Dopustimo si istinu i dopustimo je – drugima 

Kada jednom počnemo obraćati pozornost na ono što ljudi stvarno misle – naš se svijet mijenja. Moj se promijenio za 180 stupnjeva onoga trenutka kada sam počela zaista s otvorenim ušima i s maksimalnim razumijevanjem slušati osobu preko puta sebe.

A do tada su me uništavale vlastite pretpostavke i misli koje sam gomilala o ljudima i svijetu oko sebe:

• Vidi kako je hladan/hladna prema meni.
• Zašto se sada naljutio/naljutila.
• Ovoj je izgleda stvarno dosadno u životu ako me sad tu „pila“ s tom pričom o uništenom kaputu.
• Ma kako ne možeš imati vremena za otići ponekad u kino…ne možeš mi to „prodavati“ i kukati pritome

I tako dalje, i tako dalje.

Sve te benigne misli bile su veliki dio mene sve dok nisam stvarno izašla iz vlastitih okvira i počela uistinu slušati ono što mi se priča. Slušati riječi, doživljavati geste, osjećati emociju ili nedostatak iste s druge strane.

Volimo vjerovati da smo upravo mi ti koji nose isključivo pravo na pravo. Na bivanje u pravu. Na ispravne procjene. Na odlična djela. Na super poteze. I skloni smo vjerovati da upravo mi imamo zlatne formule i za sebe same i za ljude oko sebe. Za njihove živote. Njihove izbore.

Međutim, to naprosto nije tako. I više od toga što nije tako – svaki čovjek nosi svoj svijet na plećima. Dok mi izreknemo jednu informaciju, jednu najobičniju konstataciju ili riječ – ta ista do druge osobe dopre izmijenjena. Jer ta ista mora prvo proći sve vlastite filtere, dotadašnja iskustva, misli i uvjerenja te druge osobe. I već tu, u samome startu – gubimo to svoje pravo. Ne moramo biti u pravu – uopće.

Ići s tim saznanjem kroz život je nešto zahtjevnije, ali mnogo bogatije nego bez toga. Dati si priliku da stvarno uzmemo u obzir drugog čovjeka ne znači – izgubiti sebe.

Primjer – ako ja znam da sam se preselila u jedan solidan kvart, izvan grada, izvan gradske gužve, to ne znači da neka druga perspektiva također nema svoje uporište. Došao mi neki dan moj dragi poznanik Stipe koji prodaje odlična, domaća jaja i donosi ih na kućnu adresu. I dolazi on tako prvi put u taj naš novi prostor u novom kvartu. Odmah s vrata kaže meni simpatični Stipe direktno u glavu:

„Pa gdje si se to preselila na kraj svijeta? Tamo iz centra grada doći ovdje Bogu iza nogu…Pa što ti je bilo? Ovo je užas, sve je daleko! Ja tu ne bih mogao živjeti.“

I ja ga slušam, i mislim si – stvarno – čovjek ima pravo. Ima neko svoje pravo. Ima svoju, njemu jasnu i mjerljivu perspektivu. I – ne mogu reći – za trenutak se i meni samoj učinilo da sam na kraju svijeta.

No, istovremeno – volim ovo mjesto gdje se nalazim. I znam da mi tamo, u centru – nije bilo tako dobro. I kažem mu: „Stipe, nemoj tako. Nama je ovdje lijepo. Istina je, malo je dalje, ali djeca su mirnija, imaju bolji zrak, nema gužve…“ itd.

Stipe me gleda i vidim – prihvaća ono što govorim. Čuje me. Istovremeno – i ja sam čula njega. Nisam čula svoj ego niti sam čula nekog neprijatelja s druge strane. Čula sam jednu iskrenu osobu koja se nije ustručavala niti – iznijeti svoje mišljenje, niti prihvatiti moje, suprotno njegovom.

Isto je bilo sa mnom.

Razišli smo se nasmijani i oraspoloženi. Ja sam njega „potjerala“ natrag u njegov užurbani centar, a on je mene ostavio da „samujem“ u svome predgrađu.

I to bi otprilike tako trebalo biti uvijek. Kada god smo dovoljno svjesni da niti smo sami neko apsolutno mjerilo za bilo što, ali i kada god smo svjesni da tuđe mjere i razmišljanja nemaju ulogu poljuljati naše. Već se samo, kao što to s mišljenjima i treba biti, dijele. Obogaćuju nas. Tjeraju na vlastita propitivanja. A na duge staze – možda negdje rode i neke naše nove stavove, neke nove vlastite vizije. I to je dobro. U tome nema ništa sporno.

Nije dobro sam sebe cementirati u nepromjenjivost, kao što nije dobro niti isto to pravo na promjenu oduzimati drugima. Dobro je, s druge strane, držati do svojih vrijednosti i uvjerenja, ali istovremeno poštujući u najboljoj vjeri i tuđa.

To je formula sretnog života u zajednici.

E da, i nije dobro pretpostavljati. Moj Stipe je mogao doći, prešutjeti svoje dojmove (što u iznimnim slučajevima također nije loše) i otići pretpostavljajući da sam – što ja znam – glupa. Da sam sigurno bila pod nečijim utjecajem kada sam se odselila. Da sam, bubam sada, možda u nekom životnom problemu koji me je „potjerao“ dalje iz grada. Mogao je otići s nekom vlastitom konstrukcijom koja ne odgovara istini i na njoj dalje graditi naš odnos. Mogao je. A ja sam mogla, s druge strane, pomisliti da je Stipe danas odsutan mislima, da je bio nekako hladan, da je naša komunikacija sigurno nečime ugrožena jer mi nije djelovao – iskreno u tom trenutku dok je bio na mojim vratima. U konačnici, mogla sam pomisliti i da me mulja i da su to možda jaja iz dućana. Mogla sam komotno imati takav dojam za svo to vrijeme dok se on šutke u sebi pitao samo – zašto li sam se pobogu preselila u ovaj dio grada.

Ovo, je naravno, jedna slika, simulator za sve ostale naše situacije u kojima em ostajemo nedorečeni, em drugima onemogućavamo da se izraze, em pretpostavljamo i vodimo se isključivo tim svojim pretpostavkama.

• Jesi li sada ljut ili ljuta? Zašto?
• Vidim da si uznemiren, uznemirena. Mogu li ti pomoći?
• Zašto si to učinila, učinio?
• Jesam li te možda nečime povrijedila, povrijedio?
• Što misliš o ovome, onome?

Samo su neka od pitanja koja možemo postavljati i dopustiti da se postave i nama. I čuti istinu s druge strane, izreći svoju. I to sve bez da ugrozimo ili se osjetimo ugroženi. Ako smo dovoljno svjesni i otvoreni, ako se ne bojimo sebe ni drugih i ako i sebi i drugima dopuštamo da smo različiti – onda ne bi trebalo biti problema. Onda bi ovaj svijet već danas, sutra bio toliko udobnije mjesto za život svakome od nas.

Također, ne smijemo zaboraviti – ako naiđemo na zid s druge strane. Ako sa svojim otvorenim rukama i otvorenom dušom dođemo na muk, na otpor, na kraj, na točku – onda slobodno možemo, kako je i dobri Isus rekao – otresti prašinu sa svojih cipela i krenuti dalje. Krenuti dalje mirni i sretni  znajući da smo sa svoje strane – svoje i učinili.

Autorica: ANA-MARIJA VIZINTIN