Prije nekih šest mjeseci zamolila me jedna čitateljica da napišem kolumnu o tome gdje i kako uopće, u današnje vrijeme, upoznati pravu,  kvalitetnu osobu i da li takva osoba uopće postoji.

Nisam joj mogla odgovoriti sto posto na postavljeno pitanje i podpitanje, ali na pedeset posto – jesam! Nisam znala kako niti gdje upoznati onog pravog, ali sam znala da postoji. U to sam oduvijek bila sto posto sigurna. Kolumnu na tu temu nisam napisala – jer nisam znala odgovor na onih prvih pedeset posto. Jebiga, pa ne mogu ni ja baš sve znati 🙂

Odgovorila sam joj da se strpi i nikako ne odustane od „potrage“. Sjećam se kako sam joj nadodala da ga ziher neće pronaći u bircu! Eto, to sam joj rekla!

Zato joj i pišem ovu kolumnu,  kao i za sve vas koji tražite i polako posustajete u potrazi za „onim pravim“,  misleći kako takav niti ne postoji i da su sve konji oko nas. E, pa varate se! Nisu baš svi konji 🙂

Dakle, zaista je teško nakon duge veze ili braka vratiti narušeno povjerenje, opustiti se i vjerovati – ponovno. Nije lako, znam to, ali nisu niti svi ljudi isti, tako da, koliko god ste oprezni – nalijetat ćete na mine i ponovno se razočarati. Uh, prošla sam sve to, ali nikada nisam gubila nadu da „onaj pravi“ postoji. Znala sam da je tu negdje, samo…trebalo je pričekati da se sve karte poslože. A karte se slažu. Samo treba strpljenja da se poslože.

Ja sam znala što želim. Iskustvo i razočaranja učila su me i naučila da znam što ne želim i da i dalje ustrajem u naumu pronaći ono što zaista želim. I nisam odustajala od potrage. Ne, nisam hodala po gradu s oglasnom pločom, neee!! Pustila sam nek´ vrijeme čini svoje. I učinilo je!

U život su mi ulazili razni ljudi. Neki su mi bili dragi, neki smiješni…neki su me totalno razočarali u prvom kontaktu, a neki su se pokazali u pravom svjetlu nakon par susreta. Na manje od onog što sam imala zacrtano u glavi nisam pristajala niti sam se upuštala u bilo kakve kombinacije. Bila sam ustrajna u svom naumu i niti milimetra nisam odstupala. A moja je ljestvica bila vrlo visoko postavljena i vjerujte mi, malo ju je tko uspio dosegnuti. Čak joj se nisu uspjeli niti približiti. Znala sam gubiti strpljenje i njurgati, žaliti se prijateljicama kako su „pravi frajeri“ izumrli i da mi se baš nitko ne sviđa, ali na manje od zacrtanog u svojoj glavi – nisam pristajala. Ne!! Znala sam što želim i tome sam težila računajući kako ću se valjda do penzije zaljubiti kako Bog zapovijeda, a do tada ću se zabavljati, jer to mogu.

Frajeri su mi se uvijek javljali. Upoznavala sam ih na raznim mjestima: preko posla, prijatelja i poznanika. U principu su oni prilazili meni i javljali se prvi. Neki od njih su mi bili zanimljivi, a neki niti to. Neki su mi bili simpatični, a s nekima nisam niti kavu popila. Ja sam odabirala i nakon kraćeg upoznavanja odlazila jer nisu ispunjavali moje kriterije. Nisam pristajala biti s nekim samo zato da ne budem / ostanem sama. Ne, to nisam ja. Znala sam što želim. U svojoj sam glavi kreirala sliku partnera kakvog želim, a svi oni koji su mi ulazili u život nisu bili ni blizu moje kreacije.

Ali, nisam se pretjerano nervirala oko toga! Živjela sam svoj život ne opterećujući se time. Dakle, izlazila sam bez opterećenja kako nekog pod obavezno u tom izlasku moram upoznati.  Sređivala sam se za sebe, a ne za tamo neke tipove koje ću sresti po noćnim klubovima. Trenirala sam u teretani s hrpom muškaraca bez da sam ikome od njih znala ime – osim trenerima – jer mi ostali nisu bili bitni – bez uvrede bilo kome. Dolazila sam u teretanu trenirati, a ne prošetavati guzu! Na rođendane i druženja kod prijatelja nisam odlazila s misijom kako ću upoznati nekoga novoga. Nisam se opterećivala time što sam više solo nego u nekoj kombinaciji. Bolje da sam bila sama nego da sam uvalila u neku kombinciju koja me ne čini sretnom! A to mi je bilo najvažnije: da budem sretna u potpunosti.

Falila mi je ta moja druga polovica, ali sam bila strpljiva. Znala sam da je negdje blizu i da ću je prepoznati bez da je naokolo tražim. Znala sam to, pa sam bila opuštena. Čemu potraga – kada će mi doći sama kada za to dođe vrijeme.

Svakog tko mi je ulazio u život i u njemu se zadržao neko vrijeme tumačila sam kao životnu školu. Iz svakog sam tog poznanstva izlazila bogatija za jedno novo  iskustvo i s  još jačim uvjerenjem kako ne trebam odustati od onoga što želim. Svako novo poznanstvo još mi je više otvaralo oči i pokazivalo jasnije što želim i otvaralo mi pokoju novu stavku koju ne želim. Karte su se slagale a slika je postajala sve čišća i sve jasnija. I iz svega toga sam izlazila s još većim razumijevanjem onoga što čekam. I svaki sam puta znala da sam sve bliže i bliže cilju i ostvarenju sna: prave ljubavi … one iskrene i čiste. Obostrane. Nepobjedive.

Prave ljubavi, srodne duše – nazovite ih kako želite, ne događaju se svaki dan. Ne događaju se niti svaku godinu. Svatko od nas kroz život upozna nekoliko srodnih duša. Imamo ih više. I od svake te svoje srodne duše imamo zadatak ponešto naučiti i ponijeti sa sobom. A to je iskustvo. Mudrost. Razumijevanje. Najvažnije je da svaki odnos kojeg smo imali u životu prihvatimo s razumijevanjem i da iz svega izvučemo ono što je najbolje za nas. I oplemenimo to. Trebat će nam u budućnosti. Jako će nam trebati. Trebat će nam da narastemo i izgradimo se u osobu spremnu za pravu ljubav koju ćemo znati prepoznati i prihvatiti bez straha.

Moja je teorija kako prave ljubavi nisu tužne. Jer da su prave – ne bi bile tužne! Tko može zaustaviti dvoje da zauvijek budu skupa ako se uistinu vole? Tko može pravu ljubav spriječiti? Jedino smrt! Drugo ništa! Sve ostalo su jeftine priče.

Nema suza zbog pravih ljubavi. Jer da su bile prave – ne bi propale. Jer da su bile ful prave –  zauvijek bi ostali skupa.

Stoga, prave ljubavi nisu tužne. Prave ljubavi su čista sreća, a zbog sreće se ne tuguje!

Nemojte šetati kroz život i u svakome gledati potencijalnog partnera! Nemojte pristajati na manje od onoga što uistinu želite. Izgradite sebe i budite spremni za nešto veliko, a to veliko doći će vam kad tad, vjerujte mi!

Govorim vam iz vlastitog iskustva. Kroz moj život prošlo je more ljudi, a malo njih je ostavilo traga. Moje su oči vidjele puno toga, a uši čule toliko gluposti da mi tri kolumne ne bi bile dovoljne kada bih krenula pisati o tome. Već sam „na prvu“ znala procijeniti kakva je tko osoba – toliko sam izbrusila zanat. Uživala sam u svakom poznanstvu, u svakoj riječi i potvrđivala sebi kako još nije vrijeme. Iz svakog sam poznanstva ponijela suvenir – a on se zove iskustvo. Nema tih novaca koji mogu platiti životnu školu. Nema boljeg profesora od gospodina Iskustva 🙂

I taman kada pomislite: Pa, dobro, gdje je više taj pravi – vrijeme mu je?! Spremna sam. Sve sam naučila i nemam više što novoga naučiti …  onda se dogodi slijedeće…

Odjedanput, kao gljive poslije kiše, počnu nicati svi oni ljudi koji su vam ostavili nekakav trag u životu, a s kojima niste do kraja „razriješili“, kojima ste se zamjerili jer ste ih ostavili, prestali im se javljati, niste im se za nešto ispričali…. Jednostavno, počnu se javljati jedan za drugim, kao da su se dogovorili.

Krenu postavljati pitanja, otvarati nova poglavlja koja više ne želite niti slušati niti biti dijelom tih priča. U tom trenu kontate kako ste se „uvalili“ i kako nikada nećete na zelenu granu jer se non stop vrtite u istom krugu! Ali ne!! To je najbolje što vam se moglo posložiti!! Znajte kada vam se dogodi ovaj famozni niz da vam fali svega par karata do kraja! Znajte da pravu ljubav ne možete pustiti u život sve dok ne razriješite prošlost. A sada za to imate priliku!

Dakle, sve „otvorene stavke“ morate pozatvarati. Nigdje ne smijete ostaviti repove. Nigdje!  Sve nesporazume morate izgladiti, ispričati se gdje se trebate ispričati, oprostiti kome morate oprostiti, osloboditi se ljutnje, ljubomore ili bilo čega što vas je pratilo i nije dalo mira, a na kraju svega staviti točku. Da, točku!

Kada se nakon svega okrenete, napokon ćete imati brisani prostor i tek tada moći ćete slobodno disati…

Upravo sam to napravila prije nekoliko mjeseci. Sve sam razriješila i rekla Amen! Dosta je bilo zajebancije, idemo se suočiti sa svime. I taman kada sam stavljala zadnju točku, došao je on. Samo se pojavio. Nisam imala niti najljepšu haljinu niti sam imala frizuru. Imala sam poderane traperice i razbarušenu kosu. Ali njemu sam bila najljepša, a on je meni svijetlio kao nitko nikada do tad. Sve ono što je bilo prije njega postalo je sivo i beznačajno. Sve ono što sam naučila prije njega i prihvatila s razumijevanjem, tek sada je imalo smisla.

Isplatilo se čekati. Dobitak je neprocjenjiv!

Prave ljubavi nisu tužne. Prave ljubavi se žive u paru. Tužne ljubavi su nam samo generalne probe i uvertira za onu pravu ljubav! Zbog ljubavi se ne plače! Zbog ljubavi se nosi osmijeh na licu a okice sjaje najvećim sjajem.

Pravu ljubav nećete naći onda kada vi to poželite. Prava ljubav doći će vam onda kada budete spremni i kada to zaslužite. Prepoznat ćete trenutak. Znat ćete kada ste spremni. A znat ćete i kada se prava ljubav pojavi. Oboje ćete to znati. Osjetit ćete…jer…

„Kao zvijezda past će ravno na moj dlan …I u mraku će zasjati, pa oživjeti san…” I.R.

Autor: IVANA GRABAR