imam!! Zdrava sam – hej!! I hvala ti Stvoritelju na tome!! Smijat ću se i kada spavam, ako treba jer imam i zašto.

Tako bi svi trebali – naći razlog za sreću – jer ako si zdrav imaš SVE razloge za biti sretan i nasmijan.

Mnogi će reći kako je teško biti sretan i nasmijan jer je kriza, besposlica … Neko čudno doba je došlo…Ali halo?!?! Ne možemo uticati na to, šta ne?! Možemo se barem odmaknuti da nas ne dira toliko jer i ovako ne možemo ništa promijeniti globalno, ali za sebe možemo puno napraviti.. Zar nije bolje napraviti par koraka u životu i maknuti se od onog što te nervira i čini nesretnim nego se stalno duriti i negodovati nešto, biti tamo gdje ne želiš ili biti nešto što nisi?? Moj je životni moto: Ivana, život je samo jedan i ne troši niti sekundu na krive ljude, krive trenutke, odabire i odluke!! Živi život i uživaj u njemu pa dok ide!! Živi za lijepe trenutke jer trenuci čine uspomene, a njih ćeš se uvijek rado sjećati! Doživotno!! To je moja parola i ja je zaista živim!

Mama me učila da budem fina i dama, a ja sam to doslovce shvatila. Uvijek mi je bilo neugodno reći što me smeta i radije bi prešla preko toga nego izrekla nešto kontra. Uvijek sam birala riječi – ne znam lagati pa bi često „pakirala stvari u celofan“ nego rekla direktno. I time sam samo sebe mučila, a s vremenom i ljude oko sebe. Situacije su uvijek lebdjele u zraku i ništa mi u životu nije bilo rečeno do kraja. Ni vrit ni mimo!
S godinama i situacijama u životu – a bilo ih je hvala Bogu i previše – naučila sam se reći sve otvoreno i direktno i tako mi je najlakše!! Izbacim to iz sebe, a i ljudima je tako lakše funkcionirati sa mnom! Lako me imati za frenda. Lako me voljeti. Lako me imati za partnera. Otvorena sam i transparentna i dec it! Zar nije bolje biti ovako iskren i direktan, transparentan i brz na jeziku nego stalno nešto razmišljati, kalkulirati, vagati, čuvati u sebi, gomilati, a uz sve to se duriti, zamjerati, mrziti, biti zavidan, ogovarati, glumatati,  igrati grube igre, otimati i tako u krug! Umara to sve brate mili!! Kako i neće umarati kad takvi ljudi stalno nešto rade. A rade loše, osjećaju se loše, a time štete najviše sebi jer se zamaraju s nebitnim stvarima. Troše život na gluposti i žive u negativi. Tako sam živjela i ja do pred malo vremena živjela.
Unazad nekoliko godina promijenila sam svoj život iz temelja! Finiš je bio u zadnjih 13 mjeseci! Tada sam najviše radila na sebi i radi toga sam jako sretna! Odlučila sam promijeniti svoj način razmišljanja i svoj način života. Odlučila sam iz sebe izbaciti sve ono što me nervira i frustirira, zabrinjava, okupira i opterećuje! A bilo je toga more! Ocean! Odlučila sam to nakon što sam drugi put u životu završila na ginekologiji. Tada sam rekla samoj sebi: Jebeš mi sve Ivana ako si ti normalna!! Pojest će te sve to nerviranje, nezadovoljstvo životom i sve to nakupljeno što nosiš u sebi!! Makni si taj oblak iznad glave, makni ljude koji te nerviraju i posloži stvari na svoje mjesto! I jesam! Kažem da je zadnje poliranje, finiš bio u zadnjih godinu dana! Naradila sam se najviše sa samom sobom! Nas dvije, Ivana i ja, imale smo jako puno posla! Ali isplatilo se!! Trebao mi je okidač da se pokrenem!

Kažu da su ženski reproduktivni organi duša žene i da se svaka emotivna bol nakuplja „dolje“. Što više tuge i nezadovoljstva žena nosi, to je njena unutarnja duša oštećenija. A ja sam nakon razvoda i prekida baš bila sjebana! Satrlo me sve to i ostavilo traga. Ali, sam naučila sve to razumjeti i otpustiti. Oprostiti i krenuti dalje još jača i bolja s osmijehom koji obara s nogu! Osmijehom koji je iskren i iz srca! Da – to sam ja 🙂
Svi se čude mojoj energiji i vedrini! Svi se čude pozitivi kojom odišem i kojom „punim“ ljude! Svi se čude srčanosti i snazi koju posjedujem. Mom osmijehu. A ja sam samo sve loše otpustila iz sebe! Sve one loše stvari koje su me tištile i zbog kojih sam bila nesretna, sve ono što su mi „neki drugi ljudi“ napravili kako bi me povrijedili (namjerno ili nenamjerno), sve što me smetalo i činilo nesretnom SVE, ali sve sam to otpustila i poslala ća! Kao da sam sve to iščupala iz sebe i zapalila, uništila, izbrisala gumicom. Ostala sam čista od tih stvari koje su se godinama taložile u meni. Taložile su se i samo su mi škodile … Gušile me i opsjedale kao demoni! Ostala sam čista: i moja duša i moje tijelo i moj um! Otpustila sam i oprostila. Da – oprostila svima sve!! Koje je olakšanje oprostiti!

Život je samo jedan, stoga pazite kako ga i na koga trošite jer taj isti život tako brzo prolazi… Nemojte da vaše uspomene budu satkane od krivih trenutaka i krivih uspomena!! Jednog će vam dana biti žao. Ne zamjerajte nikome. Oprostite im i maknite se!

Moju sam bolesnu prijateljicu pozvala na party. I došla je 🙂 Htjela sam joj dokazati da se po ničemu ne razlikuje od drugih, jer izgleda super i zaista nitko ne bi rekao da ima to čudovište u sebi. Ne vidi se po ničemu, a i ja sam htjela da se osjeća ugodno. I je! Zabavila se i opustila – barem na tren… Na koji sat i zaboravila na neman u sebi…
Imam osjećaj da će s njom biti sve ok jer je okružena s ljudima koji je vole – a to je najvažnije. Toliko pozitive oko nje ima, toliko pozitive joj i sama šaljem. Sigurna sam da će pobijediti boleštinu i da ćemo se nastaviti viđati i piti kave bez žurbe i fraze: „daj da se nađemo dok sam još živa“ … nego ćemo tu kavu piti i kada budemo sijede bakice s trajnom na glavi, štapom u ruci… Naći ćemo se na Korzu i popiti ćemo kavu. Možemo i medicu! Nazdravit ćemo nas dve!! Bar ćemo tad imati vremena na pretek jer ćemo bit u penziji pa se nećemo morati loviti na relaciji Rijeka – Zagreb!

Ljudi moji dragi…okružite se pozitivom i lijepim mislima, dragim ljudima… Činite stvari koje vas vesele i budite svoji! Oprostite svima kojima trebate oprostiti. Ne nosite taj bijes i zamjerke prema drugima u sebi! Ako vas je voljeni muškarac ostavio – ma neka je otišao!! Tako je moralo biti! Naučite iz svega ponešto i pičite naprijed! Ali prije nego krenete dalje – oprostite. Sve mu oprostite i ne razmišljajte o tome. Trudite se ne misliti na ono što vas boli. Božić je idealno vrijeme za oprostiti! Učinite to! Bit će vam lakše!

I zapamtite: Život je jedan i ne trošite ga na krive ljude i trenutke… Jer trenuci čine uspomene… Budite scenaristi svojih trenutaka i svojih uspomena!! Život je lijep!

Autor: Ivana Grabar