Ispod istog srca smo rasle sve tri. Ljubav je to neopisiva, neraskidiva …

“Moja sestra Vlatka je srednja sestra. U principu, ona se uvijek ponaša kao da je najstarija (a nije, jer sam to ja) 🙂 Ona je vođa našeg malog sestrinstva. Ona je najozbiljnija od nas tri i naša savjest: moja i od najmlađe sestre Anamarije 😉 Ona ne drami i ne plače bez razloga….” *iz kolumne “Mama i tata-volim vas”

Imala sam 8 godina kada se rodila moja srednja sestra, današnja predvodnica sestrinstva. Sjećam se toga dana kao sad! Ja sam joj odabrala ime: VLATKA, jer se moja tadašnja najbolja prijateljica tako zvala. Bila sam jedinica sve te godine i onda je došla ona. Bilo je dobro dok je bila u maminom trbuhu, ali kada je na svijet došla mala kmečavica – u mom životu više ništa nije bilo isto 🙂 Bože moj, tako je bila malena i stalno, ali stalno je plakala.

Kasnije se ta mala kmečavica pretvorila u pravog, malog hahara 🙂 Bila je vođa ulične klape, predvodnik svih dječjih gluposti, igrala se s dečkima i bila jedna od boljih u klikeranju 😀 Kasnije se pretvorila u znatiželjnu djevojku koja je od svojoj dobi od 12 do 18 godina promijenila sve moguće aktivnosti: od folklora i plesa, atletike, tenisa, glazbe, plivanja…jahanja … Za sve su joj trebali rekviziti koje su joj roditelji, iz skakanja iz aktivnosti u aktivnost, kupovali: nošnju, triko-e za atletiku, sintisajzer, opremu za plivanje (kapa, naočale, kupaći i to), ali konj je prelio čašu. Da, KONJ!

Kada je krenula na jahanje, logično je bilo da uz jahače hlače, čizme i kapu – dobije i konja! E, pa da! Ali, fakat je bilo malo too much da joj roditelji kupe konja jer se ona odlučila naučiti jahati! Neću zaboraviti njene suze zbog konja 🙂

U svemu se pronalazila i sve joj je u čemu se okušala bilo upravo TO – ono pravo, baš za nju. I fakat je neko određeno vrijeme strastveno i predano uživala u odabranoj aktivnosti. Ali TO je uvijek trajalo vrlo kratko vrijeme, tako da nakon sve silne opreme i rekvizita koje su joj roditelji nakupovali, konj nije dolazio u obzir J Međutim, kako je odrastala, tako se pronašla u nekim drugim aktivnostima, ali pjevanje joj je nekako ostalo kao dio svakodnevnog rituala. Tako me gotovo svako jutro budila svojom svirkom na sintisajzeru i glasnim pjevanjem.

Jedna od omiljenih bila joj je tadašnja državna himna: “Hej Slaveni”. Što reć?! Obožavala sam njenu izvedbu himne 😛 Eh… koji dani …

Mojim odlaskom na fakultet, udajom i ostankom u Primorju te njenim odrastanjem, kao i mlađe sestre, jako smo se povezale i izgradile onaj pravi sestrinski odnos.

Danas je 01.06., dan kada se prije 38 godina rodila moja svestrana kmečavica, a danas vođa našeg malog i skladnog sestrinstva:) Bože kako godine lete 😉

Ispod istog srca smo rasle sve tri. Ljubav je to neopisiva, neraskidiva. Nas tri posebne niti vežu i vrlo emotivno osjećamo jedna za drugu, treću. Danas smo sve tri odrasle žene: Ja imam 46, Vlatka 38, a Anamarija će uskoro 32. Svaka od nas ima svoj život, svoju obitelj, djecu, svoj put i svoje snove, ali ono što će nas povezivati dok dišemo je upravo to što imamo jedna drugu.

Ja imam sestre koje obožavam. Žao mi je što mojoj kćerki nisam poklonila taj neprocjenjivi, doživotni dar – sestru… Jer imati sestru znači da nikada nisi sam. Imati sestru je pravi blagoslov.

Vlatka i Anamarija, ova kolumna posvećena je vama dvjema, mojim sestrama. Nisam je planirala, došla mi je u trenu i iz srca.

Često je Vlatka, vođa sestrinstva znala reći, ko´ fol u šali, kako se u svojim tekstovima i istupima, intervjuima dotičem svih, pričam o svima, ali o sestrama nigdje niti slova, kao da ne postoje J Pa eto … izašla je cijela jedna mala priča o sestrama… O nama.

Danas mala kmečavica, klikerašica, ljubiteljica konja, vođa našeg sestrinstva, moja sestra Vlatka – slavi rođendan. Vlatka, za kraj bih ti najradije zapjevala „Hej Slaveni“, ali ne mogu se sjetiti teksta J

Sretan Ti rođendan sele moja! Zahvalna sam na onom petku prije 38 godina! Zahvalna sam što si ogroman dio mog života i  moga srca. I sada, kao da gledam film, vidim kako su ti okice pune suza dok čitaš ovaj tekst. Točno te vidim. Isto tako znam kako naša najmlađa sestra doslovce roni suze od naslova do kraja ove kolumne, jer ona je najveći emotivac u našem malom sestrinstvu. I na njoj sam posebno zahvalna. Ona je moje i tvoje, mamino i tatino malo čudo.

Nas tri smo jedno. Nas tri činimo cjelinu! Volim vas!

  • Autor: IVANA GRABAR
  • Foto: Privatni album

SVE KOLUMNE AUTORICE – OVDJE 

Kontakt: