Jedno jutro stigao je njen e-mail:
Hej! Evo nakon tvoje promocije u Metropolisu sam sjela i nešto pokušala napisati. Jednostavno sam dobila želju napisati par riječi nakon slušanja čitanja ulomaka iz tvoje knjige, predavanja i promocije cijelog tima Pink Pen tu večer… Bilo je posebno i emotivno… Baš ste me takle u sridu, što bi se reklo.

Ni sama ne znam koliko mi je trebalo hrabrosti da ovo napišem i na neki način izbacim to iz sebe van… Prošli su mjeseci od promocije u Rijeci.. Zaista mi je predugo trebalo da ti sve napišem i pošaljem. A željela sam to jako i imala sam potrebu za tim.

Ni sama ne znam koliko sam dugo bila u zabludi i koliko dugo sam razmišljala jesam li u krivu ili ne. I što je najgore još uvijek to ne znam ….
Kako se dogodilo da sam sebe izgubila u nekakvom slijepom vjerovanju u ljubav koja vjerojatno nije postojala ili … možda ipak je. Ne znam…I dalje ne znam.
Uvijek mi je bilo čudno kada žene, cure, djevojke pričaju o slomljenom srcu, o izgubljenoj ljubavi, o donošenju teških, možda pravih, možda krivih odluka.
Voljela sam, jako sam ga voljela, a zbog te ljubavi dopustila sam sebi ulazak i provlačenje kroz neki svijet koji je, danas kad malo bolje razmislim, bio jako, jako čudan. Živjela sam u „tom svijetu“. Jesam! Prešla sam preko svih svojih pragova i granica tolerancije i dobrog ukusa, a sve zbog ljubavi. I dopustila sam svašta, što nikada prije, a niti danas, ne bih dopustila. Dopustila sam dovesti svoju psihu do te razine da sam samu sebe uvjerila u stvari koje, budimo realni, nisu baš normalne stvari i situacije za ovo današnje vrijeme. Sada jako dobro znam da nikako nisu normalne, ali …. Moji su me oduvijek odgajali po starinski i na način da, kad jednom uđeš u brak trebaš cijeniti i poštovati svog muža, njegovu obitelj i na sve to, u cjelini, gledati kao na svetinju.
To sam i radila, Trudila sam se to raditi.
Da se malo vratim, u ne tako daleko prošlost.
Sve je počelo kao bajka. Onda mi je to tako izgledalo – kao bajka. Danas kada pogledam – vidim stvari puno jasnije. Prije bih rekla da je naš brak, od samog početka, bio sapunica i to s jako lošim scenarijem….
Mladi smo ljudi. Ja sam mislila da se volimo i da se upravo iz tog razloga i zbog ljubavi ženimo i planiramo budućnost…obitelj, dom…
Međutim, jako brzo sam primijetila kako u našem odnosu ama baš ništa ne štima. Nakon svega par mjeseci braka, otkrila sam kako me muž vara. Jako me povrijedio … ali… Voljela sam ga, pobogu! I onda, zažmirim na jednu prijevaru, pokušam i na drugu zažmiriti, jer jebi ga, volim ga do bola! U svom tom ludilu, borbi i „žmirenju“ na oba oka, svjestan si kako ne voliš sebe jer sam sebe uvjeravaš kako je takvo ponašanje u braku danas normalno, da su takva vremena, sigurno je tako i drugima, proći će ga, muž mi je …
Bože koliko sam bila slijepa, gluha i hajmo reći naivna. Počela sam sumnjati u samu sebe. Koji su se meni filmovi vrtjeli po glavi! Osinjak mi je bio u glavi, vjeruj  mi! Mislila sam kako možda ja nisam dovoljno dobra za njega pa se tako ponaša i ima druge žene! Razmišljala sam i o tome da sam možda upravo ja kriva za sve to što mi se događa! Možda sam ga ja svojim ponašanjem na sve to natjerala – čak sami o tome razmišljala … Ne pamtim koliko puta i koliko sam noći provela plačući u kupaoni, zaključana, da nitko ne primijeti da se unutra gušim u suzama. Toliko sam dobro glumila ljudima oko sebe da sam dobro i da smo nas dvoje jedan običan,  sretan par. Fantastično sam igrala tu ulogu pred drugima; familijom i prijateljima, samo kako ne bi drugima pokazala koliko sam zapravo slaba, jadna i nesretna.
Druga ljubavnica i šljiva ispod oka su bili okidač i moje buđenje… Da, udario me je … Taj tjedan sam proživjela sve moguće emocije na ovom svijetu, naravno one negativne emocije koje su me slomile, zbog kojih više nisam mogla niti samu sebe prepoznati.
Bijes, ljutnja, bol, tuga… Erupcija svega! Više nisam mogla skrivati ništa i nikome!
Da ne pričam koliko sam sebe uništila u periodu koji je slijedio nakon toga  …. Tabletice za spavanje, sa hranom sam postala na „Vi“. Bilo mi je lakše prespavati taj period. Bilo mi je lakše izbjegavati probleme.
I dok sam ja sebe, doslovno, pokušavala uništiti na svaki mogući način, moj je dragi ponosno šetao gradom, držeći se za ruku sa svojom novom dragom.
Tad sam je mrzila više od svega! Bože mili, kako sam je mrzila! A danas? Danas sam joj čak i zahvalna što postoji. Da jesam! Zahvalna sam joj čisto zbog toga jer me probudila i trgla iz dubokog sna. Koliko god da je sve to skupa bilo traumatično i stravično bolno za mene, oči su mi se napokon otvorile.
Danas ne mogu ni opisati koliko sam sretna osoba jer sam samu sebe uspjela dignuti iz pepela. Izašla sam iz svega toga van još jača i čvršća kao osoba. Toliko sam od svega toga ojačala. Toliko su mi moje pinki naočale promijenile pogled na život i dale nadu, vjetar u jedra!
Danas idem dalje uzdignute glave. Polako počinjem vjerovati u ljubav i u dobro. Još se dugo vremena neću prepustiti novoj avanturi, novoj ljubavi.
Treba mi još vremena ali mi treba i moj mir da se odmorim od svega.
Zašto sam ti sve ovo napisala?
Htjela bih da se sve žene koje to, na žalost prolaze, uspiju izboriti za sebe kao i ja! Poručujem im da vrate sebe i počnu vjerovati u sebe i da nikada i nikome ne dopuste da ih se ponižava i odvuče od samih sebe. Niko nije vrijedan da nam uskraćuje mogućnost za sreću. Nitko!!
Jedan je život, a u tom jednom životu, čvrsto vjerujem da svatko nađe tu jednu, posebnu osobu kad tad, osobu koja vidi nas onako kako i zaslužujemo.
Nikad nije kasno. Samo se na vrijeme probudite! – završila je, a ja sam ostala zureći u laptop.
Igrom slučaja znam ovu mladu ženu. Prije osam mjeseci ispričala mi je svoju priču koju sam opisala u kolumni „Kockari ljubavi“. Imala sam feeling kako ta njena priča neće dobro završiti, što se na kraju i pokazalo.
Njega ne poznam i nije mi uopće bitan u ovoj niti u prethodnoj priči. Važna mi je ona.
Sjećam je se s promocije u Metropolisu. Gutala je svaku riječ, a nakon promocije smo malo popričale. Bila je oduševljena s onime što je čula. Dali smo joj snage da se pokrene. A bila je po podu, razasuta u komadiće.
Drago mi je da moje priče, druženja, promocije i predavanja koja organiziram za vas, dragi moji, ostavljaju ovakvog traga – i motiviraju vas na promjene i rad na sebi. Ponosna sam što moje riječi dopiru do vas. Sretna sam kada ste vi sretni. Tada znam da sam uspjela u svojoj misiji srca, a  to je – doprijeti do vas i da me čujete. A vi me sada vrlo jasno čujete i razumijete!
Nikoga se ne može natjerati na silu da nas voli. Nikoga se ne može natjerati na poštivanje i ljubav, ako to i sam ne osjeća. Nitko nije vrijedan života u dvoje, a sam u tom dvojcu. Nitko nije zaslužio da pati zbog druge osobe.
Prošla sam sve to. Moji su savjeti iz debelog iskustva i dugometražnog igranog staža iz realnog života žene koju je bivši muž varao, lagao i ponižavao. I ja sam prošla sve drame svijeta dok se jedan dan nisam trgla i pribrala!
Pa, nije mene moja mama rodila da plačem zbog nekoga tko me ne voli i ne želi, zbog nekoga tko me vara s drugim ženama i laže u oči! Nisam na ovaj svijet došla kako bih kukala i plakala zbog bilo kojeg muškarca! Ima i gorih stvari u životu od prevare i laži, razvoda i propalih veza i brakova! Ima – vjerujte mi! Puno gorih stvari.
Zato glavu gore i svaki dan po jedan korak naprijed. Nema ništa od plakanja i kukanja, tableta za spavanje! Treba znati uzeti uzde svog života, treba znati preboljeti prevaru i raspad braka, treba znati dići se iz pepela, očistiti sa sebe prašinu i zakoračiti u novi život, a iza sebe ostaviti sve one ruševine iz prošlosti. Treba znati, ali, treba imati i volje za to. Treba imati želje za buđenjem i novim životom a ne isti preplakati ili prespavati!
#thinkpink #pinkpen #ivanagrabar
Vidimo se na promociji i predavanju #srodneduse #praveljubavi #zivotmozebitilijep u Puli, petak 20.05. u 21h
Voli vas Pinkica!