Sjećate li se svojih prvih simpatija, škicanja ispred škole, dobacivanja kako biste joj ili mu dali do znanja da vam se upravo ona ili on sviđa? Sjećate se, znam… I to u vama zasigurno budi lijepe uspomene, jer znam po sebi.

Sjećam se svoje prve simpatije… Išao je u sedmi razred i drugu smjenu, ali gotovo svakodnevno smo se viđali na školskom igralištu između tih naših među smjena. Škicnuli smo se i nasmijali jedno drugome. To je bio „onaj“ znak da se sviđamo jedan drugome. Gledali bi se svaki puta kada bi se sreli. Dolazila sam pred školu ranije, samo da ga vidim… A on je znao ostati malo duže ispred škole da ulovi moj pogled. I osmijeh. Gledali smo se tako cijelo prvo polugodište 🙂 Već su sve moje prijateljice, a vjerujem i njegovi frendi znali da se nas dvoje jedno drugome JAKO sviđamo, pa su nas podbadali, zezali, gurkali nas kada se jedno od nas pojavi…

Zvao se Ivan i imao je predivne plave oči… Ne, mi se nismo nikada upoznali, pružili si ruke ili popričali: Mi smo se, eto, simpatizirali tako: gledanjem i smješkanjem jedno drugome 🙂 Ah, kako sam bila zaljubljena u te oke… I sada me, nakon toliko godina kada toga prisjetim, prođe jeza cijelim tijelom, a kutovi usana mi se razvuku u osmijeh .. Prelijep osjećaj. Koje uspomene… Ah, mladost – ludost!

Bila sam zaljubljena u njega i iduće polugodište i cijelo ljeto… I on u mene očigledno jer svaki puta kada bi se sreli na školskom igralištu pogledali bi se onako sjetno, zaiskrili bi, nasmiješili se jedno drugome, malo zastali na tren… I produžili dalje.

Bila sam djevojčica od 12 godina, a on od 14. Sretali smo se mi i u idućoj školskoj godini, gledali se i smješkali jedno drugome, ali se nikada nismo upoznali. Kasnije je otišao u srednju školu i tu sam mu izgubila svaki trag…

Ne, nikada se nismo upoznali. Bili smo djeca koja nisu znala sama sebi objasniti što nam se događa kada se sretnemo. Nismo znali objasniti, ali smo znali da je osjećaj lijep i sladak. I on mi je zauvijek ostao u sjećanju kao i svaka moja iduća simpatija iz školskih dana. Bila su to lijepa vremena i zauvijek ću ih pamtiti. Bilo je to tako čisto i dječje… Nevino i lijepo. Baš lijepo. Bilo je to doba bez mobitela, društvenih mreža, interneta… Bilo je to vrijeme kada su se simpatije pokazivale baš ovako i gotovo sam sigurna kako će se mnogi od vas prisjetiti svojih simpatija i prvih ljubavi 🙂

Danas sam odrasla žena. I majka. Svoje sam dijete odgojila onako kako sam smatrala da je za nju najbolje. I mislim da sam je dobro odgojila jer u sebi ima usađeno ono zrnce ljudskosti i normalnog ponašanja kako prema drugima, tako i prema sebi. I mene je moja mama odgojila tako, kao i moje sestre. I hvala joj na tome.

Možda sam osoba malo staromodnijeg kova, tradicionalnijeg, ali na to sam ponosna. Priznajem to sada otvoreno. Možda djelujem vrckavo i otvorenog uma – i ne bježim od toga da sam takva kakva jesam, ali mislim da o sebi, kao osobi, šaljem jasnu poruku na van.

Od kada se bavim „javnim“ poslom: pišem i na internetu objavljujem kolumne zadnjih nekoliko godina sa svojim imenom i prezimenom, svojim fotografijama i iza svega toga što pišem i radim stojim sa svojim likom i djelom. Od kada su mi izašle knjige pa sam više zastupljena u medijima (jer to je takva šljaka – jedno vuče drugo), i od kada sam više eksponirana nego možda drugi ljudi koji se bave drugim normalnijim poslovima, primijetila sam da su mi se počele događati neke, za moj pojam, čudne stvari. Možda vama nisu čudne, no meni jesu. I smetaju me. Vrijeđaju čak! Iritiraju.

Dakle, bavim se poslom kojim se bavim. Pišem. Kolumnistica sam i autorica dvije knjige. Radim posao koji radim i krećem se među zaista velikim brojem ljudi. I s time nemam problem. Nikakav. Svakodnevno čak komuniciram s morem dragih ljudi – meni nepoznatih, ali ipak dragih mi ljudi, jer su zlatni.. Fini.. Obazrivi. Od dobar dan ili dobro večer, pa svog malog uvoda, isprike ako se javljaju kasno, pa pitanja vezano uz neki svoj problem, lijepog upita i molbe za odgovorom… Do pozdrava i potpisa. Ili do kulturnog pitanja za protokol oko narudžbe knjige. Obično nakon upita slijedi i narudžba, nekada i ne, ali to sada nema veze.

Bitan je način, pristup, komunikacija. A takvih ljudi imam zaista puno i to svakodnevno… I svakome na takvu komunikaciju odgovorim na isti način. Nekada se i raspišemo, ostajemo u daljnjoj komunikaciji, povremenoj… Ali povezani smo. I zbog toga sam zaista sretna! Uživam u tome. I kada sam najumornija nije mi teško pročitati mail i odgovoriti.

Ali, u svom ovom moru divnih ljudi, u zadnje sam vrijeme počela sve više i češće dobivati poruke „pod ostalo“ ili „zahtjeve za poruke“ od onih ljudi koji su na totalnoj drugoj valnoj od mene. Poruke šalju muškarci. Samo oni. Ljudi su to koji bez imalo srama i stida pišu tako nesuvisle poruke da je to prestrašno. Ljudi su to koji misle da se mogu svakoj takvoj, kao što sam ja, malo više i češće prisutnoj na zidovima društvenih mreža kroz svoj rad i objave, javiti porukama kakvima se oni meni javljaju.

• Lijepa si! Volio bih da se nađemo!
• Činiš mi se simpa. Volio bi popiti kavu s tobom.
• Preljepa si. (baš preljepa -tako piše)
• Ivana, top si!
• Ćao (i tako 7 jutara za redom)
• Divnaaaaa si.
• Super su ti slike, mačko.
• Poslao sam ti zahtjev. Dodaj me i javi se!
• Zašto me ne prihvaćaš za frenda? (a prije toga 3 poruke sa „Ćao“ i „Kako si?“

Ja ovo ne volim! Za mene su to grozne poruke jer sam se zapitala ako nešto radim krivo i odašiljem nekakve drugačije, nenormalne signale, ne znam. Recite mi vi?!

Meni nije jasno kako takvi ljudi razmišljaju. Očigledno je da sam žena u ozbiljnijim godinama. Logično je za pretpostaviti da imam muža ili partnera… Svoj život. Obitelj. Suživot. Nešto. Od kuda im hrabrosti? Od kuda im muda javiti se tako iz vedra neba? Od kuda im pravo usuditi se uopće javiti nepoznatoj osobi, ženi? Samo zato što ta žena ima lijepu sliku, bavi se nekim javnim poslom pa je više izložena očima promatrača ili je nešto drugo? Smatram da su moje slike čisto korektne. Nigdje nemam cice na van. Niti na jednoj od slika ne provociram ili bilo što insinuiram. Ne kužim i dalje! Od kuda im pravo javljati mi se na ovakav način?

Da li se takvi tipovi IKADA zapitaju kako se ta žena osjeća kada joj se on tako uvaljuje i dijeli „komplimente“? Tko mu je to dozvolio? Društvena mreža i jednostavnost komunikacije? Kompa moj, ne ide to baš tako!

Da li se takvi tipovi ikada zapitaju imaju li te žene muškarce, muževe, dečke, partnere … Ili ih za to glatko boli briga? Oni ulete pa što bude?! Ne kužim, od kuda im tolika samouvjerenost i hrabrost. Meni taj dio zaista nije jasan. Pisati takve „opaske“ osobi koju ne poznaješ i tretirati je kao kravu na izložbi! Eto, ja to tako doživljavam i to me strašno iritira.

Vratimo se u djetinjstvo i nekadašnji način „upucavanja“ i komunikacije. I baš sam neki dan sa svojim partnerom pričala o tome. Čak sam mu poslala screenshot tih poruka jer su mi bile dno-dna. Zanimalo me je njegovo muško mišljenje. Zanimalo me jesam li ja normalna što me to smeta i vrijeđa kao osobu.

Odgovor je bio vrlo jasan. Ljudi su usamljeni. Ljudi se više ne druže kao nekada pa svu komunikaciju i upoznavanje potencijalnih (kandidata) partnera obavljaju preko društvenih mreža.

Prošla su vremena kada smo se škicali na školskim igralištima. Danas se curice škicaju na slikama profila i tako se odabiru potencijalne kandidatkinje za uži izbor. Javljaju se onima koje su im napete, a s kojom im upali komunikacija, dogovara se i pregovara dalje, pa dok kud ide.

Da, ljudi se puno manje druže u živo… Puno manje nego što je to nekada bilo. Izgubila se ta čar koketiranja i škicanja… pogleda i osmijeha… Danas se šibne poruka u inbox i odmah u glavu. Nema dva zeca, tri zeca!

-Ljudi su usamljeni… kaže moj dragi. Zato to rade. Traže pažnju. Ne zamjeraj im. Ne odgovoriš im i bok. A imaš i opciju ignoriraj ili blokiraj ako te dalje nastavi tlačiti s porukama. Ne radiš ništa loše. Zanemari i piči dalje.

Hm… Zanemarila bih ja da mi svaki dan ne zazvrcka nekoliko takvih obavijesti: „Imate zahtjev za poruku“! Neke otvorim, a neke niti to. Bude mi muka. Uglavnom, ignoriram i ne nastavljam komunikaciju. Ne prihvaćam njihovu igru, koliko god mi je puta došlo da poludim i odgovorim mu bilo što, pogotovo na one najupornije.

Ovim putem istim tim usamljenim ljudima želim poručiti:

Ja nisam usamljena, hvala Bogu. I žao mi je da vi jeste i da utjehu i zadovoljstvo za svoju usamljenost tražite na društvenim mrežama. Ja sam totalno kriva osoba za to, znate? I starog sam kova. Malo zatucana i staromodna, premda vam se to možda ne čini baš tako.

Međutim, na takve poruke kao što su vaše, ne odgovaram jer imam toliko puno drugih, normalnih poruka, od ljudi koji imaju normalna pitanja i koji od mene traže normalne odgovore. Na takve poruke odgovaram, a vi mi sa svojima samo remetite koncentraciju i mir te oduzimate dragocjeno vrijeme.

Ako za mene nemate pitanje koje se isključivo tiče mog rada, molim vas da mi ne šaljete zahtjeve za prijateljstva, kao niti zahtjeve za poruke.

Moj profil je moj osobni teren na kojeg puštam samo one ljude koje zanima moj rad ili one koje osobno poznam. Ne zamjerite mi na tome što vam ne odgovaram. Iskreno, ne znam niti što bih vam na takve poruke odgovorila. U takvim situacijama, uz svu kreativnost, vokabular, snalažljivost i sve ostale kvalitete i mane – ostajem bez teksta i bude mi neugodno. Meni bude neugodno što ste mi vi uopće poslali takvu poruku. Eto, mene bude sram što sam vas svojom slikom profila uopće dovela u tu situaciju da mi se javite u „poruke pod ostalo“.

Želim vam svako dobro.

Zahvaljujem FB na opciji „prihvati zahtjev za poruku“ i „ignoriraj“ bez da poruku otvorim i pročitam sve do kraja. Time i dalje zadržavam pravo na svoj prostor.

Do iduće srijede, prošećite se po svježem zraku, upoznajte neke nove ljude, bavite se nekim novim aktivnostima. Živite život u stvarnom, a ne virtualnom svijetu!

Vaša Pink Pen

Autor: IVANA GRABAR