Idući puta kada se budete pitali što ste sve postigli u životu, osvrnite se malo oko sebe i pogledajte malo bolje

Nedjeljom volim otići na misu. Volim slušati propovijed svećenika koji me zaista inspirira i nadahnjuje. Čovjek ima „ono nešto“ u sebi, njegove riječi me zamisle, a isto tako potaknu na razmišljanje.

Prije par nedjelja održao je takvu propovijed da su me u toku mise oblile suze. Još prije sam razmišljala o stvarima koje je na toj misi izgovorio, o nekima sam pisala u par svojih tekstova, a oni koji me prate i čitaju znaju kako, to što pišem – i mislim. Razmišljam na glas i zapisujem.

Svećenik je pričao o čovjeku kojem je bio na posljednjem ispraćaju. Čovjek koji je umro bio je priznati znanstvenik koji je u životu postigao brojne uspjehe, predavao je na fakultetima u domovini, ali i na elitnim fakultetima diljem svijeta, napisao je niz knjiga… Dakle, ostvario je san svakog profesora, znanstvenika i čovjeka iz struke. Više od toga nije mogao ostvariti.

Čovjek koji je umro iza sebe je ostavio sina koji je od rođenja bolestan. Da stvar bude gora, davno je izgubio ženu, pa je o svome sinu brinuo sam, uz pomoć gospođe koja je o sinu vodila računa kada je znanstvenik bio na putovanjima. No, sina nikada nije pristao dati u prikladnu ustanovu, već je o njemu vodio brigu sam. Njegov je sin završio i fakultet. Toliko je uspio s njime – da uči i trudi se, izbori se sam za sebe i završi sve škole, pa i fakultet. Na svog je sina bio jako ponosan, kao i na uspjehe koje je kao bolesna osoba uspio ostvariti.

Na sprovodu su bili brojni uvaženi kolege znanstvenici koji su pitali svećenika ako mogu reći nekoliko prigodnih riječi. Svećenik je naravno pristao. I redali su se znanstvenici, jedan za drugim. Svi su nabrajali pokojnikove zasluge i uspjehe, velika dostignuća i postignuća… Jedan za drugim redali su same lovorike za čovjeka koji je ležao u škrinji… Svećenik je slušao sve govore i sve uspjehe čovjeka kojeg više nema. Međutim, nitko nije spomenuo njegovog sina koji je također bio na sprovodu. Završnu riječ imao je svećenik. Ono što je on rekao mnoge je dotaklo tamo gdje su svi najslabiji, ravno u srce.

„Uz sve uspjehe koje je gospodin postigao za svoga života, njegov najveći uspjeh je njegov sin za kojeg se brinuo cijeli život, dao mu svu ljubav i pažnju, poticao ga na rast i razvoj na svim poljima… Njegov najveći uspjeh je njegov sin s kojim je živio cijeli svoj život i kojem je dao najbolji dio sebe. I onaj najvredniji! Dao mu je ljubav.“

Još prije sam nedjeljom na misama primijetila gospođu sa sinom. Dečko ima svojih 30-tak godina. Uvijek su zajedno. On je bolestan, ali na misama je jako miran. Moli skrušeno. Najveća radost mu je kada ide na pričest. Idu pred kraj povorke za pričest, a on se kao dječarac tome raduje toliko glasno da to ne možete ne primijetiti. I tu nedjelju bilo je tako.

Slušala sam priču o znanstveniku i njegovom sinu… Gledala sam gospođu s njenim sinom. A suze su se kotrljale niz lice… Ne znam što je ta gospođa po struci i koja je dostignuća u svome životu postigla, nemam pojma tko je ona i što je sve uspjela u svome životu ostvariti, no njena uloga majke i briga za bolesno dijete meni o njoj govori sve. Ona je u životu ostvarila najveće uspjehe i ima moje veliko poštovanje, bez da išta drugo o njoj znam.

Zaključak:

Nije važno što radiš, koliko si zaradio i što si stekao, koji voziš auto ili kakve si poslovne uspjehe ostvario… Jednoga dana kada odeš nitko to ne pamti niti je to bilo kome važno! Pamti se kakav si čovjek bio, koliko ti je srce veliko bilo i kakve si emocije ostavio na ljude koje si sreo kroz život. Ljudi to pamte. Ljudi pamte ljubav, dobrotu… Ljudi pamte lijepe geste i trenutke… Upravo te to – kakav si čovjek bio – obilježi zauvijek. Eto, to je važno. Kakav si bio čovjek. Sve drugo je nebitno. Totalno nebitno….

I idući puta kada se budete pitali što ste sve postigli u životu, koje ste sve uspjehe nanizali, kada budete zbrajali i nabrajali osvrnite se malo oko sebe i pogledajte malo bolje. Pogledajte se licem u lice s vašim najvećim životnim ostvarenjem, s vašim najvećim životnim uspjehom. Koji je to vaš najveći uspjeh? Pogledajte se licem u lice i sa samim sobom – kakvi ste vi kao čovjek. Jer, kada odete, samo to se pamti: kakav ste čovjek bili!

Autor teksta: Ivana Grabar