Spasi se dok možeš

-Pročitala sam tvoju knjigu toliko puta. I opet se vraćala na istu točku. Ti toliko energije imaš, a ja sam trenutno toliko nisko sama sa sobom nakon toksične veze koja me uništila da mi treba pomoć. Ako nađeš vremena za kavu bila bih ti zahvalna. Treba mi tvoje pozitive i svega što sam u tebi našla kroz tvoje knjige. Hvala ti ♥️, napisala mi je. I nije jedina koja ne zna kako dalje. Zato sam odlučila nešto napisati za sve vas.

Draga moja, žao mi je da se osjećaš tako. Osjećaj mi je poznat.  Molim te da me pažljivo poslušaš sada.

Sve je na tebi, ne na knjizi ili meni ili bilo kome drugome, vjeruj mi! Na tebi je da odlučiš zavoljeti sebe i maknuti se iz toksičnog raspoloženja. Sve dok nemaš taj klik u glavi da se želiš “spasiti” dok je vrijeme, neće ti na žalost moći pomoći nitko. Kad ti odlučiš da je dosta osjećati se “žrtvom” u vlastitom životu i da je dosta bilo živjeti zatrovano i toksično, onda ćeš izaći iz tog filma.

Možda zvuči grubo s moje strane. Možda ti zvučim kako pokvarena ploča koja stalno piše zavolite se, odmaknite se od negative… Možda moje riječi zvuče poput floskula i praznih fraza, citata iz mojih tekstova, knjiga…. Možda si mislila kako ću se s tobom sjesti na kavu i tješiti te. Za to imaš prijataljice, a ja sam ovdje da te prodrmam i istresem iz gaća svojom brutalnom istinom! Moraš shvatiti da je sve na nama samima i ako si sami ne želimo pomoći, ne može nam pomoći nitko drugi! Zato je važno zavoljeti se i maknuti iz toksičnih misli i prebiranja toksične prošlosti po glavi.

Sve što ti govorim znam. I ja sam padala i dizala se, puzala i plakala i vrtjela se u toksičnom začaranom krugu. Godinama. Točnije 5 i pol. I da, bila sam žrtva u vlastitom životu. Sama sam sebe zarobila svojim mislima i načinom života, žaljenjem, plakanjem, kukanjem, pričanjem i razmišljanjem o tome. Na početku su moje misli i tijelo bile zarobljene tugom. Ta tuga me zgnječila kao hobotnica svojim krakovima… Kasnije sam osjećala miks tuge, bijesa i razočaranja, inata i želje za osvetom, pa opet tuge i nemoći i onda opet u krug. Hobotnica se vraćala s vremena na vrijeme. Za to vrijeme moj bivši partner je živio život, a ja sam bila podstanar svog života, izgubljena u vremenu i prostoru. Dani su prolazili, a ja sam tonula sve dublje u tom košmaru. I govorili su mi moji ljudi da se trgnem, da prestanem razmišljati o prošlosti, da se zavolim, da idem ovdje ili ondje kako bih si pomogla. Brinuli su se za mene, ali ne! Ja sam se vrtjela u tom svom toksičnom krugu i tapkala nogama po kiselini koja je polako nagrizala moje tijelo i moju ranjenu dušu. U mraku. Bez dozvole ikome da upali svijetlo.

Znaš li kada sam se trgnula?

Trgnula sam se onda kad sam se razboljela. Ne ono prehlada, temperatura, nego sam se jako razboljela. Moje je tijelo reklo: E, sad je dosta! Prekrcano je bilo zatrovanim toksinima, lošim mislima, tugom i nemoći. Eto draga moja, tada sam se ja trgla! Tada sam shvatila na koje sam se dno dovela! Imala sam ogroman tumor na jajniku. Uslijedila je operacija i dugi oporavak. U meni je bilo toliko sranja da ti ne mogu opisati! Sa 42 godine ostala sam bez dijela sebe 🙁 Ali niti tu nije bio kraj… Nakon što sam se oporavila uslijedila je serija od 8 kemoterapija.

Onda, želiš li i ti tako kao ja dotaći dno? Jer znaš, na takvom dnu najprije se nauči kako se zavoljeti i najprije shvati koliko je glupo biti u toksičnom životu. Tada naučiš odmah kako je lako ostaviti iza sebe toksičan život i zakoračiti u novi život. Miran. Jer je najvažniji taj mir. I čista glava. I moliš Onoga gore da sve prođe u redu i da se izvučeš iz svih sranja u koja si se sama dovela. Nemaš više vremena za nikakve toksine. Nemaš vremena niti kapaciteta za bilo koga koji ti bilo čime truje dušu. Jednostavno – NEMAŠ! Eto, ovo ti nije moglo biti jednostavnije rečeno. Možda je grubo oprosti mi, ali je tako. Istina boli, ali i potiče na promjene.

Zato sam odlučila, nakon što sam se oporavila 2014.- te godine, svoj najprivatniji dio života pustiti van, kroz svoje tekstove i dvije knjige. Eto upravo zato sam prije toliko godina odlučila progovoriti otvoreno o tom lošem osjećaju, o toj boli, o toj tuzi koje toksičan odnos izaziva. A ta toksičnost ne donosi ništa dobro. Završiš kao ja! A to ne želiš. To ne želi nitko.

Zato sam progovorila. Zato sam svoj život ispričala i dala za primjer da niti jedna duša nikada ne dođe do ovih spoznaja na ovaj način na koji sam došla ja. Zato vam pišem, zato vam pričam, zato ponavljam jedno te isto… Zavoli i poštuj sebe jer od tu sve kreće… Posloži prioritete i odmakni se od toksičnog života i toksičnih ljudi. Spasi se dok to još možeš!

Zato sam progovorila draga moja. Zato je važno da se trgneš dok je vrijeme. Zato je važno da odlučiš izaći iz toksičnog mood-a čim prije dok te ta toksičnost ne počne nagrizati i odnositi dio po dio tvog zdravlja, života, tebe. Zato nemoj reći da ne možeš – jer možeš. Ti to možeš zbog sebe – jer zaslužuješ i sebe i svoj život, jer zaslužuješ svoj duševni mir! Jer zaslužuješ biti sretna, zdrava, voljena. Ti to sve zaslužuješ i možeš!

Evo, sve bi ti ovo rekla na kavi. Sretno ženo! Sretno sve žene moje. Grli vas vaša Ivana Grabar.

Autor teksta: Ivana Grabar