Ponekada imam po dvije – tri teme koje bih pripremila za novu kolumnu. Imam maleni rokovnik kojeg uvijek nosim sa sobom i kada nešto čujem ili vidim, ili mi jednostavno padne na pamet – odmah zapišem. Oko tri teme uvijek imam u rezervi. Do nedjelje odlučim koju ću temu obraditi i o čemu ću pisati, a onda mi neka totalno nova situacija  „uleti“ u kadar i sjebe koncepciju. To mi se dogodilo više od nekoliko puta. E, pa tako je bilo i ovaj put!

Sjedili smo na kavi u kantini Novog lista. To nam je redovni ritual, pogotovo kada je lijep i sunčan dan. Kava s kolegama i kolegicama, opuštene pričice – najčešće one o poslu i poslovnim zadacima, smijeh i zajebancija na situacije od toga dana. Definitivno neprocjenjivi trenuci. Tako smo sjedili i taj dan i pričali o svemu i svačemu. S nama su sjedili i dvoje novih ljudi koji su nam se priključili na kavi toga dana, a nisu dio tima. Jedna djevojka od svojih tridesetak, inače novinarka,  i muškarac od četrdeset godina koji je cijeli svoj radni vijek proveo radeći van Hrvatske. Dakle, zreli ljudi koji imaju nešto u glavi, a bogme i životno iskustvo iza sebe. Pričali smo o svemu i svačemu opušteno. Zezali se i smijali, pijuckali kavu i uživali u suncu.

Ispred terase je cesta. Vrlo prometna Zvonimirova ulica koja spaja zapad i centar grada. Tom ulicom prođe više od nekoliko desetina tisuća automobila od ujutro do popodne. Možda sam malo i rekla. Tu je i raskršće i more semafora, a terasa kantine baš gleda u tom smjeru.

Sjedili smo i opušteno i razgovarali, a auti su dolazili i odlazili. Zaustavljali se na semaforu, gledali na terasu i u ljude kako uživaju u suncu. Kao da su nam zavidjeli što tako ljenčarimo. U tom moru automobila stao je i jedan skupocjeni automobil na semaforu i privukao pozornost sve prisutnih. U autu je sjedio prosijed muškarac u srednjim godinama i vrlo mlada djevojka. Svatko je gledao u svoju točku dok su čekali zeleno. Moji dečki su gledali u auto, cure su počele šuškati i bosti se laktovima jer su prepoznale gospodina, a ja sam gledala u nju – djevojku u autu.

Upalilo se zeleno. Otišli su kako su i došli.

„Ma,jeste vidjeli ovo?? Znaš li tko je to?!“ – počele su vriskati kada su otišli i gledati u mene jer ništa nisam kužila, a i upitnici iznad glave su mi bili totalno vidljivi. Ova svjetla boja kose sve mi više izbija na površinu – postajem prava plavuša u zadnje vrijeme. Fakat nisam imala pojma tko je to. Nikad vidjela čovjeka!

„Ma tko je to tako važan, ne kužim?!?“ – sada je i mene prala znatiželja. Nisam uopće kužila u čemu je tako bitna stvar i čemu toliko čuđenja kod mojih cura. A i momci su se pridružili.

„Ma,kako ne znaš!! Cijeli grad bruji o tome!! Gospodin je vlasnik one velike firme xy. Ostavio je ženu i djecu zbog djevojke koja mu može biti kći!! Kako to nisi čula? Žena mu je poludila! Zna ova mala šta radi!! Nije ni luda! Osigurala si budućnost i boli je briga! Smotala je starog u rekordnom roku! A, mala je poznata gradska sponzorušica oduvijek! Silikoni, avioni i kamioni, krpice, torbice i cipelice – to je ono što ju je uvijek zanimalo. Jebiga, ovaj joj je do sad najbolji ulov! Misija joj je uspjela! “

„Ma,kakva misija! Ta mala uopće nije sretna! Ko´ mumija sjedi u onom blještavom automobilu i bleji u jednu točku! Jadna li joj ta misija kad je sva sjebana!!“ – odgovorila sam, a pred očima mi se vrtio film i scena koju smo maloprije odgledali: zaustavlja se skupocjeni automobil u kojem sjedi dvoje.. stariji  muškarac i vrlo mlada žena. Odmah, na prvu ubodeš da je scena iz nekog krivog filma i da je tu nešto sjebano. On gleda sebi, ona sebi..  On je fin i uglađen. Ona izgleda vrhunski, ali umjetno. Ni jedno niti drugo nemaju osmijeh na licu. Njih ne veže ništa osim koristi: njega za dobrim seksom s mladim mesom – dok još može, a nju za parama i skupocjenim krpicama! Nemam apsolutno ništa protiv veza starijih muškaraca i mlađih žena, ali ovo nije ljubav! Ovo je dno života! Što ona ima od svega toga?! On mi je nebitan – on i ovako sve može kupiti!

Sjedili smo malo duže na terasi taj dan i razgovarali. U priču su se uključili i ovi dvoje prišlića u društvo toga dana.

Čula sam još sličnih priča i najnovijih tračeva gdje se djevojke, upravo iz koristi „prodaju“ i osiguraju si budućnost. Čula sam što se sve radi vani i na što su sve mlade djevojke spremne napraviti zbog „sigurnosti“ i „uhljeba“ kako bi bile i ostale uz muškarca koja ima novac.

U društvu nas je bilo raznih godina, stajališta, načina života, raznih vjerovanja i razmišljanja, odgoja … Slobodnih, u vezama, brakovima, vjernih i nevjernih,  ali svi smo se zgrozili na silne priče koje smo izmijenili i složili se u jednom, a to je da je u ovom gradu ovakvo i slično ponašanje djevojaka postalo sve češće. Toliko često da je postalo normalno!

Vikendi su postali prava pravcata Sodoma i Gomora koja se počela rastezati i na dane u tjednu. Pomorci i privatnici postali su „tražena roba“. Cure kao da se takmiče koja će prije locirati metu i dati sve od sebe da metu na finjak ulove u mrežu! Ne toljagom u glavu, nego na laganini, kao fol spontano – da frajeri ne skuže paukovu mrežu. One si čak daju i dodatnog truda da saznaju gdje se ti isti frajeri kreću, gdje piju kave, gdje izlaze, gdje treniraju … Pa se onako ovlaš i spontano počnu na istim tim mjestima učestalo pojavljivati; trenirati, piti kave, izlaziti… I onda kreće šouprogram! Mreža se raspliće, lovi se plijen… E, jadna li nam majka svima!

Došla sam doma i kad sam sjela odmoriti, priče su mi se i dalje rotirale po glavi, kao rotirka od murje, onako,  na laganini – bez sirene!

I onda sam se sjetila jedne situacije od prije cca mjesec dana. Bila sam s frendicama na piću u poznatim riječkom klubu. Subota. Špica. Klub vrvi. Glazba tutnji pun gas. Sjedila sam nasuprot prozora i skužila kada se pred kubom parkirao „lijepi“, veliki auto. Možda ne bi niti „ubola“ taj auto da frajer nije parkirao na sred ceste i zatvorio brat-bratu dva uredno parkirana auta. Dakle, iz tog lijepog-loše parkiranog auta, izašla je skupina mladića a među njima poznati „fudbaler“. Ušli su u klub. Hahaha dakle… To ste trebali doživjeti!! Cure su se, kao da im je netko zabio motku u dupe,  počele namontiravati, smješkati, muvati se ispred njega i društva, one hrabrije čak mu i prilaziti, gledati ga kao da su vidjele neko vanzemaljsko biće ili ne znam koga – ne kužim, kerebečile se i izvodile gluposti, a najviše su izvodile glupost od samih sebe i od svog dostojanstva. Bože moj dragi kako je to jadno izgledalo… Znači, strašno! One su mu se doslovno nudile.

Stajala sam s frendicama, pijuckala svoje pićence i gledala spektakl na katu kluba.  A on se samo smješkao na to sve i zabavljao s društvom. Dečko je izašao van zabaviti se – što bi drugo trebao. Bio je kulturan i fin – očigledno je već bio dobrano istreniran što se ovakvih situacija i uleta žena tiče , ali bilo je više nego jasno kako ga dotične uopće ne interesiraju.

Meni je to sve skupa bilo ful jadno. Ok, dečko je poznat – to mi fakat niš ne znači – meni osobno ne. Ok, nogometaš je i to dobar – aj super! Bravo za njega! Zaslužio je da ima rezultate jer cijeli život živi taj nogomet. To mi je ok. Ali, brate, ne da nije zgodan – nego je nikakav! Možda je simpa, ne znam, ali meni izgleda kao neki smiješan čovječuljak! Ali, cure se uzjebale leva-leva! Ko´ na Špancir festu! Da je samo namignuo kojoj – bacila bi  mu se pod noge! Šta ima zlatnog miša sa cirkonićima – ne kužim?!

On je i dalje na istom mjestu stajao s društvom i mirno promatrao predstavu oko sebe. Skužila sam da mu je čak malo svega too much. Ej, njemu je bilo too much – zamislite to?!? Pa, dečko nije mogao popiti piće u miru od silnih žena! Ali one su i dalje vilovale po katu: skakutale, treptale okicama, smješkale se, mahale krilima pa malo stale da se odmore – pa opet ispočetka. Svaka je mislila kako je upravo ona ta koju će izabrati.

Stajala sam u prizemlju kluba i imala ih ko´ na tacni. On i društvo stajali su taman poviše nas. Više su mu bile interesantnije one djevojke-žene koje ga uopće nisu doživljavale. A bilo je cura koje, brijem, nisu imale pojma tko je taj frajer! Ne prate nogomet, zašto bi morale znati, a i nisu skužile s kojim je autom došao ahahaa. Možda bi se navukle na auto i ne znajući tko ga vozi!! Jao meni 🙂

Promatrati to sve, bilo je vrlo zanimljivo. Nasmijale smo se do suza svim silnim situacijama koje smo vidjele. Čak je i gospon fudbaler u par navrata pogledao prema nama. Skužio je čemu se smijemo. A što će jadan – nasmijao se i on.

Što je u glavama tih žena?! – pomislila sam. Koji cilj uopće imaju u toj svojoj jebenoj glavi? Što uopće žele od svog života?

Bogato se udati i osigurati budućnost i egzistenciju? Nikada ne raditi? Ne završiti fakultet? Imati skupocjenu odjeću, obuću i torbice? Putovati po svijetu, jesti po finim restoranima? Dobro i??

Svi želimo kvalitetno živjeti život i osigurati si budućnost – zato se obrazujemo i kasnije radimo, gradimo karijeru, penjemo se prema nekom zacrtanom cilju. Trudimo se i da svojim trudom nešto i postignemo. Pa se još trudimo za stepenicu više. I ta borba za život nas izgrađuje. Idemo prema naprijed – imamo neki plan u životu. Nije uvijek lako, ali ide. I to je život, ima neku čar jer zacrtane planove ostvarujemo sami bez da se nekome utrpamo, nabacimo, prodamo svoj život da bi si osigurali stvari koje želimo imati. Mi svoje stvari zaradimo radom, ne dobijemo ih od nikoga. Nema protuusluge – život i mladost za novac i lagodan život.

Vratimo se na djevojku iz auta i njen zatupljeni pogled dok je čekala da se upali zeleno svjetlo na semaforu. Što li je njoj u glavi? Koju će si iduću bundu kupiti ili kamo će na zimovanje?

Ja mislim da je lagano već boli briga! Nema te bunde, parfema, putovanja i ostalih triper kombinacija koji mogu zamijeniti mir u njenoj duši, zadovoljan osmijeh vlastitim životom i iskren zagrljaj voljene osobe. Nema tih automobila, aviona i kamiona koji mogu kupiti pravu sreću. Nema te viagre koja može zamijeniti pravu strast!! Nema! Dobila je što je htjela: materijalno osiguranu egzistenciju u zamjenu za vlastiti život. Ha, pa nekakvu je žrtvu morala pridonijeti!

Kriza u zemlji, nezaposlenost i besparica doveli su upravo do ovoga do čega su doveli: iskrivljene vrijednosti, ne posložene prioritete, ljubomoru na one koji imaju više, zavist prema onima koji su uspješniji i bolji, prikazivanje u krivom svjetlu, laganje, otimanje, kićenje tuđim perjem.

Takve iskrivljene situacije dovode do toga da takve djevojke imaju vrlo nisko samopouzdanje. Povećanje grudi, usnica, botoxiranje i ostali kirurški i ne kirurški zahvati kod djevojaka od nepunih 25 godina, vrlo jasno pokazuju koliko samopouzdanje imaju i čime se ponose: Sisama koje im je platio stariji ljubavnik kako bi ih usrećio. Bljak! Većina djevojaka spremna je učiniti sve kako bi ostvarila svoj san protkan iskrivljenim vrijednostima.

Imala sam prilike prošetati kroz nekoliko noćnih klubova i posnimiti situaciju i zaključiti kakve uloge imaju djevojke po klubovima. Čim ih vidiš kako se, onako zrihtane u prekratkim haljinicama i urnebesno visokim štiklama motaju oko šanka i snimaju goste – sve ti bude jasno. Same se snalaze i odabiru društvo. Ponekada im pomažu i vlasnici klubova kako bi gosti bili zadovoljni, a a sve kao čisto. Ničega lošega nema, a u pozadini Sodoma i Gomora! Kolektivna orgija u kojoj je omjer onih koji daju i onih koji traže isti, a za cijenu iskrivljenih vrijednosti koje nemaju niti vrijednosti niti morala.

Prije nekoliko mjeseci rekao mi je stariji gospodin koji ima zanatsku radnju u samom centru grada:  „U ovom gradu svi se prave jako fini, a svak se jebe sa svakim. I svi misle kako se o tome ne priča, a priča se na sve strane i sve se o svakome zna. Vjeruj mi mila, da se svima oko vrata zakači zvonac koji zazvoni kada je osoba u „prekršaju“, zvonio bi cijeli grad, cijeli dan, na svim kantunima i na svim mjestima! Svi se jebu gdje god stignu!“

Nisam kužila o čemu mi govori. Sada mi je jasnije. Živimo u vremenu kolektivne orgije gdje se ljudi spajaju iz krivih razloga, gdje se ljudi vežu iz krivih pobuda, gdje se razilaze zbog bluda i nemorala, gdje se većina pretvara i nisu iskreni – prvenstveno prema sebi samima – a sve zbog iskrivljenih vrijednosti života.

Prestat će onda kada ove djevojke odrastu u žene od svojih 35 godina, kada se pogledaju u ogledalo i skuže na što liče onako napumpane i izsilikonizirane, izbotoxirane i otečene od svih kemijskih gluposti koje su ubrizgale u kožu i sebe zadnjih petnaestak godina, isfucane i iz*ebane od cijele ergele gradskih vitezova koji su prejahali preko njih … Kada se probude uz nekog starca kojemu više ni viagra ne pomaže, kada skuže da ih bunda i skupocjeni auto ne grli i ne ljubi noću i da su si toliko sjebale život da im niti jedan plastični kirurg niti boca botoxa više ne može pomoći da sliče na ženu. Tada će skužiti kako su prodali cijeli svoj život da bi upravo to dobile – to što sada vide u ogledalu! E, tada će sve stati i prestati kako za njih tako i za one mlade, nove naraštaje cura koje ih budu gledale na što liče. Nijedna neće htjeti poželjeti izgledati tako za 15-tak godina! Niti jedna.

Tada se možda uspostavi ravnoteža pravih vrijednosti života. Tada možda bude onako kako bi trebalo biti, onako kako u stvari svi priželjkuju u dubini duše, a ne znaju kako to postići.

Možda je to shvatila i djevojka iz skupocjenog auta s početka priče – dok je čekala zeleno svjetlo na semaforu, uz čovjeka pokraj sebe koji joj može biti tata, a ne partner! Možda je u tom trenu čekanja zelenog shvatila koliko si je sjebala život. A ako i nije, ima vremena do 35-te!

Autor: Ivana Grabar