Uzmi vremenu vrijeme za sebe!

I dok prolaze sati, a dan se primiče svom kraju, ulovimo se u razmišljanju kako se niti danas nismo stigli javiti roditeljima, prijateljima ili dragim ljudima… Sjetimo se, također, prije nego utonemo u san, kako se ponovno nismo stigli poigrati s djecom barem sat vremena prije spavanja, prošetati se, porazgovarati ili učiniti nešto lijepo za njih i sebe. Jednostavno: DAN NAM JE PREKRATAK! Preumorni smo. Puno radimo. Ne stižemo.

I tako prođe još jedan dan, a mi nismo imali vremena napuniti srce lijepim trenucima i onim što nas raduje.. Sutra ćemo, pomislimo na kraju svakog dana.

I onda prođu dani i tjedni u kojima se s prijateljima, s kojima se ne čujemo i ne viđamo često, pokušavamo dogovoriti za dugo dogovaranu i obećavanu kavu… I onda se na kraju ne uspijemo dogovoriti jer … Nemamo vremena!

Prolaze tjedni, a mi se ne nađemo s dragim ljudima, prijateljima, bivšim kolegama.. A rekli smo si kada smo se zadnji puta slučajno sreli: Čujemo se i vidimo ubrzo.. I onda prođe tjedan, dva.. Mjesec…

Ponekada prođu mjeseci, godina cijela…, a mi nismo stigli posložiti svoje vrijeme kojeg nemamo. I onda shvatimo kako nismo stigli napraviti ono što smo odavno htjeli i ono što nas najviše raduje. I tada shvatimo kako smo lopticu prebacivali iz dana u dan.. Iz tjedna u tjedan. Iz mjeseca u mjesec. I prolazi ljeto. Dolazi jesen. Listaju se godišnja doba, a mi imamo sve manje i manje vremena.

Djeca odrastu i ne trebaju nas više. Prijatelji se udalje. Roditelji ostare i odu. I onda se pitamo čemu sve to? Čemu sva ta utrka za izgubljenim vremenom kad nemamo vremena za ono što nas najviše puni, raduje i veseli! Čemu sve to pitam ja vas!? Imate li vremena zastati na sekund i razmisliti o ovome?!

Jednog dana će nam biti tako žao, znam to. I već se sada kajem – unaprijed – na uzalud potrošenom vremenu. A imam ga, uh! Toliko izgubljenog vremena imam iza sebe. Toliko ispucanih šansi, propuštenih prilika za lijepim trenucima.. Toliko toga svega, a toliko u stvari ničega! Toliko.. Mah… L

Odlučila sam to promijeniti. Nazovem mamu i tatu više puta na dan. Nazovem na kratko, par minuta – da ih čujem dok im još mogu čuti glas! Čujem se i vidim redovno sa sestrama, prijateljima. U redovnoj sam komunikaciji sa svima koji mi nešto znače u životu. Čak sam i neke stare kontakte obnovila. I uvijek nađem vremena za posjetu, kavu, večeru, šetnju.. I što sam starija shvatila sam koliko mi to znači. A znači mi SVE!

Živimo u vremenu kada su neke druge stvari na listi prioriteta, a one koje nam griju i pune srca – e za njih nemamo vremena. Trčimo za novcem, karijerom.. Sate provodimo s kolegama i partnerima na poslu, kavama i ručkovima, a za najdraže nikada NEMAMO VREMENA!! Sve znam! Takva su došla vremena da za ništa NEMAMO VREMENA!!

Nemamo vremena za druženja s obitelji i prijateljima.
Nemamo vremena jer puno radimo, djeca su mala, rastrgani smo na stotinu strana.. Letimo trčimo, jurcamo i toliko toga obavimo dnevno… A opet na kraju dana nemamo vremena za ništa.
Nemamo vremena jer smo umorni od svega. Nemamo vremena niti 5 minuta za nas i ono što nas veseli, grije srca, puni dušu… Nemamo vremena, dok život prolazi pokraj nas… Nemamo vremena… A to vrijeme leti i ode…. Ode u nepovrat… Jednog dana biti će nam žao što nismo imali vremena za život. Zato me dobro poslušajte:  Uzmite vremenu vrijeme za sebe! Krenite već od danas!

Autor teksta: Ivana Grabar

Narudžba knjiga: marketing@pinkpen.com.hr