Znate onaj feeling kad vas frendica zove na kavu, ali ne radi kave i druženja već zato što ima potrebu izjadati se. Jednostavno vas žena treba – osjetite to. Točno namirišite to nešto u zraku – možda zato što vas nekako „čudno“ poziva na tu kavu… Ono kao sve u rukavicama, ali kužite da je očajna.  Ne govori ona ništa, neee! Naočigled, sve je cool, ali čitate generalno sranje između redaka i ne usudite se (ne daj Bože) niti pomisliti ne otići. Pitanje je života i smrti. Osjetite to. Znači, sve odgađate i idete se naći s njom, jer – gori!

Šalu na stranu. Intuicija mi je govorila da je nešto ozbiljno. Našle smo se na kavi.

Uuuuu, vidjela sam na prvu da je nervozna ko´ pas koji jedva čeka istrčat van i zalajat. Konobaricu smo sprašile tik tak. Na brzak smo naručile cugu. Donijela je kave i rekle smo joj: „Hvala, to je za sada to.“ A oči su govorile ostatak: „ I plz ne vraćaj se dok te ne pozovemo! Imamo ozbiljne razgovore.“
Moja je prija bila nervozna, ali nije počela lajati. Bila je pretiha za karakter kojeg inače ima.

U jebote, sada sam se već prestrašila koji joj je vrag?!

„I kako si mi ti?!“ – počne ona.

„Aj, molim te kreni s pričom jer ću posijedit! Što se dogodilo, gospode Bože“ – izgovorila sam sve u jednom dahu, zapalila cigaretu, prekrižila nogu preko noge i zavalila se u stolicu.

„Mislim da sam totalno otišla u klinac …  – nastavila je tiho, a oči su joj se punile suzama – ne mogu više. Dat´ ću otkaz! Ne znam kako ću to izgovoriti starcima, ali evo, tebi govorim prvoj.“

Tajac par sekundi. A onda šok i nevjerica: Otkaz!? – gledala sam je s razrogačenim očima ko´ buljooka žaba.

Kakav otkaz!?? Tako znam ja govorit kad popizdim na poslu: „Dat ću otkaz pa se jebite svi kad odem! Eto vam!“ – dakle, to sam ja, ali ona nikako! Ona je uvijek bila disciplinirana i koncentrirana, fokusirana i skulirana, a ne tehno vjeverica kao ja J

Znala sam da joj je na poslu stresno. Žalila se ona i prije, ali je vladala situacijom. I ja sam kukala kako mi svi idu na živce i koliko su naporni sa svojim prohtjevima i zahtjevima, očekivanjima, ali, tko u ovoj zemlji ima sreću da radi – taj se i žali, brate mili! To nam nekako ide u radni staž i rok službe.
I tu krene priča…

Dakle, prije par godina promijenila je posao, tj. prešla je iz jedne jako dobre firme (u kojoj je dugo radila), u ovu drugu – još bolju i veću firmu,  jer su je „vrbovali“ da prijeđe kod njih.

Uvjeti su bili top, mogućnosti za napredovanje top, plaća top! Zato je i prešla. Oduvijek je čekala takvu priliku i poziciju. Sve je bilo na vrhuncu prvih godinu dana, a onda je došlo do rotacije ljudi unutar Uprave i na poziciju tima nadređenih došla joj je luda, nedojebana baba koja ju je krenula guziti iz dana u dan ciljano i s planom da je izludi. A uz nju, novu direktoricu, kao pomoć u koncertnoj izvedbi, došao je i kompletan tim njenih pratećih vokala, točnije dupelizaca čije su nogice virile iz guzice generalne direktorice.
Kako se firma bavi trgovinom / prodajom, tako su prihodi glavni pokazatelji rada. Logično. Moja je frendica imala dobre rezultate i ostvarivala je zacrtani plan.

Međutim, dolaskom nove velike zvijezde i njenog pratećeg benda prvo su joj mrknuli velike klijente s kojima je moja frendica do tada radila – što je bilo tragikomično jer … Zbog istih tih klijenata i fantastičnih kontakata koje je imala s njima, pravi je razlog zbog kojeg su je vrbovali u tu firmu i na tu poziciju  ,

Velike klijente s kojima je radila godinama, nova je šefica preko noći rapodijelila na one čije su nogice virile iz njene guze, a moje je frendica ostala bez gro prihoda koje je, preko tih klijenata, do tada ostvarivala.

Međutim, snašla se ona i pronašla nove klijente / kupce s kojima je uspjela uspostaviti suradnju i ostvarivati zacrtane planove. Kada si dugo u tom poslu i imaš znanje i kontakte, nije se teško razvijati i napredovati.

Ali, ostvarivani planovi nisu bili dovoljni, pa je moja frendica dobila u zadatak osmisliti  „projekte“ koji će podići prodaju njenog odjela za xy kuna godišnje. Kako je bila voditelj tog prodajnog odjela, nije bilo prigovora. Tijekom radnog dana je radila tekući posao kojeg je imala preko glave, a u slobodno vrijeme / doma, osmišljala je projekte.  Čak je isfurala super projekt i kombinaciju s jednim postojećim partnerom, međutim, niti to nije bilo dovoljno da je puste na miru, nego si je još natovarila na vrat dodatnog posla! Kako je osmislila taj projekt, tako ga je morala gurati od početka do kraja, a to je iziskivalo dosta terenskog rada i čestih putovanja. Vikendom. Strašno!

Baš su je guzili. Slušaš to sve i ne vjeruješ. Znala sam da joj je na poslu naporno, ali ovako duboko i detaljno nikada o problemima s posla – nije pričala.

Posramila sam se,  jer sam joj prijateljica …  a nisam primijetila koliko je jadna i rastrgana. Znala sam da je prezauzeta, no kako sam i ja „leteća Barbara“ i na sto strana, nisam primijetila količinu i težinu njezinog problema.

Sjedila sam i slušala je. I baš mi je bilo žao.

Sve zadatke koje su (valjda) njeni iz Uprave smišljali po noći – kako bi je (valjda) izludili i rastegli kao hobotnicu, ne bi li čim prije pukla i dala otkaz (ne kužim zašto im je smetala), moja je draga prijateljica ipak stizala odraditi. Raspadala se, ali je stizala. A onda su otkrili oružje s kojom će je uništiti. Otkrili su njenu boljku.
Kada je osoba kreativna i sposobna u aktivnostima prodaje / trgovine, kada je komunikativna i društvena – najbolje je sjebeš ako joj daš da radi izvješća u excel tablicama.

Budimo realni i iskreni! Svi voditelji nekih odjela imaju mjesečna izvješća, polugodišnja i godišnja, zar ne?! Dakle, moja je frendica uz postojeća mjesečna prodajna izvješća dobila i mjesečna financijska izvješća ali s ekstra dodatkom, a to je usporedba svih prihoda s prihodima istog mjeseca, ali iz prošle godine.

Ali, ni ta hrpa mjesečnih izvješća, mrtvih excel tablica i grafikona nisu bila dovoljna! Došao je novi zadatak, a to su bila tjedna izvješća koja su morala biti spremna s analizom prethodnog tjedna i to svakog ponedjeljka ujutro, najkasnije do 10 h (što znači da ih pripremaš vikendom – jer preko tjedna ne stigneš nikako).

Hrpa dodatnog administrativnog posla ubija svu ljubav prema poslu, pogotovo ako si kreativac i radiš u komunikaciji s ljudima. Hrpa nepotrebne papirologije, brojeva i tablica izluđuje svakog normalnog – jer ti se dan svede samo na tabličarenje.

Vrhunac tabličarenja je kada dobiješ naredbu da uz, mjesečna prodajna i financijska, te usporedna izvješća, nepotrebna tjedna izvješća koje prate nebulozni kolegiji na kojim se mlati prazna slama,  radiš i izvještaj na dnevnoj bazi. E onda prosviraš do kraja! Znači, na svakom kraju radnog dana pišeš što si radio. Po satima. STRAŠNO!

Ovo se zove ispiranje mozga i tko god provodi ovakav teror – ne može dobro završiti. Kada počnu ovako piliti s analizama i izvješćima to znači da je firma u banani!

Moja je frendica hendlala sve ovo mjesecima. O, da bome je! Uz to je paralelno trpila podmetanja ostalih kolega koji su naravno, imali puno manje posla od nje pa su se stigli uvlačiti u dupe direktorici i sprdati one koji su radili. Završilo je tako da se razbolila. Logično. Tijelo je poslalo upozorenje koje je i nju trglo. Odradila je niz pretraga koje su signalizirale  stres, nervozu i napetost. Bila je hodajuća, tempirana bomba.  Morala je stati i razmisliti o svemu. I bila je na helexu.

Nekoliko tjedana bolovanja trglo ju je iz dubokog zimskog sna. Bilo je „ili – ili“ : Ili krepati na tom radnom mjestu ili se spasiti dok se još ima što spasiti!

Donijela je odluku. Teško, ali je. Stavila je sebe na prvo mjesto. Sebe i svoje zdravlje. I ovako ništa drugo nije imala. Jednom mi je prilikom rekla da živi na relaciji posao kuća, tj. da ima dvije odjevne kombincije: odjeću za posao i pidžamu.

Svi novci ovoga svijeta ne mogu platiti unutarnju mir. Ni jedno radno mjesto, nikakva karijera nisu vrijedni ovog ne života! Jer ovo nije život. Ovo je životarenje u zatvorenom prostoru nekog ureda, bez sunca, mjeseca, zraka i života. Ovo je tabličarenje za nekog poslodavca kojemu su ljudi samo brojke i koji rezultate firme ne gledaju kroz ljude, nego kroz excel tablice!

Nitko nije zaslužio tako živjeti!

Kada se samo sjetim kako su moji roditelji radili i koliko su vremena imali za obitelj … Sve je prije imalo nekoga reda. Čak brijem da su imali i više novca i mogli su uštekati sa strane. A mi radimo od jutra do mraka i živimo od plaće do plaće! Ne daj Bože nekog većeg izdatka – gotovi smo! Bez kartice ili kredita ne možemo si priuštiti komad namještaja, mašinu za robu, frižider, a kamoli godišnji odmor ili novi auto! Malo je takvih ljudi koji si bez jebem ti mogu priuštiti veće stvari u kešu i bez zaduženja kod banke ili bez pomoći roditelja.

Danas mladi ljudi, uz stalni posao rade i ekstra posao, pa vikendom konobare ili rade neki drugi, paralelni fuš. Jebiga, od par milja kuna plaće ne možeš si ništa priuštiti u životu osim životarenja. Upravo zato trpimo ono što možda nikada ne bi. Upravo zato trpimo gaženja i maltretiranja – jer bi trebali biti sretni što uopće imamo stalan posao!

A poslodavci to iskorištavaju maksimalno! Njima je svejedno – i ovako su im zaposlenici samo brojevi!

„Svi ste vi zamjenjivi!“ – često ponavljaju i time vam ispred nosa mašu s otkazima. Jer, sutra će doći netko novi,  ful nabrijani za posao i karijeru, željni dokazivanja i krvi, gaženja preko živih, postojećih kolega – koje treba dodatno zgaziti da čim prije otiđu i ostave prostora za bolji napredak prema vrhu! Vrhu čega?

Vrhu ne života! Vrhu ničega!

Razišla sam se sa svojom prijateljicom i još dugo razmišljala o tome koliko je samo vremena potrošila na ništa! Na žalost, koliko ljudi ovako životari jer jednostavno nemaju drugog izbora. Dovode sebe do ruba ništavila zbog posla.

Stanite i razmislite! Za što ste se školovali? Za što vas je mama rodila? Za što se svako jutro dižete iz kreveta i jurcate? Za što ste cijeli dan odsutni i djecu vam odgaja netko treći?

Da vas netko maltretira zbog par milja kuna koje ste sami zaradili mukotrpnim radom i odricanjem!? Zar je vrijedno?

Ja mislim da nije! Niti malo.

I možda bi ovaj susret i razgovor oko otkaza, excel tablica, mobinga i sitnih duša s pratećim bendom koji direktorici viri iz guzice ostao u meni, da me iduće jutro, na naslovnici društvene mreže, u oko nije ubola poduža objava jedne fb prijateljice. Pročitam i naježim se.

„SRETNA SAM! DALA SAM OTKAZ NA POSLU!

Dala sam “otkaz” svim onim šefićima i šeficama sa srednjom školom i možda kojim ekonomskim fakultetom, a ponašanjem kao da su u najmanju ruku doktori znanosti, koji su toliko iskompleksirani u društvu, pa se moraju iživljavati na svojim djelatnicima. Bila sam i ja jedan od tih “šefova”, samo nit’ sam smrad, niti sam iskompleksirana jadna duša koja je trebala od djelatnika praviti totalne kretene i uvjeravati ih u nemoguće.

Dala sam “otkaz” svim dupeliscima i uvlakačima kojima samo nožni prstići vire iz šefovih guzica, onima što nemaju svoje ja, koji samo kukaju, a kad treba reći jasno i glasno, šute k’o pičke.

E pa “dragi” moji bivši radni kolege, neka vas i dalje guze, a vi i dalje glumite da uživate! Dala sam “otkaz” sindikatu i svim povjerenicima za radnička pitanja koji su nesposobni i neškolovani i boli ih ona stvar za radnika.

Dala sam “otkaz” MOBINGU jer sebe stavljam iznad svih onih smradova koii su me pokušali psihički dotući. Sebe, svoj život, svoju djecu, svoje zdravlje, svog psa, svoje mačke cijenim puno, puno više nego bilo kakvu plaću za koju se moram naguziti, a pogotovo više od onih koji su mi tu plaću davali. Ustvari njih uopće ne cijenim!

I zato draga radnička klaso, vi i dalje trpite mobing i šutite, samo sagnite i klimajte glavom i budite nesretni.  JA SAM SRETNA!! Dala sam otkaz!“
Kao da je bila na kavi dan ranije sa mnom i s mojom frendicom.  Pa, koliko to njih viri iz guzica šefova i poslodavaca? Pol Rvacke?! Svi su pukli i daju otkaze! I to zaposlenici daju otkaze poslodavcima, okreću se i odlaze, mrtvi hladni! I boli ih briga. Ne boje se. što se to dogodilo?

Ljudi su se počeli cijeniti i ne daju se više zajebavati, pa čak i pod cijenu drastičnog reza. Ponekada je zaista dovoljno maknuti se s mrtve točke kako bi situaciju pogledali i iz drugog kuta. Ponekada je zaista potrebno otići kako bi sačuvali zdrav razum i spasili se. Ono što je najvažnije u cijeloj priči smo MI i naše zdravlje!  To je najvažnije! Ljudi su postali toga svjesni! Stavili su sebe ispred svega ostalog!
A vi? Kako je vama na poslu? Jeste zadovoljni ili u grču svaki dan odlazite na posao kao na robiju i čubite u uredu ili u službenom autu od jutra do mraka s tablicama ispred sebe ili mobitelom u ruci? Do kada tako?

Dok se mi ne budemo cijenili – neće nas cijeniti niti poslodavac. Dok se mi budemo saginjali zbog plaće za koju to sve trpimo i bit će nam tako! To nije red, rad i disciplina! To je masakr nad živcima zaposlenika!

Ako vam je teško na poslu i ako vas izjeda nezadovoljstvo, pokušajte za sebe naći najbolji mogući izlaz! Ne srljajte. Dobro proučite svoja prava i konzultirajte se s nekim tko zna bolje od vas. Uzmite od svojih prava sve što vam pripada i maknite se.

I ne bojte se jer …

„KAD SE JEDNA VRATA ZATVORE, DRUGA SE OTVORE, ALI PONEKAD TAKO DUGO GLEDAMO U ZATVORENA VRATA DA NE VIDIMO ONA KOJA SU SE OTVORILA ZA NAS.“ H.K.

Ima posla i firmi za one koji žele raditi. Ima normalnih poslodavaca i jako dobrih uvjeta rada. Postoje… samo treba pokucati na njihova vrata.

Život stvarno može biti lijep ako se zavolimo. Život stvarno može biti lijep ako shvatimo njegovu vrijednost i ako se postavimo prema životu s dužnim poštovanjem, kao i prema samima sebi. Tada zračimo drugačije. Tada u život privlačimo ljude slične samima sebi. Zato … posložimo se dok još možemo jer… Život je samo jedan i prođe brzo. Jako brzo. Nemojmo da nam sutra bude žao. Nemojmo  u starosti razmišljati što smo sve mogli – a nismo jer… Ni sami ne znamo zašto nismo…

Autor: Ivana Grabar

  • Tekst napisala: Ivana Grabar
  • Foto naslovnice: Maja Stevanović

SVE KOLUMNE AUTORICE – OVDJE 

Kontakt: