Ona je moj blento, ljubav moja prekonajveća! Ona u meni budi sve one osjećaje, iste onima, koje može probuditi dijete koje nosiš u utrobi devet mjeseci i onda ga rodiš. Ona je ljubav koju sam kupila. Da, ona je jedina ljubav koju sam ikada mogla kupiti. Ona je moje drugo dijete … Dijete koje je sada starije od mene 20-tak godina. Ona je Tara – zlatna retriverica koja živi s nama punih deset godina. Punih deset psećih godina. Punih deset ljudskih godina. Punih deset godina ljubavi.

Tara…. toliko ljubavi je u njoj. Toliko puno. Neopisivo.

Došla je u naš dom onog trenutka kada sam podlegla višemjesečnim vapajima vlastite kćeri da želi psa, jer kako je govorila, nema ni brata ni sestru. Boljela me ta spoznaja da je sama i znala sam da, obzirom na brak u kojem sam još tada bila i situaciju u tome braku – brata ili sestru neće niti dobiti. To je bilo logično. Nas dvoje bili smo na kraju krajeva i nije bilo teoretske šanse da se o drugom djetetu niti razmišlja. Nismo željeli jedno drugo, a kamoli dijete!

Teško sam se odlučila na taj korak – uzeti psa, zaista teško. Imati psa i nije jednostavno pogotovo kad si u vlastitim problemima, pred razvodom, radiš po cijele dane i podižeš dijete. Ali to moje jedino dijete, moja kći, plakala je i vapila da želi psa i to baš zlatnog retrivera:

•    Ja toliko želim toga zlatnog psa, mama… Molim te uzmi mi ga!

Razmišljala sam dugo i odlučila – uzet ću psa pa kud puklo! Uzet ću ga i već ćemo se nekako prilagoditi situaciji.

Tražila sam po oglasnicima, zvala ljude koji su prodavali retrivere… jer je moja kći baš htjela tog zlatnog psa i htjela je baš curu. Nije bio prevelik izbor. Ili su legla bila daleko, ili su u leglu bili dečki. Čekala sam i dočekala oglas iz Zagreba. Imali su curu – ostala je zadnja među braćom. Malena Purgerica bila je spremna za novi dom 🙂

Moja kći nije znala što spremam sve do zadnjeg dana. Koliko god je ispitivala kada će dobiti psa uspjela sam čuvati iznenađenje do samoga kraja.

Bebu retrivericu su nam dostavili u Rijeku, u kutiji, umotanu u  dekicu, s papirom koji je sadržavao potrebne informacije o njoj. Najosnovnije. Nisam htjela nikakave ostale papire niti titule roditelja, bilo što od toga. Htjela sam znati samo osnovno: kada je rođena, što je dobila od cjepiva i s kojom hranom da je hranim. Jer.. . ja baš ništa nisam znala o psima, a kamoli o tako malenima.
I došao je taj dan! Čekale smo je na dogovorenom mjestu. Moja djevojčica sada je znala da dolazi pas i bila je van sebe od sreće. Noć prije nije niti spavala od uzbuđenja. Sve joj je doma pripremila. Bile smo spremne 🙂 Smišljale smo joj ime danima i nikako se nismo mogle odlučiti sve do onog trena dok je nismo ugledale kako izviruje glavicom iz kutije. Bila je predivna…malena i čupava, s uplašenim okicama jer nije znala što se događa, kamo je voze i tko su svi ti ljudi oko nje.  Odmah nam se popiškila, za dobrodošlicu 🙂

Moja kći ju je primila u naručje i zaplakala od sreće. I meni je srce poigralo a oči se napunile suzama… Bila je to ljubav na prvi pogled. U sekundi.

Tara je od prvoga dana imala „ono nešto“ što se riječima ne da opisati. Uvukla nam se pod kožu i u svaku poru! Ne samo da je postala mezimica i maza, nego je postala naš centar svijeta!

Bilo je „veselja“ prvih nekoliko mjeseci. Bilo je pišanja i kakanja po svugdje. Znala sam čistiti i prati podove i po nekoliko puta dnevno… Ali, nije mi bilo teško. Štene je – naučit će. I je, jako brzo!

Bilo je i zanimljivih situacija u prvih godinu dana!! O da! Naša nam je mezimica pojela dvosjed i fotelju… Onako pomalo, ali sigurno! Dok ih nije zgotovila, nije stala. Neću zaboraviti scenu kada smo se vratile doma jednom prilikom, a na sred boravka čekao nas je ogroman brijeg od spužve, vate i komada tkanine od čega je bila fotelja, a ona je veselo trčkarala po boravku jer smo se napokon vratile doma. Ajoj, ljutila sam se i vikala na nju, ali uzalud! Valjda joj se nije sviđala garnitura u boravku 🙂

Imala je i ispade ljubomore, pa je jednom prilikom gricnula Antonelu za lice … Uf, tada je dobila novinama po guzi… Bilo je svega živahnoga dok nije stasala u pravu curu, lijepu retrivericu boje vanilije. Postala je pravi, pametan i dobar pas. Plemenit. Postala je ravnopravan član familije.

Prije četiri godine Tara je dobila frenda, ali ne bilo kakvog, nego muškog i to mačka. Bijelog ko´ snijeg!  Došao je u našu kuću bez mog znanja i odobrenja. Moja kći jednostavno ga je donijela doma, jer da nije, ne bi ga više bilo. Nije mi bilo pravo, ali, osvojio me na prvu. Uglavnom, udomili smo ga.
Bilo je zanimljivo prvih nekoliko dana promatrati psa i mačku u nametnutom suživotu. On joj nije dao ni blizu, a ona ga je htjela ponjušiti. Lud je bio! Prhtao je na nju sav nakostriješen! Niti blizu joj nije dao! Čak je pao s balkona u jednoj takvoj situaciji. Ona je hodala prema njemu da ga ponjuši, a on hodao u rikverc, prhtao .. i opa-la! Pao je s balkona. I preživio. Od tada je i on dobio mjesto u našem stanu, a njih dvoje su postali nerazdvojni. Čak si mislim kako je ona njega prihvatila kao svoje mlado, a on nju kao mamu, jer je bio naglo odvojen od svoje mame brzo nakon dolaska na svijet. Na kraju je odrastao uz Taru. Za drugu mamu niti ne zna, srce malo…

Od kada je došao mačak  u kuću, ona je postala još življa i zaigranija. Nikada se nisu pokefali i potukli. On ju nikada nije pogrebao niti je ona njega nagazila ili bilo kako povrijedila, koliko god da je veća od njega. Lijepo ih je gledati kako zajedno spavaju, igraju se, čekaju red za dobiti jelo, ili čekaju skupa za izaći van 😉 On je sve kopira pa se ponaša kao pas. Koliko je debel i velik sada i izgleda kao pas, točnije, kao vanserijski, poveći maltezer 🙂 Mačka smo nazvali Leo Messi jer kad je bio mali i mršav trčao je cik-cak i brzo kao poznati nogometaš. Sada ga zovemo samo Leo 🙂

Naša Tara živi s nama sve ove godine. Ona niti jednu noć nije prespavala van svoje košare i stana. Ona nikada nije bila vani bez nas ili bez nadzora. Ona živi poput princeze. Ona se vozi u autu. Ona smije leći i na novu garnituru. Ona ide kamo i mi. Ona se voli kupati i roniti. Obožava more! Ona voli mace. Ona se raduje svima. Ona mi donosi papuče svaki put kada dođem s posla. Ona me ujutro prva pozdravi i da pusu. Već sama zna kada zvoni alarm na mobitelu da je vrijeme dizanja – čeka me pokraj kreveta i veselo maše repom. Ona zna kada sam tužna ili me nešto boli – stavi glavu na mene i mirno me gleda, kao da mi govori: bit će sve u redu, proći će te.

Ona zna kada sam sretna – raduje se i ona. Ona se zna duriti na nas ako je ne vodimo u šetnju jer pada kiša. Ona zna sjediti pokraj mene dok sam na wc-u i raditi mi društvo. Ona se užasno boji kada grmi. Ona spava u kupaoni kada pucaju petarde. Ona obožava kruh – koliko god zna da to ne smije jesti. Ona, sve do prošle godine nije voljela veterinara, onda ga je zavoljela. Ona i ja pričamo kao normalni ljudi. Ona me gleda u oči i kuži sve. Točno razumije što joj pričam. Ona je prošla sa mnom sve moje visoke i niske…

Ponekad imam feeling da može govoriti, kako bi mi svašta ispričala! Ona je naša, baš naša.. Ponaša se poput mene i moje kćeri i definitivno živi našim bioritmom, jer, živjeti s dvije žene deset godina u zajednici nije mala stvar! Poprimiš sve ženske manire 🙂

Ja toliko volim tog psa da jednostavno ne mogu zamisliti kako će jednom doći „onaj dan“, koliko god sam toga svjesna. Ona je zdrava, hvala Bogu, ali.. na njoj se ipak kuže godine koje nosi.. Vide se, koliko god ja to negiram! Posjedila je… hoda sporije i teže se penje uz stepenice.. I koliko god joj je srce živahno kada nas ugleda, toliko vidim koliko joj je teško stati na nogice da bi se digla iz košare…  Teško mi bude to gledati i ne želim si priznati realne stvari i prihvatiti to kao dio života. Ostarila je… jebiga je. Evo ja i sad plačem dok ovo pišem jer ne mogu zamisliti kako će jednom doći taj dan… Dan bez nje. Ne mogu to niti zamisliti…

Zato se radujem svakom našem zajedničkom danu i ne želim baš ništa propustiti! Zato mi nikada nije teško odvesti je van čak i po najvećem pljusku, ako se njoj baš onda piša. Znala sam se ubundati i zapakirati u toplu odjeću kao svemirac i voditi je pišati po najvećoj buri i hladnoći. Kada se samo sjetim koliko smo zajedno prošle orkanskih bura, minusa, snijega i leda, općih potopa, a ja u pidžami, hodam po naselju i pričam sa psom! Znaju već moji susjedi…oooo, itekako znaju i mene i Tarine rituale, kao i naše male noćne i ranojutarnje razgovore…

Sve je to ljubav. Neopisiva. Možda nekome nije normalno, ali eto nama je!

Ono što je ona mojoj kćeri i meni priuštila u ovih deset godina ne može se opisati nikako drugačije nego neopisivo. Kao da je jučer došla zamotana u dekici i provirila iz kutije… Kao da je jučer postala dio naših života i oplemenila ih svojim životom. Kao da je to bilo jučer, a prošlo je deset punih godina. Bože, koliko emocija …

Ljubi, želim ti još puno godina života!! Želim ti još puno mahanja repom i donošenja papuča kada dolazimo doma! Želim ti još puno ronjenja i kupanja na Kantridi! Želim ti bezbroj keksića i igranja s loptom. Želim ti još godine i godine spavanja na garnituri – jer ti to smiješ. Želim ti na stotine kilometara dugih šetnji po Lungo mare. Želim ti još puno zajedničkih jutara i maženja čim se probudimo. Želim ti još puno lajanja na poštara i igranja s mačkom! Želim da trčiš veselo i raduješ se svaki dan jer me to čini sretnom!

Ti nas činiš sretnima i boljim ljudima! Hvala ti na tome, mila. Želim da budeš uz nas zauvijek – jer nas dvije ne možemo zamisliti život bez tebe.

Tekst: Ivana Grabar