Danas je točno godina dana od kada Vas čitam, godina dana od kada sam se ponovno rodila, godina od kada sam odlučila pronaći sebe … I eto, baš na današnji dan, dođe mi pod ruke nova kolumna koja se nadovezuje na onu jednu bolnu kolumnu od prije – KOCKARI LJUBAVI. I da…dobro si rekla, nekima će biti teško proći kroz sve to – opet. Uf da…jebeno je teško i bolno. Evo čak i godinu dana nakon svega, kada sam potpuno u novom životu, …imam njok u grlu na samu pomisao onog vrućeg zraka od prije godinu dana, isti onaj njok koji me gušio dok sam pokušavala udahnuti punim plućima…

Bili smo osam godina u vezi. U tih osam godina imali smo nekoliko vjenčanja i rođenja djece, i previše sprovoda. A na kraju smo pokopali i sami sebe.

Bili smo premladi, a to je stvar koju naravno sada sa svojih 26 godina mogu potvrditi bez razmišljanja. Rijetki su oni koji započnu ozbiljnu vezu s 18 godina i do kraja uspiju zadržati ono nešto. Govorili su mi da smo premladi i da se trebamo iživiti, ja im nisam vjerovala…a, možda sam trebala.
Bila je to prekrasna veza, prepuna svih emocija koje se mogu naći, bez razmirica, bez sitnih prekida. Naši su roditelji bili oduševljeni nama kao parom, a i jedni s drugima. Sve se poklopilo. Veliki obiteljski ručkovi, veliki obiteljski izleti, slavljenje svakog našeg velikog koraka. Brak smo odgađali radi financija a iz istog smo razloga odgađali i zajednički život. Ah, kako smo samo bili smiješni.

I tako draga moja … osam godina ode u vjetar radi “tuđeg vrta”. Osam godina veze iščezlo je zbog osobe koja je isto tako godinama u vezi. Iz svog je vrta ulazila u moj vrt .. naš vrt … i krala je plodove koje smo brižno uzgajali i njegovali svih osam godina. Ne nije me on prevario fizički, prevario me mislima, emocijama prema drugoj osobi.

Dakle, moj je dragi upoznao nekoga s kime se počeo dopisivati. Imali su puno zajedničkih tema. Ona je bila nasmijana, vedra…

Sad, kada pogledam unazad, nasmijem se sama sebi kako sam mogla dozvoliti samoj sebi da baš toliko zamračim i planem kada sam saznala za poruke. Da, pronašla sam mu poruke, stjerala ga u kut, a kada je jednom izgovorio da želi prekinuti našu osam godina dugu vezu, vjerojatno je osjetio olakšanje. I nije mi jasno kako se to uopće dogodi? Kada se dogodio taj „klik“ i šaltanje emocija na drugu osobu? Nije mi jasno kako je uopće moguće da netko pokrene toliku lavinu osjećaja u tebi, a imaš osobu pokraj sebe koju voliš? Ne razumijem. Zar je potreban netko drugi pa da ti kaže kako nisi sretan u postojećoj vezi? Zar je potrebna neka osoba sa strane pa da ti ukaže na to da postoji ipak nešto bolje, jače, moćnije?

Stalno sam razgovarala u svojoj glavi, ko´fol, svađajući se s njim:

“Alo frajeru, pa nisi glup! Valjda sam najbolje znaš imaš li sve što ti treba u životu ili nemaš. Ako nemaš, zašto ne razgovaraš o tome? Osam godina smo skupa … razgovarajmo o tome!”

Sram me i reći koliko sam puta pomislila na to da dečku od te djevojke pošaljem kopiju svih poruka koje sam ulovila, …jer jednostavno … zašto bi ona bila sretna ako nisam ja? I koja je to logika da ona ipak ostane u vezi u kojoj je i sama nesretna (kako je sama pisala u porukama), a u mom je vrtu našla nešto bolje. Ne kužim je! Neka provede svoje riječi u djela. Ja sam se makla, pa neka izvoli, ima otvoren put. Nitko joj ne smeta! Neka izađe iz svog vrta!

Sva sreća, imala sam kraj sebe koliki-toliki glas razuma koji mi je govorio da ne gradim svoju sreću na tuđoj nesreći, ali i dan danas ne znam, nisam sigurna, da sam tada donijela dobru odluku… Jesam li?
U suštini svega ne mogu ga niti kriviti što je negdje drugdje osjetio nešto više nego što je osjećao prema meni (ili bih možda trebala???), jer poznajem sebe… Često sam napeta, previše razmišljam o glupostima, radila sam na poslu kojeg nisam voljela, financije su se stisnule, imala sam osjećaj da život juri pored mene a ja ga ne živim…a svi sprovodi oko mene to su mi i potvrdili.
U jednom dijelu života, nas dvoje smo počeli živjeti te probleme naših dragih ljudi a  sebe smo stavili u drugi plan. Imali smo previše boli oko sebe i vjerojatno smo se umorili oko toga da se trudimo, pa nam je umjesto komplimenta postalo lakše da si nešto priseremo, umjesto seksa, da odspavamo, a umjesto razgovora da čitamo novosti na internetu.

Jednostavno smo se umorili, i žurili smo u toj utrci zvanoj život, a nismo stigli na vrijeme zakočiti.

Nikada nismo imali običaj da sami sjednemo na kavu, pa da se posvetimo jedan drugome tih pola sata…da u danu imamo vrijeme koje će svaki dan biti samo za nas dvoje. I onda se dogodi situacija da ja ulovim i pročitam te poruke pune smijeha, pune nabacivanja i uvaljivanja! Podivljala sam! Odlučim da to neću prespavati nego riješiti odmah i to u jedan ujutro! Banula sam mu na vrata, dovela ga pred gotov čin, nabacila mu na nos sve poruke… nazvala sam nju i ispala jadna. I tu je priči bio kraj.

E, tu kreću moja tri tjedna u kojima nisam živjela. Za moje zdravstveno stanje bilo bi bolje da su me ta tri tjedna uspavali. Spasili su me jedino moji prijatelji kod kojih sam uvijek bila dobrodošla. Kod njih sam satima sjedila i plakala a oni su me slušali i pokušavali naći nešto što bi mi rekli, ali nisu znali što bi mi rekli.

Obitelji (i moji i njegovi) bili su slomljeni, prijatelji slomljeni…A to mi je u jednom trenu postalo previše, jer kada sam htjela „prodisati“, njihove suze bi me podsjetile na to što mi se događa. Tada sam se zarekla da nikada više neću staviti muškarca ispred svojih prijatelja – NIKADA!

Znači, meni je taj prekid bio toliki šok da sam (doslovno) mislila kako će mi se srce prepoloviti. Hodala sam po cesti … Svi ljudi oko mene bili su mi tako tužni … Znala sam da su i oni jednom prošli ovo kao što i ja sad prolazim …  i htjela sam ih pitati:

“Hej vi ljudi, dajte, recite mi…  Kako ću preživjeti? Kada će prestati boljeti? Koliko vremena još treba proći?”

Sve su mi pjesme bile tužne, znala sam se iz smijeha, koji je dolazio iz srca, odjednom uhvatiti kako se skrivam, jer mi suze klize. Zrak je bio toliko topao tih dana, da sam se preznojavala u svemu što sam nosila, gušilo me u plućima, srce mi je konstantno lupalo tako jako da sam mislila da ljudi to primijete, čuju. Šta je najgore, imala sam osjećaj da me ljudi gledaju s tugom u očima, da me sažalijevaju i kao da mi piše na čelu šta mi se događa, kroz što prolazim. Evo i danas nakon godinu dana, osjetim tu napetost kad se samo sjetim.

Nisam vidjela nikakav izlaz… Ujutro kada bih se probudila, odmah bi, uz šalicu čaja, popila  tabletu za smirenje da se ne raspuknem, jer na poslu nisam ništa govorila koliko god smo bili bliski. A, onda bih na marendi popila još jednu tabletu, pa kasnije još jednu do popodne, dok ne bih otišla negdje sa društvom koje me htjelo izvući iz kuće i nasmijati. Navečer sam bila premorena od povremenih živčanih slomova, tako da bih zaspala kao mala beba, ali, jutro je trebalo izdržati.
Eh, da jutro je bilo najgore… Jutro je početak dana, dugog dana kojeg je trebalo preživjeti jer sam svaki novi dan čekala poruku, poziv, zvuk auta… Kako izdržati novi dan? On je rekao da će se javiti, samo dok se malo posloži. Rekao je kako 2-3 dana ne može promijeniti naših osam godina veze. Ali, vidiš da jesu! Čovjek ne može razmišljati o ljubavi sam.

Negdje u tom periodu počela sam čitati tvoje kolumne. Neki dijelovi su me radili tužnom, neki ljutom… Znala sam čitati, a suze bi tekle jedna za drugom, jer sam u svakom retku pronalazila neku vrstu boli kao što je moja. Bila sam tužna, ljuta, razočarana, i stalno sam se pitala…hoću li ikada više voljeti, hoću li ikoga više pronaći nekoga da me voli tako?

Nije mi to bio prvi prekid u životu, ali ovaj me slomio. Slomio me jer sam mislila da je to ljubav za zauvijek, za cijeli život… Imala sam rezerviranu salu za vjenčanje, imala sam kumove, znala sam tko će sjediti s kime, sve sam imala u svojoj glavi. Ni danas ne znam kako neke stvari nisam skužila…nešto možda ipak jesam, ali istina je da žena uvijek zna, predosjeća. Valjda sam bila preumorna da bih se trgnula i istražila o čemu se radi.

I tako sam čitala i čitala te tvoje kolumne …i svugdje sam pronalazila sebe. Iščekivala sam novu kolumnu, i samo sam se pitala kada će doći dan kad ću se ponovno roditi. Kada ću ja postati tako snažna kao ti, kao mnoge druge koje su uspjele preživjeti slomljeno srce.

Kako se to preživi? Jer ja ne želim preživljavati u svom vlastitom životu kao marioneta, ja želim živjeti…ali nemam snage, nije mi jasno, kada prestane boljeti? Koliko vremena treba proći? Kako to obično biva, kada te nešto krene pratiti, onda te prati gdje god bio… i ja sam stalno nailazila na one citate tipa: jednog dana doći će netko tko će te zagrliti toliko čvrsto, da će se svi tvoji razbijeni komadići spojiti u cjelinu. Gdje je taj netko? Kada će doći?

Ubrzo nakon toga u život mi je upao Netko. Istina iz krivih razloga…htjela sam da ne mislim na to što mi se dogodilo, ali takva kakva jesam nisam ništa poduzimala i on je otišao na dugačku sezonu. To što se rodilo između nas, rodilo se preko poruka, a prvi susret je bio nevjerojatan.

Malo po malo, radi Njega, ja sam počela živjeti. Odjednom su se svi ljudi smiješili, djelovali su sretno…a i ja sam se smijala. Više nisam mislila da ću umrijeti sama. Dogodio mi se u pravom trenu, baš tako savršen kakav je. Meni je najsavršeniji drugima možda nije, sebi isto nije, ali meni je.  Odgovara mi njegov karakter, njegove vrline…a volim i njegove mane jer su sastavni dio njega. Ne trudim se mijenjati ga, formirati kao onoga prije koji je bio formiran za mene. Ovog sam prihvatila takvog…i ne želim da se mijenja radi mene. Digao me je doslovno iz pepela…i pretvorio u ovo danas. Dao mi je svoju pažnju, svoju ljubav, svoje vrijeme. Sve samo da ja ne mislim na Onog Tamo. Bila sam nekome važna i to mi je bilo dovoljno. Nešto sam imala iščekivati i to me držalo. I nije me bilo briga za ništa…ni za to što je mlađi, jer si i ti rekla kako godine ništa ne moraju značiti i jer zaista ne moraju. Klapamo odlično s tom razlikom u godinama…za sada razlika nije vidljiva i zaista se dobro slažemo u svemu. Živimo zajedno, iako nemamo financija dovoljno, ali negdje stisnemo, pa ide nekako. Najbolja stvar koja nam se dogodila je upravo taj korak. Spontanost: „Jel´ idemo? Ajmo!”

Živim od danas do sutra, ne planiram previše kako se ne bih opet razočarala. Spontana sam, spremna probati svašta novo…živjeti punim plućima, disati duboko, penjati se visoko i radim sve to!! Da me danas zaprosi, rekla bih DA …i uživala u tom trenutku. Ne bih slušala druge kako je premlad, da idemo prebrzo, da to ne ide tako… Prepustila bih se trenutku. Jer zaista, život je samo jedan. Na to me  neki dan podsjetila i Anđelina <3

Previše ima onih koji su prošli što i ja, i vjerojatno su se sve pitale isto što i ja…a niti jedna ne zna da ih tamo iza čeka taj Netko. I niti jedna, kada joj to kažeš, neće u to povjerovati, ali zaista svatko nađe nekoga svoga. Srodnu dušu. Bolju polovicu. Nazovimo to kako god želimo.

Zato im samo im natukni negdje kad budeš pisala… Reci im da je živa istina da je zrak težak! Reci im i da su cipele tako teške i da se čini kako ćeš cijelu vječnost morati hodati do malo vode da se njome osvježiš, ali istina je i da s vremenom postane lakše.
Nisam od onih koja bi pobrisala prošlost jer sam tamo previše toga naučila! Na greške ne gledam kao na greške, nego kao na novu lekciju… A na vrijeme gledam kao na prolaznost – zato ga maksimalno iskorištavam.

Zato draga Pink Penice … Hvala ti na divnim redovima koje sam pročitala. Žao mi je za sve što si morala proći, ali vjerujem da si nam poslana kao neki anđeo koji će nas ošamariti kada zatreba i otvoriti nam oči, ukazati na nešto.
Hvala ti Pink Penice što si me naučila nekim stvarima koje sam možda kao žena i sama znala, ali sam zaboravila…
Istina je da žena ima milion vrlina, ali i jednu manu… Često zaboravi koliko vrijedi.

Mene je ovo pismo ganulo do suza.
Sretna sam što vam toliko značim i ulijevam nadu.. Sretna sam što vam pomažem da pronađete sebe i izađete iz krugova pakla nakon prekida veza, brakova … Presretna sam što u meni vidite prijatelja i osobu kojoj možete otvoriti srce!

Čitajući ovaj mail sjetila sam se perioda svoga pakla i svih faza koje sam prolazila nakon što sam saznala istinu. Bolnu istinu. Sjetila sam se svih dizanja i padanja, plakanja i kukanja nad samom sobom… puzanja po dnu i grcanja u suzama. Meni je trebalo puno više od godine da se podignem.. Meni je trebalo previše vremena da se priberem i zakoračim naprijed. Mislila sam da više nikada neću biti ista. I nisam! Izašla sam još jača i još bolja kao osoba, s još većim nadanjima i vjerovanjima u bolju budućnost. Mene je moja životna škola pretvorila u novu osobu, samouvjereniju i pribraniju, zreliju i odrasliju. Onog trena kada sam odlučila zapisivati svoja razmišljanja, iskustva i bolna sjećanja, samo sam jedno imala na umu – izbaciti sve nagomilano iz sebe i olakšati si dušu. Meni su moja zapisivanja bila kao zaključenja toga perioda života. Ono, stavila sam točku na i! Htjela sam tim tekstovima prikazati samoj sebi, crno na bijelo, ono što sam prošla, kao podsjetnik … da nikada ne zaboravim. Htjela sam ostaviti trag i pomoći samoj sebi bljujući sve to van, ali pomoći i drugim ženama, otvoriti im oči sa savjetima iz vlastitog iskustva, onog pravog i proživljenog iskustva, realnog i stvarnog, bez uljepšavanja i laganja – iskreno i u glavu! Da…

Izgleda da sam uspjela doprijeti do vas! Izgleda da vam moji savjeti pomažu i zbog toga sam jako sretna! To i je bila moja misija – pomoći.
Citirati ću samu sebe riječima koje sam među prvima natipkala prije šest godina.. Isti se tekst nalazi i u uvodu moje knjige. Kaže:

Želim naglasiti kako nisam niti psiholog niti odvjetnik. Nisam školovana za davanje stručnih savjeta koji se steknu dugogodišnjim studiranjem i praksom.
Ja imam savjete koje nisam nigdje pročitala nego sam ih, stjecajem okolnosti, stekla i isklesala  sama na vlastitim greškama, na vlastitoj koži i iz vlastitog života. Moji su savjeti  iz srca i  iz najprivatnijeg dijela mog  života i mogu vam samo pomoći svojim savjetima.  To je moja misija – pomoći!
Moji savjeti će vam pomoći, u najmanju ruku,  da shvatite kako je najveća snaga upravo u vama i kako je sve, ali baš sve u glavi! Naučit ću vas voljeti same sebe! Naučit ću vas kako staviti sebe na prvo mjesto. Uvijek mislite na sebe. Govoriti ću vam iz srca i neću mariti previše za “kulturu” pisanja! Želim biti onakva kakva jesam i želim da me svako od vas kristalno shvaća i razumije.  Stoga će moje riječi biti jednostavne i pitke, razumljive i iz svakodnevnog  života.
Ja sam samo obična žena koja je sa svojih 40-tak godina života odlučila svoja znanja, iskustva, bol i suze, radosti i patnje, uspone i padove i sve ono što čini život ljepšim ili ružnijim podijeliti sa vama. Ja sam samo obična gradska cura koja nije puno tražila i koja u principu – dok se nije sama pobrinula za to – ništa nije niti dobila od života.
Dragi moji, ja nisam anđeo niti njegov izaslanik! Ja sam samo obična žena koja vam svaku srijedu piše o životu.

Ljubi vas Pink Penica!

Autor: IVANA GRABAR