Vidim oko sebe toliko ljudi koji se grče od želje da prikriju neko svoje trenutno stanje. Neku svoju tešku situaciju. Neki mrak ili tugu. Svejedno.

Ništa šutnja. Ne vjerujem u šutnju. Ne vjerujem u guranje pod tepih. Ne vjerujem u nizanje loših iskustava negdje duboko unutra, ne vjerujem u prešanje boli do njene krajnje neprepoznatljivosti, ne vjerujem u tišinu koja često obavija naša raspoloženja.

Sa svojom djecom posebno pazim da mi, ukoliko znaju i mogu, kažu što su prošli tijekom dana: jesu li bili ljuti? Na koga? Jesu li bili tužni? Sretni? Jesu li plakali? Ne zato jer sam ja jedna znatiželjna mama, iako – i to sam, već naprosto zato jer želim da osjete pravu slobodu. Onu slobodu da mogu izreći svoje iskustvo. Slobodu da mogu na pitanje – Kako si? Jednom u životu odgovoriti točno kako su. Da se ne boje vlastite sjene, da se ne osjećaju sami unutar sebe. Da svoje loše dane dijele s drugima, da ne skrivaju suze, da se ne boje neznanja, da se ne boje izgubljenosti, da se ne boje drugih ljudi.

Zašto pišem o ovome danas? Zato jer vidim oko sebe toliko zatočenih lica. Toliko dragih duša koje bi se rascvjetale da samo puste tihi glas, da izreknu to nesavršeno:

– Evo, danas nisam dobro.

– Evo danas sam nervozan k’o pas.

– Evo danas sam ljuta za poludjeti.

– Evo danas sam tužan, prazan, osjećam se usamljeno.

– Evo danas sam loš. Ne dajem najbolje od sebe, nemam snage.

– Povrijeđena sam.

– Povrijedila sam.

– Ne snalazim se. Ne znam.

– Pogriješio sam. Pogriješila sam.

Vidim oko sebe toliko ljudi koji se grče od želje da prikriju neko svoje trenutno stanje. Neku svoju tešku situaciju. Neki mrak ili tugu. Svejedno.

Oko sebe vidim i toliko ljudi koji sami sebe, zapravo, niti ne poznaju koliko žive sliku kakvu bi željeli, a gotovo ništa od onoga što uistinu jesu. S vremenom takvi i zaborave sami na sebe. Jednostavno, prožive život kao da su zapravo – netko drugi. Neki stranac koji nema veze s njima.

Zašto bismo morali skrivati bol? Sramotu? Tugu? Ljutnju?

-Ljuta sam sada. Neću pričati s tobom, kaže mi moja kćerkica s ljutom grimasom na licu onih dana kada dobije zabranu ili odgojnu oštrinu s moje strane.

Ne pokušavam ju razuvjeriti, barem ne na prvu. Dopuštam joj da prođe kroz svoju ljutnju i da ju proživi. Sve u cilju da se iste riješi, da ju ne zarobi i da kada je prođe – porazgovaramo tražeći se na pola puta.

Možda je ova misao upravo ona s kojom nam želim ulazak u predstojeće blagdane – da bismo si poželjeli i da bismo doživjeli onu pravu, ispunjenu sreću, blagostanje i mir koje prizivamo oko blagdana – želim nam svima ispravno podnošenje vlastitih i tuđih raspoloženja koja nemaju predznak pozitivnih. I ona su „mi“, i ona su „ljudi oko nas“.

Jer kada se upoznamo sa svojom „tamnom“ stranom – lakše ćemo njome i vladati, a toliko više ćemo imati prostora, želje i volje uživati i u svim onim lijepim nijansama naših života. Zašto? Da se poslužim slikom jednog katoličkog monaha Anselma Gruna – zato jer smo te ljute pse – umjesto da laju uvijek nezadovoljni negdje unutra, u našoj kuli – zatvoreni i puni gnjeva, pustili napokon van da se istrče, izlaju i na kraju – umore i zaspu.

Autor: ANA-MARIJA VIZINTIN