Dugo sam razmišljala da li da pišem na ovu temu ili ne. Iskreno, bilo me strah da ćete me osuditi zbog prevelike doze iskrenosti i direktnosti na temu koja baš i nije ugodna.. ali, misim si… pretresam sve, idem i ovo. Pa, kud puklo da puklo!!

Mišljenja sam kako i nismo baš neka nacija – budimo realni i iskreni prema sami sebi. Specifični smo. Al, totalno! I žao mi je radi toga, al´tako je kako je. Pustimo sada političare, ljude na vlasti i njima slične – nebitni su u ovoj priči – u stvari, totalno su van ove moje priče! Bitni smo mi – narod u zemlji u kojoj živimo. Bitni smo mi – MI kao nacija.

A nismo si baš na čast, znate? U normalnim uvjetima ne. Nama je potrebna neka totalna katastrofa pa da se kao nacija ujedinimo. Sve ostalo je pušiona!

Kada malo pogledamo susjedne zemlje – svi se drže skupa, i u dobru i u zlu. A mi? Mi samo čekamo trenutak kada ćemo doći u priliku nekoga posrati, poniziti, popljuvati, kritizirati, ogovarati, poslati ga u krasne tri pizde materine ili mu isukati srednji prst. Takva smo nacija! Možemo se jebat – takvi smo! Nismo loši kao ljudi, ali smo zajebani – pogotovo jedni prema drugima, kao da smo jedni drugima smrtni neprijatelji a ne braća po nacionalnosti. To je prestrašno! Osip imamo jedni na druge!!

Primjer prvi:

Pogledajte samo svoje susjedske odnose! Kakvi ste sa susjedima? Ko´ fol – okej, ali čim se vrata zatvore kreće pljuvačina i ogovaranje, pretresanje i ponižavanje:

• „Jesi vidjela kako oni žive? Od kuda im love za taj auto? Nemam pojma čime se bave – sigurno su kriminalci!! Mali im je baš neodgojen! Opet su parkirali na naše mjesto! Ona njegova žena prava je vještica! Pogledaj ih, opet negdje putuju! Zašto taj mali nabija loptu baš pod našim prozorom? …“ Jel´vam od nekud poznato!?

Mislim, nema u tome ničeg zločestog, ali opet…ta potreba za njurganjem mene izluđuje.

Ja sam sa svojim susjedima ok. Sa svima. Lijepo se pozdravimo, priupitamo se kako smo, odgovorimo. Ako treba nešto uskočiti, pomoći – ako to mogu, rado ću. Po kućama i kavama svojih susjeda ne idem. Em nemam vremena, em to ne volim. Sigurna sam da oni o meni već imaju ispričane dugometražne filmove, međutim mene za to glatko zaboli i lijevo i desno uho. Nasmiješim im su ujutro kad idem prema autu, zacvrkućem im #dobrojutro, sjednem u auto i gas! Što pričaju o meni, glatko boli me boli briga! Niti mi plaćaju račune, niti mi kupuju kruh i mlijeko,  niti mi daju džeparac ili plaću! Stoga me za njihovo mišljenje zaboli dupence! Ja o njima ne pričam – niti me zanimaju. Kada mi nešto smeta – kažem im direktno. Bez okolišanja! Susjeda sam za poželjeti 🙂

Primjer drugi:

Kriza je. Puno je mladih ljudi bez posla. Nema se para. Svi samo kukaju i žale se. A riječko Korzo puno ljudi!! Terase krcate!!

Pitam se svaki put kada prođem preko Korza u letu, sa sastanka na sastanak: Kafeniše se, a?!? Na suncu? Pa, da, krasno… I cigarica se pućka uz kavicu? Ma, baš slatko!! I tako satima?  Pa, naravno!! A na glavi skupe brendirane oćale. Jadna li im majka! Bitno da su đezluci na glavurdi, puši se marlboro, a sve kao nema se.

I tako … Sjede na kavi satima. Ne mrdaju s terase nego ko´ tuljani nasukani na stijenu leže nepomično i lijeno. Tu i tamo posrču gut kave i popućkaju marlboro … uzdahnu kako se nema para jer nema nigdje posla i kako je sve u banani. Prebace nogu preko noge, pa iz početka: posrču gut kave (onaj isti makijato kojeg srču od početka špice), popućkaju malo marlborića i uzdahnu.

I onda na kavu dođe mladić u odijelu. Ne moš falit da je poslovnjak. Skoknuo je s kolegom na brzinsku kavu za vrijeme marende. Točno vidiš po njemu kako je ovaj sekund spustio telefonsku slušalicu i ostavio kalkulator na stolu pa izletio iz ureda da ulovi malo sunca u tih pola sata što ima slobodno.

A ovi – naslagani tuljani – samo čekaju. Čim ih vide kreće ogovaranje:

• „A vidi ga! Tatin sin! Lako tako furat se u odijelu i vozit tatinog bmw-a dok radiš u tatinoj firmi!! Eeee i ja bi tako da mogu! Da nema starog vidio bi ga! Nema u glavi tri čiste a izigrava nekog frajera po gradu! Poludim kad ga vidim! Najrađe bi ga namlatio, šupak mali!“

Sva sreća pa poslovnjak to ne čuje. Popije kavu i ode nazad u ured.

Tuljani ne rade nigdje. Kao traže posao, ali  mole Boga da ga ne nađu. Ooo, pa ne bi oni radili svaša, a ne, neee!! U najmanju ruku žele imati fin posao, početnu plaću 6 milja, službeni auto i tako to. Sve drugo ne dolazi u obzir!! Pa, neće valjda biti fizikalci! Dok su im roditelji živi – imaju krov nad glavom, plaćene režije, skuhano i oprano i džeparac za kavicu dnevno – biti će tuljani. I umjesto da se polome i rade par poslova kako bi pomogli i sebi i starcima, ne! Rađe neće raditi ništa nego to! I još uza sve to će srati po drugima, pljuvati i omalovažavati.

Zamislite vi to!!

Smeta im to što se drugi ljudi uopće pokreću dok oni stoje u mjestu,  a oni sami na sebi ne rade ništa jer su toliko lijeni da se uopće pomaknu s tog istog mjesta. Ali, zato srat mogu! A ne znaju da taj isti dečko kojeg su posrali ima završen magisterij i da radi od jutra do mraka svaki dan. Da to što mu je tata vlasnik firme znači da se još više mora dokazivati upravo zbog toga. Da ne diže glavu od ponedjeljka do petka i da ne stigne prdnut, a kamoli ogovarati ostale. On ih niti ne primjećuje jer je u svom filmu. Čovjek radi bar nešto. I ne kaki okolo.

Primjer treći:

Državni praznici. Nacionalnost. Domoljublje. ??!!??

Halo? Jesam doma? U Hrvatskoj? Koliko zastava vidimo na kućama vidno izvješene kada je neki državni praznik? Koliko Hrvata uopće zna koji je državni praznik? Znaju samo da je neradni dan i njurgaju što nisu uspjeli spojiti taj praznik u produženi vikend!

Nacionalnost i domoljublje budi se samo onda kada naša nogometna reprezenracija vodi. E tada se volimo svi! Pijemo Žuju, grlimo, pjevamo, trubimo s autima po gradu, vijorimo hrvatske zastavice na autima, volimo se jako i palimo baklje kada naši daju gol! Tada smo svi velike Rvatine! A kada naši krenu pušiti lagano, odmah se treneru jebe sve po spisku, trenera treba mijenjat, svi su Hrvati u tom trenu izbornici i najbolje znaju taktiku kako doći do boda i ne ispasti s prvenstva…

Ali, zato kad je Dan državnosti naše domovine – ne zna 70% nacije. Ili dan Domovinske zahvalnosti. To je samo jedan od neradnih dana u nizu i odmah se gleda pada li na petak ili ponedjeljak pa da se objedini u produženi vikend. Hrvatine! Može nas biti sram!

Nije naša domovina kao niti naša nacionalnost sramota jer je država u krizi i jer su političati sjebani, ne kužim?! Tko se od nas ponosi što je Hrvat? Tko će to javno priznati a da ga ne bude strah da ga ostali ne razapnu i ne popljuju i to u vlastitoj zemlji i u vlastitom gradu! Ma, zamisli ti do kamo smo mi došli!?

Primjer četvrti:

Politiziranje. Tko je u kojoj stranci preslikava se na sve situacije u životu. Koji god problem da iskrsne – politizira se i krivica se prebacuje s jednih na druge. Npr. Poplave u Slavoniji. Izbjeglice iz Sirije. Vukovar. Jedni su za. Drugi su protiv. I onda na društvenim mrežama kreće pljuvaonica ovih koji su za – protiv onih koji su protiv. I onda svak svakom jebe nanu!! Milina!

Primjer peti:

Izbori. Koliko nas ide na glasanja? Koliko nas odlučuje o sudbini naše zemlje? Čuje se  muha.

Priznajem, na ovim zadnjim izborima nisam niti ja bila. Prvi put. Zgadilo mi se sve! Nisam znala za koga bi glasala. Nisam znala koje je zlo manje od drugog.

Primjer šesti:

Kolektivna svijest. Solidarnost u nekoj katastrofi, tipo ovog zadnjeg u Parizu. Ni tu se, kao nacija nismo složili. Francuske zastave preplavile su društvene mreže pa su oni koji su osjetili solidarnost s Francuzima dobili po repu jer su se solidarizirali s njima a nisu se solidalizirali s palim avionom prije par dana, s nemirima i mrtvima u Africi itd.

Upravo me je ovaj nemili događaj još u nedjelju prevalio da pišem o ovome jer smo prefucking strašni! Ne sviđa mi se to prepucavanje tko je stavio francusku zastavu preko slike profila, a tko nije i zašto je ili nije! Tko je osjetio emociju da stavi – je stavio lančanom reakcijom, a tko nije i neće – ne mora! Čemu to prepucavanje, podjebavanje i prozivanje?!? Znači, sramota!! Može nas svih biti sram i stid! Zato nam i je tako kako je! Eto! Čitala sam komentare i balalajke na tu temu i nisam mogla vjerovati! I mislila sam ne reagirati jer iza sebe imam nekoliko tisuća ljudi … ali imam i prijatelje u Parizu. I boli me briga što mislite o meni zbog zastave preko slike profila. Jesam. Stavila sam. Ponijelo me srce. Kao sto me ponijelo srce pa sam stavila roza mašnu kada je bio mjesec borbe protiv karcinoma dojke, lika iz crtica kada je bio mjesec djece oboljele od raka i sl. Jebemu sve i prepucavanju i filozofiranju – uvijek i oko svega!

Kakav smo mi to narod?

Za što su se borili ovi u ratu? Zbog čega su izginuli svi oni silni ljudi u Vukovaru? Da li nam je taj nesretni Vukovar barem negdje u srcu ili ćemo i to isprdati i popljuvati, izfilozofirati i razapeti one koji stave danas sliku Vukovara ili napišu nešto na tu temu? Ha?!

Vjerovali ili ne, bila sam u podrumu kada su tukli Vukovar sa svih strana. Rođena sam Vinkovčanka i od Vukovara smo udaljeni svega nekoliko kilometara. Ravnica je. Sve se čulo. Svaka granata s Dunava na Vukovar, svaka bačena bomba iz aviona na Vukovar, svaki jebeni projektil koji je doletio preko Dunava. Gruvali su ih sa svih strana, a zemlja se tresla. Zemlja slavonska, ravna. Prašili su ih mjesecima tako. Sravnili su ih. Tada smo znali da od grada nije ostalo ništa. Ja sam to slušala samo par tjedana, a pamtit ću to doživotno. Već sam godinu dana prije početka rata studirala u Opatiji tako da su me moji samo makli od tamo da me poštede svega toga.

18.11.1991. Vukovar je pao. Tri mjeseca nakon što sam otišla za Opatiju.

24 godine nakon pada toga grada i toliko poginulih i nestalih mi se sprdamo s nacionalnošću. Pljujemo jedni druge i baš se u ničemu ne slažemo! Zar nije to žalosno? Što nam se dogodilo?

Znam da nismo takvi ljudi. Znam to, jer kada je skupljanje novaca za bolesno dijete, cijela je nacija spojena u jedno veliko srce! Tada se pokažemo koliko smo jaki i koliko smo ljudi. Pravi ljudi.

Kada su bile poplave u mojoj Slavoniji, cijela zemlja se digla u pomoć poplavljenima. Koliko je bilo tužno gledati te brižne ljude, toliko sam bila ponosna što smo bili ujedinjeni u jedan narod, jedan cilj – bez seruckanja, filozofiranja, pljuvanja i prozivanja! Ljudskost je pobijedila sve! Svi smo se digli u jedno – svi smo bili jedan narod! Cijela zemlja je bila jedno veliko srce! Srce za Slavoniju!

Što se desilo s nama da smo postali takvi? Zbog čega nas samo velike tragedije ujedinjuju? Zašto ne volimo svoju zemlju? Zbog čega se sramimo svoje nacionalnosti? Ponavljam, nacionalnsot nema veze s političarima na vlasti! Oni su nebitni! Mi smo bitni – mi kao narod! Sutra ih možemo maknuti jer smo ih mi i izabrali! Sutra možemo staviti druge na vlast! Ko ih jebe! I ovako im je to samo posao. Ako ne budu dobri – doći će drugi! Svi su oni samo u prolazu.

Mi smo bitni kao narod. Mi se trebamo držati skupa i ne pljuvati jedni druge.

Počnimo od sebe i svojih susjeda. Počnimo od kolega na poslu, prijatelja u stvarnom životu i na društvenim mrežama.

Volimo se svi – kao što mi u Rijeci volimo naš grad, grad koji teče!

Volimo se svi i navijajmo jedni za druge – kao što Armada navija za Rijeku!

Nije bitno jesi li Istrijan, Slavonac, Zagorac, Dalmatinac, Ličanin, Primorac … Nije bitno jesi li s kopna ili mora, s planine ili iz ravnice ili s otoka.. Nije bitno navijaš li za Dinamo ili Hajduk, Rijeku ili Cibaliju! Bitno je da smo svi jedan narod koji se poštuje i voli svoje. I bilo bi lijepo da se time i ponosimo. Vrijeme je da se trgnemo. Vrijeme je da počnemo misliti što ćemo prenijeti našoj djeci. Vrijeme je da naučimo našu djecu voljeti domovinu. Vrijeme je da naučimo djecu da budu ponosni što su Hrvati!

Počnimo od danas. Vukovar je jako dobar početak za pokazivanje poštovanja prema domovini.

Imam prijatelje Srbe i Muslimane i nemam problema s ostalim nacionalnostima. Oni koji me poznaju privatno – dobro to znaju. Ne mrzim nikoga. Ne pljujem nikoga. Ne vrijeđam nikoga. Opsujem tu i tamo svima i sve, ali direkt i u facu.  Svakome prema zasluzi!

Ponosna sam što sam Hrvatica! Volim svoje i poštujem tuđe.

Do iduće srijede pozdravljam sve tuljane s Korza i obavještavam ih da im kreće kišno vrijeme!