Svatko od nas ima onu posebnu osobu u svom životu

Davno sam rekla: „Oni koji u životu imaju sreće upoznati svoju srodnu dušu, imati tu osobu za partnera, osjetiti moć i snagu takve ljubavi, sretnici su zaista.“

Mene je Bog blagoslovio s takvom ljubavi. Nakon bolnog razvoda, razočaranja, pada samopouzdanja i nevjerice u bilo kakvu ljubav i ljubavnu priču, dogodila mi se najljepša priča u životu. S njim sa proživjela jedan od ljepših perioda u životu. Imali smo ono nešto posebno lijepo i vrijedno. Samo oni koji su doživjeli nešto slično ovome znaju o čemu pričam i pišem.

On je bio ljubav mog života, znala sam to jako brzo nakon što smo se spojili. Toliko koliko sam voljela njega, nikada prije, niti ikada kasnije nikoga nisam voljela. Htjela sam, ali, nisam uspjela doživjeti snagu takvih emocija. Niti sličnih. Niti za usporedbu. Isprike svima. Žao mi je, nije do vas, do mene je! On je ostavio neizbrisivi trag. On me naučio kako voljeti i biti voljen. On me naučio kako uživati u sitnicama i malim stvarima, on me naučio davati i primati istovremeno, on me naučio kako se od srca smijati, on me naučio kako ostati dijete u srcu… On me zaista puno toga naučio i puno toga dobroga izvukao iz mene što je godinama čučalo skriveno i potisnuto u dubini srca … Naš odnos bio je sve. Bili smo najbolji prijatelji, partneri, ljubavnici, savjetnici u svim sferama života. Bili smo onaj tip partnera koji sve govore jedan drugome, koji puno razgovaraju i savjetuju se, daju cijeloga sebe i uživaju u svakoj provedenoj sekundi.

Međutim, kako kažu – sve što je lijepo kratko traje! Ljudi koji se jako vole, jako i izgore! Mi smo izgarali dugo vremena. Točnije, koliko smo godina bili skupa, toliko smo godina prekidali, tinjali, izgarali. Strašno nešto… Mirili smo se i vraćali. Opet se razilazili, pa se mirili i onda opet u krug i iz početka… Bilo je tu suza, inata… Svega o čemu sam pisala u svojim tekstovima. Sve sam to prošla s njim. I svaki put smo se zbog iste stvari razišli. Sve do zadnjeg puta….

On se ubrzo počeo viđati s drugom osobom, a ja sam krenula dalje u svom poslovnom svijetu. Svatko sebi. Kraj. I možda bi ostalo sve u nekom oblaku na Nebu, da mi jedan dan nisu počele pristizati poruke s njegovog broja. Gadne poruke. Ona rečenica koja me najviše pogodila bila je: „Bila si moja najveća pogreška u životu“! E to me dotuklo. Nazivala sam ga na telefon, ljuta ko´ pas! Nije mi se javljao, već mi je još uza sve i odbijao poziv. Meni?! On?! Kakve poruke… Strašno ☹ Ubio je sve ono lijepo što smo imali prije.

Prolazile su godine. Bilo je teško na početku, no čovjek se zaista nauči živjeti sa svime. Za čudo, prvo vrijeme se nismo nigdje sretali. Ali, svako malo bi mu ušetao u misli i ono što je bilo najčudnije – u snove. Sanjala sam ga često. Čudno je zato što inače vrlo rijetko sanjam, a kad i sanjam, teško bih se sjetila sna. Ovog sna sjećala bi se u milimetar. Cijelu priču iz sna bih znala. I uvijek su bili lijepi snovi. Čak bih mu i glas čula u snu. Falio mi je, moram priznati. Bolio me taj ružni kraj. Uvijek je govorio kako ne želi sa mnom izgubiti prijateljski odnos ako se ikada raziđemo. Uvijek smo pričali o tome kako nas dvoje to jednostavno ne bismo mogli izdržati: da se ne vidimo i da ne pričamo. To nam je bilo nemoguće i zamisliti, a sada su prošle godine u tišini.

Prošlo je više od 5 godina tišine. Znala bih ga sretati u prolazu, vidjeti iz daljine. Malo je reći da bi me baš svaki put kada bih ga ugledala prošla struja po cijelom tijelu, ulovila bi me neka čudna drhtavica, a srce bi znalo divljati. A toliko je vremena prošlo! Ljutilo me što tako reagiram na njega, a toliko sam radila na sebi… Sve niti i poveznice s njim sam riješila, sve sam stranice zatvorila… Čak sam mu oprostila i one ružne poruke koje mi je zadnje slao.. Sve sam to loše zaboravila, ali i dalje je u mom srcu ostala ljubav za njega. Nju nisam uspjela nikada zatvoriti, riješiti, izbaciti, prekrižiti.. Ona je uvijek bila u jednom malom kutku i tiho  mi je šaputala: Niste sve zatvorili. Ostali su repovi. Vi još niste završili vašu priču… Sve će sjesti na mjesto jednoga dana…

I svaki put kada bi mi to došlo u glavu, došle bi mi i suze. Mučilo me što me to opsjeda i što mi dolazi u snove. Pa to je odavno gotovo! Stavila sam točku. GOTOVO odavno! Ali nije bilo gotovo.

….

Nakon 5 godina život nam je posložio karte da se sretnemo bez opcije da se izbjegnemo. A znamo da slučajnosti ne postoje… Pravi trenutak, dobitne karte kako bi napokon zaključili ovu priču…  Kada se neke stvari moraju posložiti na svoje mjesto – posloži se i mjesto i vrijeme. Onaj gore posložio je upravo takvu situaciju.

Taj susret, dugi, čvrsti zagrljaj nakon toliko vremena ispunio me neopisivom srećom. Toliko mi je falio… Popili smo kavu i puno razgovarali. Bome, imali smo i o čemu! Sve stvari napokon su sjele na svoje mjesto. One ružne poruke nije slao on, nego njegova tadašnja partnerica koja se nije mogla nositi sa sindromom „ljubomore prema bivšoj partnerici“, pa je uzela njegov mobitel i iskipala svu zloću na mene, ali ono što je najgore, na našu povezanost.

Međutim, nije joj uspjelo pokopati nas i zatrovati do kraja. Nakon toliko godina istina je isplivala van, a ljubav je pobijedila! On je otkrio zašto se ljutim, ispričao se za sve od prije, a ja sam dobila potvrdu da ono što smo imali ipak je bilo iskreno i čisto bez crnih mrlja s kraja… I sve je sjelo na svoje mjesto nakon toliko vremena… Čvrsti zagrljaj na kraju i ona zlatna: „Čujemo se i vidimo!“

On je u posložen, uspio je ostvariti svoje snove, ima djevojku s kojom živi.. Sretan je. Ja sam u svom životu također posložila puno kockica. Sretna sam. Život je nastavio dalje … A naša je priča dobila lijepi kraj. Napokon… Sada može počivati na lijepim uspomenama, a mi možemo biti mirni i sretni na svojim životnim putevima.

Svatko od nas u životu ima osobu iz prošlosti na koju zadrhti kada je sretne, na koju zatreperi pri samoj pomisli. I možda nas život ne blagoslovi da zauvijek ostanemo s tom osobom, ali ona u nama uvijek izvuče najljepše osjećaje i uspomene… I ako više nikada u životu ne budem osjetila taj osjećaj, nema veze! Sretna sam jer sam takvu ljubav doživjela. Imala sam tu sreću u životu. Zato sam zahvalna. Neizmjerno zahvalna.

Svi smo se više od jednom zaljubili i odljubili, voljeli ludo i još luđe…Svatko od nas kroz život može voljeti više puta, ali samo je jedna osoba ´ona posebna´ koju zauvijek pamtimo. Samo je jedna osoba ´ona´ koja izaziva trnce kada pomislimo na nju… Samo nam ta jedna osoba uvijek izmami osmijeh na licu i toplinu oko srca. Samo je jedna osoba ´ona´ na koju nam srce zatitra i dlanovi se oznoje kada je sretnemo i nakon puno, puno vremena. Eh, da… Samo je jedna osoba ona posebna osoba u našim životima koju će srce zauvijek voljeti.

Imate li i vi takvu osobu, onu posebnu osobu u vašem životu?

Autor teksta: Ivana Grabar