Neki dan me jako rastužio e-mail jedne mlade djevojke. Dozvolila mi je da priču podijelim s vama.

„Zovem se Anita. Imam 27 godina. Završila sam fakultet u  roku i s visokim ocjenama. Uzorna sam osoba koja teži  malo drugačijim vrijednostima. Odmah nakon završetka školovanja vratila sam se u rodni grad i dobila posao. Nije me bilo strah da neću naći posao – oduvijek sam bila borac i pozitivac. Učila sam i borila se za svaki bod, svaku ocjenu i vjerovala u sebe. I isplatilo se.

U tvrtku sam došla kao „zamjena“, ali su me vrlo brzo primili za stalno. Bila sam sretna jer sam htjela taj posao još od početka školovanja.

Razlog zbog kojeg sam se, nakon fakulteta vratila u rodni grad, bila je moja ljubav iz djetinjstva. Upravo je ta ljubav razlog ovog pisma.

Ne znam kako bih krenula pričati. Uopće ne znam kako da vam sve to opišem u kratkim crtama … znam da je lakše izjadati se strancu jer nema osuda. Pišem vam jer želim čuti Vaše mišljenje.

Moj dečko i ja u vezi smo (bili) od srednje škole. Za vrijeme mog studiranja nismo bili odvojeni duže od 5 dana J Svaki slobodan trenutak trčali bi jedan drugome…ili ja u rodni grad ili on u moj studentski, podstanarski stan.

Poznajemo se od malih nogu. Vršnjaci smo… Iz istog smo kvarta. Dolazio je u moju kuću i puno prije negoli smo prohodali.  Dobar je i drag dečko, pošten i vrijedan.

Dakle, oduvijek se poznajemo, a počeli smo hodati u srednjoj školi. Nakon što sam završila faks, živjeli smo zajedno 4 godine… i brinuli se jedan za drugoga.

Ok, više sam se ja brinula za njega jer sam takva.. Dakle, imao je svaki dan skuhano, opeglano, kuća je bila čista, sama sam obavljala sve kućanske poslove jer je on radio i uvijek bio umoran.

Inače, bavi se privatnim poslom i oduvijek puno radi. Nakon srednje škole umro mu je otac pa je naslijedio obiteljski posao. Od mladih nogu je naučen na borbu, red, rad i disciplinu. Cijenila sam ga jako zbog toga.

Čak sam mu pomagala oko firme i vodila računa o poslovanju i sve što je trebalo. Radila sam na svom redovnom poslu i uz kućanske poslove, uvijek sam se maksimalno trudila pomagati mu u njegovoj firmi. Bilo me je  svugdje:  i u proizvodnji i oko papira / knjigovodstva. Nisam bila umorna zbog toga. Kako je često, zbog posla, odlazio na putovanja, brinula sam se za sve i zaista mi ništa nije bilo teško. Od prvog dana sam se na sve to navikla.

Bilo mi ga je žao jer oduvijek puno radio… Voljela sam ga i voljela sam mu pomagati.

Uvijek sam znala da mu je na prvom mjestu posao, a tek onda ja. Ni to mi nije smetalo dok je postojala ravnoteža…
Imao je teško djetinjstvo. U njegovom odgoju i odrastanju kritika je bila uvijek prisutna. Mlad je ostao bez oca, mama mu se udala. Iz tog drugog maminog braka dobio je problematične polusestre, razmažene i bez cilja, naučene da imaju što požele.

Znate, on o svima njima vodi računa, a oni ga svi iskorištavaju. Svjestan je toga, ali ne da na tu temu niti slova.

Znam da me voli na svoj način i da će me voljeti još dugo samo … on to baš i ne zna pokazati. Nikada nije niti znao pokazati emocije do kraja … Samo, prije je ipak bio puno drugačiji prema meni. Drugačiji nego što je sad.

U zadnje vrijeme postao je jako krut u svemu. Počelo je vrlo neprimjetno i na sitnicama, a onda je baš otvoreno odbijao provoditi vrijeme sa mnom. Navečer bi, nakon posla, radije odlazio u obližnji kafić, nego došao doma. Odbijao je ići sa mnom u šetnje, kino, na rođendane i u izlaske sa zajedničkim društvom. Sve je to vrlo vješto eskivirao i pronalazio isprike. Ne bi me čudilo da je oduvijek bio takav, međutim sve je te stvari prije normalno radio i sudjelovao je u zajedničkim stvarima, društvenim, našim… Odjedanput se sve prorijedilo i s vremenom iščezlo.

Priznajem da sam mu znala predbaciti kako uopće ne sudjeluje u stvarima koje mene usrećuju nego da gleda samo na sebe.

Bilo mi je teško, a najgore od svega bilo je to što je odbijao bilo kakvu intimnost sa mnom. E, to mi je bilo preteško za prihvatiti. Taj dio mi nikako nije bio jasan. Osjećala sam se loše zbog toga… neželjeno, manje ženstveno…

Inače se niti prije nije volio ljubiti ni pretjerano maziti, pokazivati neku nježnost i emocije ali, u zadnjih nekoliko mjeseci i ono (čega je bilo u tragovima), sada je totalno isparilo…
Vodili bi ljubav svega 2 puta mjesečno i to na moju inicijativu, a i za taj seks sam se dobro morala namučiti da uopće dođe do njega!

Baš me to sve umaralo, iscrpljivalo. Samljelo me to sve! Počela sam se osjećati  loše zbog svega toga. Baš loše. Inače, nisam takva. Emotivna sam osoba i oduvijek me pokretala ljubav…davala mi je snagu. Odgojena sam u takvoj sredini, u obitelji punoj ljubavi i pažnje, zagrljaja i otvorenih emocija. Falilo mi je sve to! Strašno mi je falilo. Uopće se nisam osjećala lijepom ni poželjnom. Uopće nisam sjala… Bila sam kao siva sjena u polumraku naše veze… stana.. posla i njegove firme. U krevetu sam ležala sama na svojoj strani i sanjala da pruži ruku i privuče me k sebi.. zagrli.

Inače, on nije tip ženskaroša! Uopće ne gleda druge žene! Nije me nikada prevario –  u to sam sigurna, jer smo stvarno imali iskrenu i otvorenu vezu. Sve znamo jedan o drugome, zaista. Veže nas to što smo zajedno odrasli, stasali u osobe, izgradili se u ljude i cijelo to vrijeme bili skupa
Stvar koja me najviše pogodila je ta što je izgubio osjećaj mekoće za mene. Ja bi mu nešto pričala, a on bi mi otvoreno rekao da ga to ne zanima. Ja bih mu ukazivala na probleme i da nisam sretna … da se osjećam usamljena, a on bi mi samo odgovorio: „Ja sam takav. Ne mogu se promijeniti – jer to ne znam!“ – i to je bilo sve što bi mi rekao.

Znam da bih s njime imala sigurnost, ništa mi ne bi financijski nedostajalo…ali, bila bih usamljena i nikada ne bih bila sretna..
Dogovorili smo se da se malo odvojimo. Iskreno, ja sam to predložila. Mislila sam da ću se raspasti. Otišla sam iz našeg stana u obiteljsku kuću, k roditeljima. .

Tako smo odvojeni već mjesec dana. Čujemo se skoro svaki dan, viđamo u prolazu…
Nismo htjeli napraviti drastičan rez. Odvojili smo se da vidimo je li to ljubav ili navika…
U stanu su ostale moje stvari, zajedničke slike i uspomene…Kaže da mu je teško, ali da mu je u glavi totalna konfuzija, da ima probleme koje mora rješavati…osigurati si egzistenciju, želi biti neovisan u potpunosti…kaže mi da je  svjestan kako djevojku poput mene nikada neće naći … da sam posebna i da mu svi to govore….

Možda nisam nešto posebno posebna, ali zračim nekako drugačije.  Nisam tipična cura… Težim onome što je oku nevidljivo, a srcu poznato…

Rekao mi je da si mora posložiti neke stvari u životu i kako ne želi da patim zbog njega, da budem tužna… A ja ne razumijem zašto mu ja smetam na tom putu. Ne kužim gdje sam se ja pogubila u cijeloj toj našoj priči.

U našoj vezi nestalo je strasti…volimo se, ali na onaj „siguran način“, kao da smo si nešto u rodu, kao da smo ista krv…kao da već imamo djecu i unuke… Eto, tako se volimo!  Mislim da je još prerano da si dozvolimo takvu ljubav… Premladi smo za takvu vezu!

10 godina smo bili skupa. Puno smo razgovarali o braku i djeci, ali i ja i on smo osobe koje prvo žele osigurati egzistenciju pa tek onda ostalo. Razumni smo i čvrsto stojimo na zemlji..

Puno smo putovali, išli smo svugdje zajedno … voljeli smo dobro pojesti i često bi odlazili u restorane i uživali u finim stvarima. Imali smo kvalitetan život. Oboje smo radili i mogli smo si sve to priuštiti…
Bojim se da takvu osobu više nikada neću pronaći, tu sigurnost… On je bio moja obitelj, moje sve…Samo što smo se izgubili putem…i on je toga svjestan.

Neki dan mi je napisao:

„Toliko te volim, ali ne želim da svoj život staviš na čekanje zbog mene! Ako ti se pruži prilika da izađeš s nekime na kavu – odi! Meni treba vremena za razmišljanje. Vrijeme će pokazati svoje!“

Ja se baš i ne slažem s time jer mislim da osobu koju voliš držiš uza sebe i ne ponašaš se sebično!
Ja mislim da njemu baš i nije više stalo… Jednom prilikom, kad mu je jedan gospodin rekao da može biti sretan što me ima pokraj sebe, on mu je odgovorio kako on to ne  vidi!  Mislila sam da se šalio.

Sad vidim da nije 🙁

S druge strane, uz njega sam naučila jako kvalitetno provoditi vrijeme sama sa sobom…Volim si ugađati, čitati dobre knjige, slušati dobru glazbu, gledati filmove…obožavam se baviti sportom, vozim biciklu, treniram.  Djevica sam u horoskopu i volim lijepe stvari…

Međutim, dođu mi teški trenuci, ali se ipak držim dobro…ne dozvolim si da budem tužna… Zašto da budem tužna zbog nekoga tko me odbacio?

Jaka sam kao osoba pa me to drži, ali, znate … bude mi teško. Možda zbog slike koju sam si stvorila, zbog života kojeg sam si zamislila da bih mogla imati s njim, zbog naše djece o kojoj sam maštala i sl.…Teško je kada si sve vizualizirate i onda se sve to rasprsne…

Ne znam hoće li mu biti žao jednog dana…Ja ga volim i ne znam kako će naša priča završiti. Hoćemo li se ponovo sastati ili se definitivno rastati…
Ono što znam je da želim biti sretna…želim primati i davati ljubav…želim se ljubiti…želim nekoga da će mene činiti sretnom…a ne da sam ja ta koja će gledati kako nekog učiniti sretnim a za uzvrat dobivati mrvice.

Umorila sam se od toga da sve vučem…da mislim na drugoga, a taj drugi je sebičan …i što je najgore uvijek sam ga opravdavala a sebe krivila…

Kad se samo sjetim koliko sam puta stavila svoja leđa da on prijeđe preko rijeke…
Ne žalim za ničime. Samo znam da želim biti sretna. A s njim to, u zadnje vrijeme, nisam bila..“

Pročitala sam u dahu i rastužila se jako. Sjetila sam se sebe prije puno godina. Često sam bila sama i satima sam ga znala čekati da se vrati doma. Udovoljavala sam mu na sve moguće načine i nikada mu nije bilo dovoljno da ostane sa mnom. Uvijek su ga vukle druge stvari, opravdavao se poslom, obavezama i glupim isprikama. Bila sam mlada i strašno usamljena. Nisam se imala kome niti pojadati. Jako sam patila. Krivica sam tražila u sebi i trudila se biti još bolja. Međutim… S vremenom sam se umorila upravo kao i ova djevojka. Onda nisam znala, ali zato sada znam.

Njemu baš i nije bilo stalo do mene , jer da mu je bilo stalo ne bi prokockao niti jedan, jedini slobodni trenutak, nego bi ga iskoristio za zajedničko vrijeme i uživao u njemu. Ne bi bježao … bježao od mene.

Draga moja, tvom dragom nije stalo do vaše veze na onakav način na koji je tebi stalo. Voli te on, ali ne onako kako bi trebao. Voli te kao sestru, a prema sestri se ne osjeća strast, znaš to? Kažeš da se ne voli ljubiti i da to nikada nije volio. Da?!

Srećo, kada se bude strastveno zaljubio voljet će se i ljubiti i grliti i sve što vole i rade normalni ljudi kada pokazuju emocije. A ti očigledno nisi ta. Ti si njegova dječačka, prva ljubav. Ti si njegova posebna i zauvijek ćeš to ostati, ali vjeruj meni, tu nema sreće, jer te ne gleda kao ženu nego kao prijateljicu, kao sestru… A ovo nikako nisu dobri temelji za budućnost.

Po meni si dobro napravila. Vrijeme će pokazati da si napravila dobar korak i za sebe a i za njega.
Mlada si i život je pred tobom. Iz ovog si perioda života ponijela predivan trofej, a to je iskustvo. Životna škola. Sada jako dobro znaš što u nekom idućem odnosu i u budućnosti  želiš, a što nikako ne želiš, zar ne?  Jer ovako, kako si ti živjela zadnjih nekoliko mjeseci, godina,  nitko normalan ne želi živjeti.

Pametna si djevojka i jako sam ponosna na tebe. Ne pristaješ na sigurnost, nego se vodiš srcem.

Nikakvi novci ne mogu kupiti mir u srcu, sreću i zadovoljstvo, iskrenu ljubav i topao krevet. Nikakva putovanja i fini restorani ne mogu zamijeniti spontani poljubac. Nikakvi dijamanti ne sjaje jače i više od sjaja u tvojim očima.. vjeruj meni. Udahni i izdahni  mila. Nije lako prekinuti dugogodišnju vezu. Boli. Pusti sve van iz sebe. Plači. Napij se. Proći će. Vrijeme liječi sve. A vrijeme je na tvojoj strani.

Autor: IVANA GRABAR