Imala sam samo 21 godinu kada sam ostala trudna.

„Trudna si 8 tjedana, mila moja!“ – rekla mi je doktorica. „Kako izgleda, sve je u redu. Idemo napraviti još nekoliko provjera…“

Ona je govorila, davala upute, pisala uputnice…ali ja je više ništa nisam čula! Bila sam totalno van sebe od sreće!! Toliko sam to željela! Toliko sam htjela imati dijete J

Udala sam se par mjeseci prije i fakat sam svaki mjesec bila razočarana kada bih dobila stvari. Silno sam je željela. I evo je!! Tu je!! U meni, malena svega par centimetara <3

Došla sam njemu u ured i rasplakala se od sreće: „Trudna sam!! Trudni smo!! Uspjeli smo!“

A on je sjedio, malo u šoku, ali sretan … a prva rečenica bila mu je: „Dijete će dobiti dijete!“

Da, fakat sam bila premlada. Tek sam napunila 21 godinu, studirala sam i planirala prvo diplomirati, a tek onda zatrudniti… Tako je trebalo biti, međutim … zaljubila sam se, udala i  toliko sam silno željela dijete da je sve ostalo bilo prebačeno u drugi plan. I drago mi je zbog toga 🙂

Mjeseci trudnoće prolazili su bez ikakvih problema. Zaista mi nije bilo mučno niti sam se loše osjećala. Uživala sam u svakom trenutku. Trbušić je rastao, ona je rasla u meni, blistala sam od sreće i bila predivna trudnica, onako mršava, samo s lopticom ispred sebe. Šetali smo svaki dan..cijelo ljeto sam plivala, jela sam kada god sam bila gladna, slušala sam je dok se rita, mazila je preko trbuha i pričala s njom. Jedva sam čekala da dođe pa da je zagrlim i poljubim.

Termin je bio 19.10.1993.  Sve sam mjesece dobro hendlala i lagano ih progurala. Ok, pred kraj je bilo malo teže, ali sam svejedno sve obaveze obavljala i uživala sam baš u svemu. Puno sam spavala i pojela sam na kašete jabuka. Uf da, jabuke sam tamanila! To je bila moja trudnoća 🙂

Dva tjedna prije termina počela me loviti panika! Trbuh je bio sve veći i zaista sam se počela zabrinjavati kako će tolika lopta izaći iz mene. Možda glupo zvuči, ali da… ful sam razmišljala o tome i nikako mi nije bilo jasno kako ću ja to izvesti. Hoću li moći sve napraviti kako treba, hoće li sve biti u redu, hoće li s njom biti sve u redu..  Milijuni pitanja i strahova.

Došao je termin. Od pola noći čekala sam spremna i spakirana za rodilište. Međutim ništa! Niti me je išta boljelo niti sam se osjećala drugačije. Sve normalno. Al, mislila sam kako taj dan traje 24 sata i da imam vremena! Pa, valjda će se nešto dogoditi 😉 Ali, ništa!

Idući dan išla sam na pregled i kontrolu plodne vode.

“Sve je u savršenom redu. Samo, bebica još nije spremna izaći. Ali, uskoro će. Počela si se otvarati. Vidi joj se kosica.” 🙂 – rekao je moj primarius koji je obavio pregled.
Tako je i bilo! Tu noć, odnosno već popodne toga dana, počela sam osjećati bol u križima. Sva sam bila raštimana, kao da ću se rastaviti na dijelove. Što je veče odmicalo to sam sam se osjećala kao da me pregazio vlak. Teretni. Jebem ti sve!! Više nisam ni razmišljala kako ću roditi niti kako će beba izaći van, samo sam htjela da se to već jednom dogodi jer su bolovi bili neizdrživi.

Cijelu noć nisam spavala. Trudovi su bili rijetki i nije bilo potrebe da idem u rodilište. Čekali smo jutro i primarijusa koji me je vodio pri Odjelu za porodništvo.

Zaprimljena sam u bolnicu u 8 ujutro, 21.10.1993. Obavili smo sve što je potrebno pred porod i prikopčali su me na drip. Dakle, ono što je boljelo prije –  sada je bilo nezamjetno! Ovaj drip bio je kao da su me prikopčali na neku žešču voltažu, bokte! Šou program. Što je vrijeme više odmicalo, to je mene sve više i više boljelo. Ležala sam tako neka 2 sata i umirala od bolova, kad li je došla babica i odlučila malo ubrzati priču, pa je mrvu  „podebljala“ drip jer se nikako nisam otvarala kako su očekivali – ne kužim! Dakle, mislila sam da ću se raspasti a ona pojačava i još mi uz put govori: „Ajmo mama!“

Strašno nešto. Ležala sam tako i odlučila kako moram biti hrabra i kako ništa ne smijem sjebati! Moram roditi dijete kao i svaka druga žena! Boli, jebiga, ali proći će! Samo da se to već više dogodi, pa da se te boli riješim.

Ležala sam i gledala žene koje su bile sa mnom u boksu. Plakale su, stenjale, vriskale od bolova i jebale majku i oca onim babicama –  kao da su im one krive što ih boli. Sve smo bile u predrađaoni i čekale onaj trenutak.

Preko puta su bile staklene stijene i boksevi za rađanje. Žene su ležale na onim „kobilama“ za porod. Noge su im bile vezane nekim remenjem dok su ležale onako raskrebečene ko žabe. Taman tada kad sam uopće obratila pažnju na prostor ispred mene, bio je porod u tijeku. Upravo sam gledala kako žena na svijet donosi žvio biće. Mislim, nju nisam vidjela. Vidjela sam samo ogromnu crnu rupu koja je pretpostavljam trebala  biti njen spolni organ iz kojeg je izlazila djetetova glava. Taj crni krater ličio je na sve drugo samo ne na „to“! Noge su joj bile raskerebečene, a babice i doktor su se nešto uzjebali oko nje. Nju dakle nisam vidjela, ali sam je čula! Vriskala je, plakala, urlala. Skamenila sam se. Čak su i ove vrištalice iz mog boksa predrađaone zašutile i gledale preko što se zbiva!

Trajao je taj horor vriske, cike, plača, dahtanja, zvrckanja instrumenata (ne znam što su joj radili). Babice su joj vikale: „Tiskaj mama!! Tiskaaaaj!! Diši! Tiskaj!“

Svi smo skupa s njom disali i čekali kada će beba izaći van da se možemo vratiti svojim mukama u boksu predrađaone, kada se začuo plač djeteta. Ona je prestala vriskati. Mislim da je plakala od sreće. S bebicom je sve bilo ok.. odnijeli su je. Sva sam se raznježila. Pogledala sam još jednom prema njoj i tada me prizor sablaznio: iz nje je šibala krv, doktor je sa njom normalno razgovarao – valjda je to šibanje bilo normalno. I dalje je ležala onako vezana dok su iz nje na refule šibali mlazevi krvi.

Dakle, Grabar se u tom trenu digla iz predrađaone i rekla prvoj babici koju je ugledala: „Zar će i meni biti isto tako?? Ajoj, ne mogu ja ovo, znači – nema šanse! Ja sada idem doma!!“

„Nikamo vi ne idete, mlada damo!! Nazad na krevet!“

Legla sam se nazad. Slike poroda od maloprije vrtjele su mi se ispred očiju, a ono šibanje krvi me dotuklo! Počela sam se, od šoka i straha, sva tresti. Nisam mogla pričati koliko mi se brada tresla. Zubi su kvrckali jedni od druge. Cijelo tijelo mi je drhtalo. Pokrili su me dekama. Ma, uzalud!! Tresla sam se i dalje. Fakat sam doživjela šok!! Nisam uopće zamišljala da porod tako izgleda. Van sebe sam bila!! Fakat je izgledalo prestrašno!

Obavili su još jedan pregled sa mnom i zaključili kako se presporo otvaram i da je beba prevelika. Odlučili su se za epiduralnu jer su vidjeli da sam se i ovako sva namučila a niš od toga. Da nije bilo epiduralne – završila bih na carskom.

Došla je ekipa za epiduralnu: doktorica i anesteziologinja. Dobila sam tu injekciju u kičmu i tada je sve krenulo normalnim tokom: rasklapanje kostiju više nije boljelo, bila sam koncentrirana na disanje, slušala sam i pratila što mi govore i sudjelovala. Moj primarijus odletio je u operacionu salu – neki komplicirani porod je bio. Ostala sam samo s doktoricom za epiduralnu i anesteziologinjom. Babice su letile okolo i svako malo bacile bi oko na mene.

Bilo je već podne, a ja još uvijek u predrađaoni. Ležala sam na krevetu i tresla se ko prut. Pritisak na zdjelicu bio je sve jači i intenzivniji. Sletili su se svi oko mene i porod je krenuo. Nismo niti stigli do rađaone, krenuli smo s porodom na krevetu od predrađaone na kojem sam ležala cijelo vrijeme.

Slušala sam što mi govore i disala, tiskala. Pratila sam babice i doktoricu za epiduralnu i komunicirala s njima. Dragile su me po glavi i ohrabrivale, bodrile, nabrijavale kao da smo pred neku žešću UFC borbu. Išlo me je to disanje i sve, pogotovo kada sam skužila da me neće voziti tamo preko i vezati.

Nogice sam si držala sama i bila sam ful sretna jer me nisu vezali za onu ružnu „spravu“! Sve je išlo po planu i iznenađujuće brzo. Odjednom smo nadoknadili svo zaostalo vrijeme.

Tiskala sam i bila svjesna svega. Bolilo je, a li nisam vriskala niti dramila. Disala sam, ne disala, tiskalaaaaa i slušala što mi govore!! I tada sam joj ugledala glavu. Krenula je izlaziti iz mene! Toliko sam je čekala i evo je!

„Tiskaj mama!! Tu je bebica!! Tiskaj! Još malo! Još samo malo!! “ – svi su me bodrili.

Napokon je izašla cijela. Zaplakala je glasno a ja sam se smijala od sreće i istovremeno plakala. Gledala sam je a ona je onako sva musava i crvena od muke i poroda –  plakala onim gromoglasnim provrođenačkim plačem. Tako je bila savršena J

Sjećam se da sam je u sekundi skenirala jel ima sve. Prebrojala sam joj sve prstiće na rukama i nogama. Znam da sam pitala i doktoricu i anesteziologinju i redom sve babice ako je sve u redu s njom.

„Mama, ništa ne brinite! Rodili ste zdravu djevojčicu dugu 52 cm i tešku 4 kile i 320 grama! Bravo mama! Velika beba! Vrijeme poroda: 12:25 h“

Pogledala sam preko puta u onu rađaonu, a uz staklo su stajali njih desetak u bijelim kutama i oduševljeno me gledali kako se smijem i plačem, brojim prstiće i maltretiram babice. Među njima je bio jedan crnac koji je gromoglasno vikao „Bravo mama!“ i pljeskao kao da je na koncertu! Imao je osmjeh od uha do uha, a zube bijele kao snijeg.

Kasnije sam čula da su to stažisti. Gledali su cijeli porod i dolazak na svijet moje djevojčice. Slatko. Sva sreća da sam ih skužila tek na kraju jer bi me inače dekoncentrirali u poslu 🙂

Moju djevojčicu stavila mi je babica, onako mokru i sluzavu na prsa, da se upoznamo. Gledala sam je oduševljeno a ona je kmečala. Čak me zaljepila šakom posred nosa 🙂 Stavili su nam one narukvice s brojevima: jednu meni i jednu njoj. Dva puta sam s babicom provjeravala da slučajno ne pogriješi broj i da mi ne zamijene dijete. Brijem da je pomislila kako sam odljepila.

Još sam neko vrijeme ležala nakon poroda, kako i protokol nalaže. Moj primarius se vratio taman da me sašije. Trebalo je katapultirati dijete od 4 kile i 320 grama i 52 centimetra 🙂 Bome, da!

Prvu noć sam bila bez svoje djevojčice, upravo zbog načina poroda. Morala sam mirovati. Iduće jutro su mi je donijeli. Nisam mogla dočekati da je ugledam. Sestra je čitala brojeve s njene narukvice i uspoređivala s mojom narukvicom, a ja sam znala točno koja je moja curica od te tri bebe koje je nosila na rukama. Pa, valjda ja znam koje je moje  – šta provjerava bokte!

Gledala sam je kako spava. Provjeravala da li diše. Nisam oka sklopila taj dan. Jedva sam čekala noć da se naspavam. Ali zajeb! Ona je odlučlila plakati po noći umjesto da spava. Plakala je a ja se nisam usudila dizati je jer ju je sestra ostavila na trbuhu. Nisam znala kako je podići kada leži tako.

Ona je plakala i ja skupa s njom i onda sam pozvonila sestri. A šta drugo, kad ne znam?! Kada je ova doletila rekla sam joj da beba plače i da ne znam što ću s njom sada! Nasmijala se: „Pa, mama ste! Dignite je!“ – okrenula se i otišla.

I tada sam skužila! Tada mi se sve razdanilo u glavi!! To je to! To maleno biće ovisi samo o meni i nikome više. Ja sam mama! Uuu jebote, pa ja sam mama!!

Digla sam je i uzela je. Ne znam kako, ali jesam. Malo sam je ljubila i šaputala joj, dala joj čaja, malo sisati… Malo je plakala ona, malo sam plakala ja i tako smo zaspale, skupa na mojoj postelji. Ujutro sam dobila kefadu od sestre za takvo spavanje, ali me boljela briga.

Tu noć sam puno toga shvatila. Tu sam noć odrasla i postala majka. To maleno biće o meni ovisi cijeli svoj život. Ja sam mama. Njena mama. Iz mojeg je tijela izašla. Ispod mojeg je srca rasla. Veće ljubavi, od majčine, ne postoji. Nitko ne može voljeti dijete više nego majka. Tu vezu ne može ništa raskinuti. To je čista ljubav. Neopisiva. I odgovornost. Jebena! I još sam nešto skužila – da nema više spavanja! Još od tada imam  podočnjake 😉

Danas je 21.10.2015. Moja malena djevojčica baš danas puni 22 godine. Ona sada ima godine kao ja kada sam nju donijela na svijet.
Izrasla je u osobu s kojom se ponosim! Ona je moj doktorat!! Ona je moja druga polovica. Ona me pozna najbolje. Ona je uz mene skoro cijeli moj život, jer je u principu moj život dobio smisao onog trena kada je začeta.

Puno sam vremena provodila s njom. Prvih šest godina od 0 – 24 jer nisam radila. Imala sam tu sreću gledati njen prvi osmjeh, prvi zubić, čuti prvu riječ – jebiga, rekla je tata – ali nema veze J Skupa smo napravile prvi korak, prvu šetnju, prvi dan vrtića… Imala sam tu čast i sreću biti sve prisutna u njenom životu i zbog toga sam blagoslovljena i sretna jer mnoge majke, na žalost, nemaju tu mogućnost.

Majčinska ljubav je neopisiva. Za nju bih napravila sve i ničega me ne bi bilo strah! Kada je ona u pitanju spremna sam okrenuti svijet na glavačke! To zna i ona pijana luđakinja što ju je ljetos, iz ljubomore zbog nekog frajera, iz čista mira napala i počupala za kosu. Dakle, tražila sam je danima, patrolirala po Opatiji, locirala je i našla je. Neka je samo proba ponovo taknuti – najebala je!  Kada dotična bude imala svoje dijete, shvatit će kako niti jedno pravilo, zakon, Ustav nema veze sa stvarnošću kada je vlastito dijete u pitanju. Znači, Grabar je luda i inače, al´ ako je takneš u kći – fajront joj je! Tada, brate moj, nema više nikakvih pravila, kulture, lijepog ponašanja a bogami ni tolerancije! Doviđenja pameti!!

Isto važi i za frajere! Moj budući zet neka se spremi jer luđu punicu od mene neće naći 🙂

Sve ove godine rasle smo skupa i učile jedna od druge. Sve ove godine učila me i naučila biti još boljom osobom. Ona je moja snaga koja me pokreće. Ona je moj glas savjesti i zdravog razuma. Ona je moje svijetlo, moja zvijezda na nebu! Ona je ljubav neopisiva. Ona je moja najbolja prijateljica! Ona zna sve. Ona mi jedina može dignuti živac. Na nju se jedino ne mogu naljutiti. Njena kritika me najviše boli. Njene riječi urežu mi se najdublje. Ona je mamin sin, ljubav mamina. Ona je smisao moga života!

Imati dijete je blagoslov. Blagoslovljena sam svih ovih godina. Ništa se ne može usporediti s tom ljubavi …majčinskom ljubavi. Baš ništa. Nema te karijere, tih novaca, diploma, putovanja.. bilo čega što bih imala ili što bih bila radije, nego bila mama. Čak sam prije par godina odbila ponudu jedne nacionalne TV kuće jer sam se zbog posla trebala preseliti u Zagreb. Ovako sam im rekla: „Mogu raditi kod vas pod jednim uvjetom a taj je da me svaki dan helikopter vozi na posao iz Matulja u Zagreb i nakon posla vraća doma!“

Žena s kojom sam razgovarala nasmijala se i pružila mi ruku. Pozdravile smo se. Vratila sam se doma punog srca i nikada nisam požalila zbog te odluke jer … Ništa na svijetu ne može zamijeniti onaj osjećaj kada me nakon napornog dana stisnu dječje ručice oko vrata, a poljupci me obasipaju po cijelom licu. Ništa ne može zamijeniti osmjeh moje kćerke i pogled onih njenih krupnih,  zelenih očiju. Ništa. To je posebna ljubav. Neopisiva. Neraskidiva. Ne želim ništa propustiti u njenom životu.

Prije 22 godine ja sam njoj podarila život. Prije 22 godine ona je meni podarila ljubav i hrani me tom ljubavlju svaki dan. Ta ljubav zove se imenom njenim.

Autor: IVANA GRABAR