Kad se male ruke slože, sve se može! 

Znam da nije dan kada izlaze moje kolumne, ali koga to briga?! Došlo mi je da vam se obratim. Možda ovaj tekst neće najbolje razumjeti baš svi – ali sam gotovo sigurna kako će duboko dirnuti one kojima je namijenjena. A oni će se prepoznati 🙂

Znači, meni je žao što nisam snimala neke trenutke u tijeku posljednja četiri tjedna mog života koliko je trajao ovaj “ekšn”. Dakle, znali su proći dan i dani a da uopće nisam izvirila glavu van kuće. Od ujutro, od kako bih se digla iz kreveta, pa dok ne bi išla spavati, sjedila bih za laptopom i udarala po tastaturi. Mislila sam da će mi se guzica toliko razvaliti od sjedenja da neću više moći proći kroz vrata i ući u auto, eto!

Zašto sam toliko baš sjedila za laptopom?

Dakle, na stotine i stotine upiti, pa na desetine podpitanja i vezane komunikacije, pa narudžbe.. pa moje pisanje i slanje službenih ponuda, pa odrada mog tekužeg svakodnevnog /tjednog posla i obaveza: pisanje mojih tekstova, vađenje citata, uređivanje portala, čak pisanje i nekih drugih tekstova… Aaaaaa!!! Iskreno, najiskrenije – mislila sam da ću poludjeti. Čak sam na momente to i pomislila – da TO već jesam 🙂

Dakle, najčešće sam u ovih zadnjih mjesec dana bila obučena u pidžamu. Radila bih po cijeli jebeni dan sve do 3 ujutro, a dizala sam se najkasnije u 8 i pol. Znači, spavanje je bilo svedeno na minimum. Prosjek 5 do 5 i pol sati. Jela sam što sam stigla – u letu. Više sam bila gladna nego što sam stigla nešto kvalitetno skuhati i pojesti – mama ne brini, sve pet, dobro sam!

Na trening sam jedva stigla otići 1x tjedno (ako), čisto da se istegnem jer bi se raspala od sjedenja. Ako nije bio trening sa trenerom Eduardom, e onda bih se prošetala lungo mare kada bi me kći na silu izvukla iz kuće. Pod uvjetom da ne nosim mobitel.

Znači, samo sam sjedila, pisala, odgovarala na mailove, inboxe… Radila i radila – i cijelo vrijeme bila u pidžami, a kosa mi je bila zavezana u neku ovlaš punđu – nazovimo to prije „ćufta“ na glavi! Navečer odnosno u 3 ujutro, prije odlaska na spavanje, obavila bih tuširanje onako na pol mrtva i umorna od cijelog dana (jedva bih izgurala da ne zaspem pod tušem).

Nakon kupatila uskočila bih opet u pidžamu – ali ovaj put novu, mirisnu i čistu – pa u krevet. Ne bih legla, već bi spavala ko top! A ujutro je bilo opet iz početka: Alarm, dizanje, paljenje laptopa, kava i… Akcija do 3 ujutro. I tako u  krug! Danima. Tjednima.

Izlazila sam iz kuće samo kada sam morala i to je bilo to! Skoro cijeli jedan mjesec uložila sam u ovo što sada polako privodim kraju. A da ne govorim mjesece i mjesece truda i rada kako bih uopće došla do ove završne faze koju sam odradila krvnički ova zadnja tri-četiri tjedna.. Okej, ti mjeseci koje sam odradila proljetos i ljetos nisu bili baš taaakooo intenzivni kao ova mega četiri tjedna, ali je bilo situacija kada sam živjela vrlo, vrlo slično. Ne biste to nikada pomislili? Eeee, izdati knjigu nije lako.

Ajoooj meni… Ova me knjiga satrla do kraja i zato znam da će biti baš ono spešl! Kažem, žao mi je samo što me netko nije ulovio i fotkao u par situacija i par kadrova – čisto da imam za uspomenu, jer ovako nešto proživjeti bilo je neponovljivo i neopisivo!

Dragi ljudi – vi koji ste me zatvorili u kuću sve ove tjedne 🙂 Želim vam se svima još jednom zahvaliti!

Mislim da se malo tko može pohvaliti ovakvim zajedništvom, ovakvom snagom, podupiranjem i ljubavlju, kao što ja imam od vas, svojih čitatelja! Definitivno ste genijalni i imate moj duboki naklon! Priznajem, bilo je suza i (malo je falilo) odustajanja od svega, psovanja, bacanja rokovnika i papira po stanu.. Skoro je mobitel odletio jednom prilikom – ali sam s eipak na vrijeme sabrala.. Nisam živac niti sklona ispadima .. ali fakat sam bila preumorna i nekoliko puta na rubu da sve pustim u vražju mater i odem .. ne znam niti ja sama gdje! Zaista nije bilo niti malo lako odraditi sve to.

Ali, nakon svega – imam osmjeh na licu, ogroman, širok i iskren osmjeh! Suze radosnice u oku.. I ne vjerujem! Još uvijek ne vjerujem… Jer ovo što smo mi postigli zajedno – to je ČUDO! Koliko god sam vjerovala u mene i vas, koliko god sam vjerovala u NAS, toliko sam imala jebeno trnovit put do ove divote koju sada osjećam u svom srcu – a to je ogroman blagoslov

Da, tek sada znam da sve ovo ima smisla – vi ste mi to dali do znanja! Vi ste mi to pokazali svojim djelom, a ne pustim obećanjima, kako se to inače radi u današnje vrijeme i u ovom svijetu, budimo realni i iskreni. Svi samo laprdaju, malo te potapšaju po ramenu; „Super si mala“! – kažu i odu do nekog idućeg kojem kažu isto to i možda ga potapšaju po ramenu, ako je baš ono ful dobar u tome što radi. A kada nekog od tih istih trebaš za nešto konkretno – niti glasa od njih.  Jebeš to!

Jednom prilikom, na samom početku ova četiri mega tjedna, rekla mi je jedna osoba: „Okej, sada ćeš vidjeti koliko vrijediš, odnosno, sada ćeš vidjeti koliko si uopće važna svojim čitateljima i  koliko će ti se ljudi uopće odazvati sada kada ih prvi puta nešto trebaš da odradite skupa!“

Mislim da je odgovor na ovu provokaciju jasan!

Moja snaga ste vi – čitatelji! Ja sam tu zbog vas i zbog nikoga drugog. Bez vas – nema ni mene! A tek sam u zadnjih par dana shvatila koliko vam značim i koliko me poštujete.. Ajme meni.. Koliko ljubavi!

Uplate za pretprodaju knjige napokon sjedaju (ove zadnje uplate koje smo čekali) i to munjevitom brzinom (valjda nakon jučerašnjeg posta u grupi). Potrebni papiri se privode kraju, sutra to nosim na carinu, kao i svu ostalu dokumentaciju.

Uglavnom, sutra je sve gotovo!! Sutra poslijepodne ili najkasnije u ponedjeljak ujutro ide uplata Štampariji. Bliži se dan kada će moja druga bebica, naša bijela ljepotica napokon ugledati svjetlo dana! Znam da je svi željno iščekujete, isto kao i ja!

I ne znam što bih još trebala dodati na kraju.. Jebiga, sada treba pripremiti vrhunsku promociju na kojoj ćemo se svi vrhunski zabaviti i nazdraviti, zaslužili smo– a nakon nje turneju po cijeloj HR, SLO  😉

Dakle, hvala vam ljudi još jednom i ponavljam – VI STE MOJA SNAGA! Bez vas sve ovo  ne bi bilo moguće!

To je to! Voli vas vaša Grabarica, Pink Penuša!

Autor: Ivana Grabar