Znate li kako se ne možete svima svidjeti? Znate li kako ne moraju o vama svi imati lijepo mišljenje, bez obzira koliko ste dobri, pošteni, realni i iskreni?

Prije par tjedana na portalu sam pokrenula rubriku “Postani kolumnista na jedan dan” te pozvala sve one koji se žele okušati u pisanju da mi svoju pričicu pošalju na mail. I krenulo je odmah pljuštati na sve strane. Već su dvije priče objavljene, uskoro će i treća… Lijepo je ljudima dati šansu da se okušaju u tim vodama. A lijepo je vidjeti svoj tekst objavljen na portalu 🙂

Nakon prve objave javila mi se ona. Draga i mlada djevojka. Poslala mi je poruku u inbox:

Draga Ivana, poslala sam svoju priču na mail i ful sam uzbuđena prije svega se nadam da će se tebi svidjeti jer te pratim od kad si tek počela s kolumnama i puno si mi pomogla kad mi je bilo teško. Hvala ti na tome od srca i jako bi te voljela upoznati! Imale bi jako puno za pričat, mislim da bi čak bila inspiracija da napišeš kolumnu, Još jednom hvala za svaku napisanu riječ i spremnost da uvijek pomogneš svima. Ful sam sretna što sam napravila taj korak i poslala kolumnu i baš se veselim ako ju objaviš jer ja inače pišem pjesme i sastave i zapravo.. san mi je jednog dana da ljudi to čitaju i mislim da je ovo odlican početni korak, ako mi naravno ispuniš zelju. Pusa, i piši nam i dalje savjete i iskustva.

Raznježila me ova njena porukica, pa sam joj odmah odgovorila: “A srce moje… Pročitam i javim se. Hvala na lijepim riječima 🙂

Mail sam stigla pogledati tek navečer. Nakon cijelog dana i jurnjave, obično se navečer sjednem još jednom pregledati nove poruke. Zato najčešće odgovore dobivate u koje doba noći, jer prije ne stignem. Tako je bilo i ovaj puta. Otvorila sam mail, pregledala sve pristigle poruke i otvorila njen mail… i iskreno ostala ko´pegla. Prvo sam ga jedva pročitala – nije mi bio “pitak”, i obično mi to već u startu bude signal ako mi se nešto dopada ili ne… Oduvijek sam takva. Dala sam si truda da pročitam taj tekst do kraja, pa još jednom… Sjedila sam za stolom i gledala u komp.

Ma ne mogu ja ovaj tekst objaviti, uz svo dužno štovanje prema ovoj djevojci. Tekst mi je pretežak i ne priliči mi njenim godinama – pomislila sam. Pročitala sam ga još jednom i meni osobno nikako nije sjeo za njenu dob. Mogla sam joj ne odgovoriti, ili napisati bilo što i tekst ne objaviti.. No napravila sam ono što napravim baš uvijek: Budem iskrena i kažem ono što mislim. I ovo nije bilo prvi put da sam nekome dala konstruktivnu kritiku – znaju pojedinci koji su mi slali tekstove i čekali moj sud.

Ipak sam osjetila potrebu toj mladoj djevojci od 18 godina napisati kako stvari stoje. I jesam.. Poslala sam joj e-mail:

Draga, jako si mlada za ovako teške tekstove i savjete.. Od kuda ti ove misli, fraze? “Najbolja verzija sebe”… Vortex? Louise Hay? Iskreno, očekivala sam neku tvoju životnu priču iz tvog okruženja, svakodnevice – a ovo su životne filozofije, a moje je mišljenje da si ti premlada za ovako teške tekstove, a pogotovo imaš premalo godina za davanje savjeta čitateljima.

Radije bih neka tvoja razmišljanja i priču, sukladno tvojim godinama. Bez uvrede, ali ovo su teme koje bih očekivala od neke puno starije i zrelije osobe koja je puno toga i prošla u životu ili od onih koji su licencirani za davanje ovakvih velikih misli i savjeta. Imaš samo 19 godina, draga. Za ovakve tekstove imam nekoliko kolegica koje su u licencirani učitelji i rade takva predavanja i radionice i rado bi pisale, ali ja želim stvarne priče. Iz stvarnog života. Hvala ti. Ne bih objavila ovaj tekst jer mi se nikako ne uklapa u tebe kao osobu niti u moju ideju Kolumnista na jedan dan. Pozdrav, Ivana Grabar

Sutra ujutro je došao takav odgovor s njene strane da sam ostala šokirana. Prenosim e-mail u cijelosti:

“Draga Ivana, odakle ti znaš što sam ja sve prošla u životu i iz toga naučila?? To što si se ti probila u starijim godinama ne znači da mi mladi moramo čekat četrdesete da bi nešto veće ostvarili.

I uostalom, kad već spominješ licencirane ljude- po čemu si to ti licencirana da možes pisat i davat savjete, a ja ne mogu??

Pitaš me odakle mi fraze? Pa od mene same. Zašto bi bile nečije?? To sto ne možeš vjerovat da su ovo moje riječi je tvoj problem. Napisala si da nećeš objavit moj tekst jer se ne uklapa u mene kao osobu, a niti me ne poznaješ. I ako vec mislis da si kompetentna za davanje savjeta i da si zrela, onda bi trebala znati da godine ništa ne znače i da se mišljenja i stavovi mijenjaju kako sa 18 tako i sa 40. Netko od 18 može proći nešto što neće nitko nikad proći. Svi nosimo priče i nijedna se ne treba umanjivati, pogotovo radi godina.

Nisi u nikakvoj prednosti od mene unatoč vjerojatno brojnijim iskustvima, a ako misliš da jesi onda je to već stvar ega. Zapravo, mislim da moj tekst nisi niti shvatila, jer da jesi ne bi mi odgovarala “s visoka.” I znaš, nije bas najveće iskustvo na svijetu kad te muž prevari.

Kažeš da želiš temu iz stvarnog života, ali za tvoju informaciju- ovo i jest tema iz stvarnog života temeljena na svemu što sam sama naučila.

Primijetila sam da želiš napravit biznis na temelju jedne knjige; tipa seminari, neke narukvice, a to više nije pomaganje drugima nego zarada.

Ako si toliko zrela za davanje savjeta i toliko pametnija od nas mladih, pa što onda ne ponudiš ljudima nešto novo nego samo stare članke objavljuješ??  I molim te reci mi kako se to dobije licenca za davanje savjeta? Pa to je najveća glupost koju sam čula u zadnje vrijeme.

Svi smo ljudi i svi međusobno razmjenjujemo savjete i iskustva. Nekako sam mislila da to znaš. I uostalom, počela si objavljivat i pisat citate sa svojim potpisom, a moj potpis omalovažavaš jer očito nisi shvatila svrhu života, a misliš da jesi.

I hvala tebi što si me naučila da svaka naizgled pametna i dobra osoba može pasti u vodu čim stupiš u neku konkretniju komunikaciju s njom.

Kao što objavljuješ pisma čitatelja koji ti nešto lijepo napišu, tako nećeš objaviti ovaj moj odgovor tebi jer ti ne ide u korist.

Ne da mi se više trošit svoje dragocjeno vrijeme na nekoga tko ionako misli da je bolji od nas drugih. Da ti želiš širiti dobrotu onda ju ne bi naplaćivala i ne bi nas mlade ljude gledala kao da smo nedostižni i nedostojni uspjeha. Tko si to ti uopće? Ptica koja visoko leti nisko pada!”

Draga, evo …  što ovo si sada napisala sve si rekla, a ja ću objaviti i tvoj prvi tekst, moj odgovor tebi – koji je daleko od toga da je s visoka, nego je realan, i na kraju ovaj tvoj odgovor sada u kojem si me ispljuvala i izvrijeđala. Mene to ne dira, samo, za tvoju informaciju, izdala sam dvije knjige, ne jednu nego dvije: „Pink Pen“ srpanj 2015., i „Život može biti lijep“ studeni 2016.

Pišem gotovo 3 godine – javno, a do sada sam napisala više od 120 kolumni. Punih 7 godina nižem svoje tekstove. Licencirani sam Theta healing praktičar po licenci Amerikanke Vianna Stibal, začetnice ove tehnike i za to imam certifrikat kojeg ne koristim za rad s ljudima jer se još ne usudim, a znanje iz TH koristim za sebe i svoj rast, razumijevanje i život, a puno toga naučenog iz TH se može osjetiti i kroz moje tekstove – to je u stvari kanal gdje ispuštam to znanje kojeg sam usvojila i koje održavam i proširujem raznim radionicama i seminarima koje redovno pratim, kao i ostale tehnike srodne ovoj.

Stvari o kojima pišem su vrlo delikatne i osjetljive, zato za dosta toga i za ozbiljnije stvari angažiram stručnu osobu tipo psihologa. 

Imam svoju firmu Agenciju za promidžbu i PR i mogu organizirati predavanja, seminare, izdavati knjige, imati portal i sve ostalo.

Od knjige se ne živi – to moraš znati – jer od toga kruha nema, kao niti od tekstova. Od lajkova imaš čitanost, ali nemaš novac – to ti isto mora biti jasno. Ali, ja to niti ne radim zbog toga.  A ljudima pomažem, da – pune tri godine odgovaram na mailove, inboxe i do koje doba noći jer me to ispunjava i raduje.

Da, to radim jer smatram kako je to moja misija i put.. moja zahvala Onome gore za puno toga što je On učinio za mene… i zato uživam u tome i osjećam se zahvalno što uopće imam talent i sposobnost takve vrsti komunikacije s ljudima. Uz to imam poseban instinkt i fantastičnu intuiciju za procijeniti osobe i situacije… Ali, kada se radi o bolnim temama, osjećam preveliku odgovornost i strah za rad s takvim jako povrijeđenim osobama. Jer to fakat nije zajebancija. Zato i ovo predavanje koje uključuje psihologa – jer ona je osoba iz struke i jedino ona može dijeliti savjete i smjernice u takvim situacijama… ne ja. Ja ću samo ispričati priču o svom razvodu, dizanju i padanju, a ona će objediniti život u struku. Poanta je da se o problemu porazgovara uživo.

A za tvoju informaciju, sala za sastanke košta po satu xy kuna – čisto da znaš, kao i sve ostalo što u ovoj zemlji košta za organizirati.. Troškovi se moraju pokriti i to netko mora platiti. Tko? Pa organizator predavanja, a to sam u ovom slučaju ja. Zar misliš da predavači besplatno dolaze negdje predavati? Moji odgovori ljudima i dijeljenje savjeta svih ovih godina su besplatni, ali kada ljudi sami požele stručno predavanje na temu – onda to ima i svoje troškove. Odi bilo gdje kod vrsnog i tematski stručnog psihologa na razgovor o problemu koji te muči, pa vidi koliko košta sat vremena konzultacija.

Što se tiče mojih tekstova – dati ću ti link pa prelistaj nove kao i stare tekstove i sama procijeni koliko ih ima ili nema. Obrati pozornost na datume pinkpen.com.hr/pink-pen Uz kolumne Pink Pen na portalu pišem još, jednu rubriku a to su intervjui “Na kavi sa”…

Drago mi je što si me napala i izdijelila mi onako iskreno – i time pokazala pravu istinu što misliš o meni i mom radu, a do prije 24 sata od toga silno si željela pisati tekst za moj portal i mene, te se okušati kao „kolumnist na jedan dan“ na tom mom odvratnom / komercijalnom / fejk portalu koji je rezultat moga osobnog rada i čija me izrada koštala puno kuna koje sam ga sama platila iz svog džepa, i na kojem sve radim sama po više od 10 sati svakodnevno (jer nemam mogućnosti zaposliti još nekoga da mi pomogne održavati portal – zato sve radim sama, uz svo pisanje i ostali posao)…

Hm… Zanimljivo… U svom mailu si popljuvala mene kao osobu, kao i moj rad, napala si me i opisala kao osobu koja je lažna pa sve to što radim želim komercijalizirati (što se vidi u ove 3 godine rada u ovom poslu pisanja + knjige koliko sam zaradila i obogatila se), spočitnula si mi za bogaćenje na narukvicama koje koštaju 50 kuna po komadu – a izrađuje ih dizajnerica nakita, a ne ja – ja sam joj pomogla oko narukvica složiti priču i pogurati je, pa sam samim time i dio kampanje s „narukvicama prijateljicama“.. A i htjela sam imati oko Dana žena narukvice namijenjene ženama, sa crvenim koncem i simbolima leptira i srca. Ona ih je uspjela takve izraditi i oduševila me.

Što misliš, koliko ona zarađuje od tih 50 kuna koliko košta jedna narukvica?

Koliko je košta materijal po narukvici od konca i privjeska koji su od pleksija, izrada, svaki privjesak se mora probušiti s 2 rupice zbog provlačenja konca – jer privjesci u originalu dolaze bez rupica. Koliko košta njeno vrijeme koje utroši u sve to (ima familiju i dvoje djece, i radi redovan posao 8 sati svaki dan). Koliko koštaju kartoni koje printa, a u koje slaže narukvicu, koverte u kojima ih šalje.. Ako zaradi 20 kuna od tih 50 kuna po narukvici, super je. A što misliš koliko ja zaradim od tih 20 kuna koje ostanu njoj? Iskreno, šta misliš koje su to cifre??

Vidiš kamo si sve otišla u svom razmišljanju. Dala sam sama sebi truda i vremena da ti sve to objasnim jer totalno krivo gledaš na stvari i percipiraš ljude. Ponavljam, mene ovo što si napisala ne vrijeđa, nego rastužuje. Međutim, gotovo sam sigurna da će ti se posložiti prilika u životu pa ćeš na svojoj koži, osjetiti pravu težinu svega ovoga što si sada napravila – a izbljuvala si totalnu neistinu i osudila osobu koja je daleko od toga svega što si izrekla. Jako daleko. A to je tužno za tebe, ne za mene.. Jer ja znam tko sam i što sam, mila. Imam uskoro 46 godina i paklen život iza sebe. Jednog dana bude izašla i knjiga o ONOME što je meni bio pravi okidač da pustim dugo godina pisane tekstove van. Da sam prava komercijalistica – prvo bi pustila tu knjigu van, o mojoj bolesti i paklu kojeg sam prošla, pa da „pridobijem ljude“. Ne.. to sam ostavila za kraj.. Jer ja u ovo nisam niti ušla zbog popularnosti ili novaca. Svi smo mi samo krvavi ispod kože, obični ljudi.

Moje pisanje je započelo zbog mene same, da meni bude lakše.. pisala sam pune 4 godine i tekstove škrto čuvala u svom kompu jer su bili preosobni, i tek nakon bolesti i oporavka vidjela sam kamo me ta svijest i emotivna bol odvela – skoro 2 metra ispod zemlje. Tada sam shvatila da sve to moram pustiti van iz sebe.. zbog drugih žena koje su u istim situacijama kao što sam i ja bila.. Ja sam samu sebe skoro uništila. Emocije su zajebana stvar.

Da me poznaješ znala bi da sam daleko od osobe „s visoka“, da me pratiš znala bi koliko vremena provodim pomažući ljudima, da me poznaješ znala bi koliko vremena svakodnevno samu sebe ulažem u to, koliko me to ispunjava i koliko to u stvari nosi zarade, odnosno da li tu zarade uopće ima.

Draga, ja ovo ne radim zbog zarade, nego iz drugih razloga. Niti ti ne znaš što sam ja prošla i koji je moj razlog i osjećaj zbog kojeg sve ovo radim. Ja živim od posla kojeg sam radila 17 godina. Taj posao radim i sad. Pomažem tvrtkama u oglašavanju, PR-u, zakupu medija za reklame i spotove, savjete u poslovanju.. Radila sam 11 godina taj posao na Kanalu Ri kao zamjenik direktora marketinga, godinu dana u jednoj velikoj marketinškoj agenciji kao Voditelj ključnih kupaca i 4 godine na Soundset Trsatu radiju, kao voditelj prodaje i marketinga. I zadnjih godinu dana radim za sebe u svojoj firmi, koju sam morala otvoriti kada sam izdavala prvu knjigu. A zaposlila sam se u svojoj firmi jer sam na zadnjem poslu dobila otkaz, uz još troje kolega. 

Djevojčice, ja tvoj rad nisam omalovažila, nego sam ti rekla kako je preozbiljan i pretežak za tvoje godine, što bi ti čak moglo i laskati. Objasnila sam ti što želim u tim svojim novo osmišljenim rubrikama i usmjerila te u tom pravcu – pa čak i očekivala možda tvoj neki novi tekst, jer svi imaju prilike i jednake šanse. Tvoj tekst mi se činio pretežak za tebe i tvoje godine i to sam ti rekla. I što sam dobila nazad? Tvoje pismo puno gnjeva i osuda.. Zašto?  Kada ga pročitaš još jednom ono što sam ja tebi poslala biti će ti jasno. A moj je odabir što uzimam od tekstova i to mi pravo ne možeš osporiti nikako.

Još jednom, hvala ti što si pokazala svoje pravo lice i istinu koju misliš o meni. Tužno je da si toliko gnjeva i mržnje, kritika i osuda izgovorila osobi koju uopće ne poznaješ, a samo na osnovu ovog što sam ti napisala.  

I tada sam joj ponovno kopirala sporni tekst. Na ovaj mail nikada nije odgovorila, a ja sam održala obećanje i dokazala da ne odabirem SAMO one mailove “koji idu meni u korist”, što god to značilo.

Za kraj neću više ništa filozofirati, jer je ova kolumna i preduga… Još ću samo dodati njenu priču koja je i podigla svu prašinu.

Prolaznost tada nam bitnih događaja i osoba

Što sam starija to mi je jasnije da gotovo sve stvari u životu imaju rok trajanja. Često puta mi ljudi ne želimo prihvatiti da je nečemu za što smo se vezali došao kraj, ali to je radi toga što ostajemo zarobljeni u prošlosti. Zapravo, sasvim je prirodno i u redu u početku ne prihvatiti i ne slagati se sa završetkom nečega sto nam je značilo, ali mi nikada unaprijed ne možemo znati je li taj kraj za naše veće dobro. Uglavnom jest. Postoji jedna mudra priča u kojoj jedan starac nakon svake nama naizgled loše situacije na koju bismo mi većinom reagirali sa: “Zasto baš meni? Stvarno nemam sreće!, odgovora suprotno sa: “Je li ovo sreća ili nesreća, tko zna?” Time se zapravo otvara vjera da dolazi nešto bolje. Prihvaćanjem situacije kao najbolje opcije koja se tad mogla dogoditi zapravo dopuštamo protok novih i dobrih događaja koji dolaze. Koliko puta ste zatekli sami sebe kako se grčevito borite sa nečim na što zapravo ne mozete utjecati jer da ste mogli onda do toga ne bi niti došlo. Koliko samo puta ste iznova pokušavali popraviti nešto što zapravo ni nije “pokvareno” vec je jednostavno izgubilo svoje dosadašnje znacenje. Hajde priznajte koliko puta ste pokušavali poboljšati vezu i vratiti strast, ali niste uspjeli. Niste uspjeli zato sto je sve prolazno i ljudi se jednostavno hlade. Znam da mozda zvuči bolno, ali to je prirodno. Uostalom, ljubav je nepresušna i koliko god možda nekad mislili da nećemo više nikad voljeti, ipak ćemo se jednog dana zateći kako se ponovno onako blentavo i zaljubljeno smješkamo. I zato trebamo prihvatiti svaki kraj, svaki prekid. Prestanimo forsirati ostati s tom osobom. Zašto forsiramo išta osim promjene na bolje? -Zato što smo ljudi. I baš zato trebamo iskoristiti moć koja nam je dana.

Naravno da neke situacije nikada neće moći biti zaboravljene i prolazne i svatko od nas je osuđen da u srcu doživotno nosi gubitak voljenih osoba. To je jedina bol koja ne prolazi, ali čovjek se navikne. Prekidi ljubavnih veza većinom su obilježeni patnjom za bivšim partnerom i to nije nešto što trebate pokušati blokirati nego pustite da vaše emocije odrade svoje i nakon sto se istroše shvatit ćete da je i to bilo prolazno. Tuga i bol u nama će otići kad dovrše svoj posao. Zato i jesu tu, da ispune svrhu i ojačaju nas. I zasigurno će se opet vratiti jer zivot je spoj kontrastnih situacija, ali upravo nas ono loše nauči onome dobrom što želimo. Nemojte nikada ici u krajnosti patnje, bola i tome sličnoga, ali dopustite srcu da preboli. Pokušajte to činiti u miru, ne ugrožavajući sebe i ostale, ponajviše tu osobu. Ne ulazite u nove veze i ne slamajte srca nevinim ljudima. Nikada nećete moći biti sretni ako do kraja sami ne prerastete neku situaciju. 

I nijedan psiholog, prijatelj il bilo tko vam neće moći odraditi vaš dio posla. Taj posao je suočavanje sa egom, teškim osjecajima, u biti onime sto ne zelimo. Ne postoji formula koja će olakšati ili ubrzati bilo kakav proces, ali postoji izbor koji je na nama. Izbor hoćemo li unatoč bolu i slomljenom srcu pokušati biti fokusirani na sadašnjost i naš osobni napredak ili ćemo svojim mislima iznova dovlačiti prepreke iz prošlosti. Znam da je teško ne misliti na ono što je bilo, ali kad smo vec primorani na to, pa hajmo onda pokušati izvuči najbolje od svega, ispisati zaključke i zapravo shvatiti koliko smo bogatiji za jedno iskustvo. Sve što nam se događa mi promatramo određenim naočalama. Često puta shvatimo da smo predugo nosili one crne, a zapravo je stvarnost bila puno svjetlija. Nemojte da vam život teče u pogrešnim promatranjima nečega. Pokušajte zamijeniti ono što vam šteti nečime sto vas ispunjava. Svatko od nas ima svoje radosti i patnje. Ponekad se naviknemo na monotoniju i negativnost, a zapravo sreća nam je dana svakog trenutka, ali ju prekasno osvijestimo. I zato pokušajte biti najbolja verzija sebe, dopustite da stvari i ljudi dolaze i odlaze, ali nikad nemojte otići od sebe samih. Sretno! Voli vas vaša M.F. (18 god)

Pripremila: Ivana Grabar