Dobro se pametnima vraća 

  • Halo, dobro jutro. Vidim da ste me zvali po broju koji sam Vam ostavila na automobilu neki dan. Ja sam Vam ogrebala auto pri prolasku kroz parking…
  • E, dobro jutro! Da, odmah sam Vas zvala da Vam kažem da mi niste ništa dužni, taj je auto ionako spreman za mijenjanje cijele limarije, a Vi ste ostavili broj. To je već lijepa gesta. Dobro se dobrim vraća.
  • Stvarno? Ma nemojte tako! Neugodno mi je. Još sam bila i ljuta tog dana…
  • Ej, čekaj, poznat mi je tvoj glas. Jesi li ti ta i ta?
  • Jesam…

Poznajemo se.

Prije nekoliko dana sam, naravno slučajno, prolazeći poznatim riječkim parkiralištem „zakačila“ jedan od tamošnjih automobila. S obzirom da sam se kretala parkiralištem, produžila sam prvo pronaći parking i pri povratku stala kraj oštećenog auta. Isti čas sam izvadila svoj ruž za usne i počela ispisivati svoj broj telefona na papirić koji je već bio prikačen za auto. Naime, iz susjednog kafića neki je znatiželjko  povirio – da vidi razvoj događaja jer je sam ispisao moju registraciju i ostavio je okačenu za brisače. To mi je, priznajem, jako dignulo tlak pa me se čulo:

– Da, naravno da ću ostaviti broj telefona, ne morate tu dežurati! Ima nas koji ostavljamo broj telefona!

Bila sam ljuta na njegovu sumnjičavost. Istovremeno, zapitala sam se jesu li ljudi i inače toliko ažurni i brižni za tuđe kada čuju da u stanu do susjed uporno lema svoju suprugu, ili kada naiđu na prosjaka – alkoholičara za kojeg je upitno hoće li izdržati noć, ili kada, npr., pred njima šepa starija gospođa za koju je evidentno da neće stići prijeći cestu za vrijeme zelenog svjetla na semaforu. To me je jako razljutilo u tom trenutku jer ispada da kada treba „kazniti“ drugoga, u ovom slučaju – mene koja sam prije ostavljanja broja išla uparkirati svoj auto pa se vratila na lice mjesta – obično stojimo u prvim redovima sa svojom „brigom“. Ispisujemo tuđe automobilske tablice i borimo se kao lavovi za red i mir na stepeništima naših zgrada jer – to je red. Tako su nas učili. Tako smo odgojeni. U ovim drugim slučajevima gdje nemamo koga „kazniti“ ili gdje bismo se ipak previše izložili  – pitanje je imamo li isti senzibilitet. Jesmo li jednako dobri, pošteni, ispravni. No, to je sada drugi par rukava. Vratimo se na auto.

Kaže mi prijateljica kasnije – Pa pod kojom si ti sretnom zvijezdom rođena da si naišla na poznatu osobu i k tome još – da ti oprašta štetu koju si napravila?

Dobro pitanje. Ni pod kojom. Rođena sam pod zvijezdom običnog smrtnika. No, isto tako – smrtnika koji razmišlja svojom glavom i koji po nekakvoj, doduše skromnoj, „duhovnoj“ pameti  zna da se nikada iz parkića ne uzima tuđa igračka koju je neko dijete slučajno zaboravilo, koji zna da se uvijek ostavlja broj telefona na automobilu, koji zna da se ona jedna kuna koja me neće oštetiti za kruh i mlijeko uvijek daje ruci koja je ispružena makar i lažno ispružena – to nije moj problem, moj je problem – moja ruka. Ona ruka smrtnika koji će ponijeti neke vrećice zateturaloj gospođi iako i sam kasni na dogovoreni sastanak, u konačnici onog smrtnika koji će najmanje saslušati drugu osobu makar ova s druge strane – pretjerivala, pljuvala kvake i izvodila bijesne gliste. Jer, ne radi se o svima njima, uvijek i isključivo – radi se o nama samima.

Tamo gdje daš – baš tamo ćeš i dobiti. Tamo gdje oduzmeš – bit će ti oduzeto.

Možemo ići i dalje – tamo gdje ćeš drugome znati tražiti dlaku u jajetu, znati bolje od njega samoga, prosuđivati ga i filozofirati nad njegovom glavom, e – tamo će ti – prijatelju moj – biti isto. Naići ćeš na nekoga tko će te, oh tako jeli – nepravedno, isključiti. Tko će ti napraviti situaciju da ćeš rigati vatru danima misleći – kako je ovaj svijet nepravedno mjesto! Kako ja uvijek tebi lijepo, ti meni ovako. Kako je moja svekrva vještica. Kako je ova kolegica zmija. Kako je ovaj susjed bezobrazan. I da, mislit ćeš da si žrtva loših okolnosti. Loše vibre. Loših ljudi.

I to treba prihvatiti u životu. Prije svega – da sami nismo idealni i da prema nama neće biti idealni. Onda treba negdje uglaviti da imamo izbor u svakom trenutku i da ga donosimo sami. Da naš izbor ne ovisi o drugima oko nas. Prihvatiti tu odgovornost je velika stvar. To znači da apsolutno upravljamo svojim djelima. I ako to shvatimo – onda ćemo znati i da svako naše (ne)djelo, reakcija, potez, riječ ima svoj odjek. A taj odjek ćemo obično čuti kada se najmanje nadamo. Znate, i kada smo nepravedno oštećeni, kada se netko na nama istrese, razlije svoju neku negativnu, lošu priču po nama – i onda nam se vrati. Samo budite dovoljno strpljivi i – dočekat ćete blagoslov koji vam stiže nakon takve vrste križa.

Prije nekoliko godina ostavila sam auto „na sva 4“ dok sam zakratko išla nešto obaviti. Dok sam se vratila – moj je auto bio već dobrano udaren. Još dok sam gledala kako se to pobogu dogodilo – kraj mene se zaustavio automobil iz kojeg je izašla jedna žena.

  • Oh, Helena, pa to si ti!, viknula sam radosno jer sam nakon godina i godina srela zapravo – srednjoškolsku prijateljicu.

I kaže meni Helena: – Ej, vidjeli smo auto koji te je udario. Samo je pobjegao, ali mi smo zapisali registraciju i sad se vratili da ti ju zakačimo za auto. Pa ne mogu vjerovati da je to tvoj auto Ana! Koje li slučajnosti!

I ja sam, priznajem, bila iznenađena. Ugodno. Životni zakon je čudo.

Nakon još nekoliko dodatnih godina od tog događaja – jedno sam popodne na sajamskom štandu koji se odvijao u centru – jednostavno ostavila svoje jako važne osobne papire. Ono što je zanimljivo – ja to ni sama nisam shvatila sve dok mi nakon nekoliko dana nije zazvonio telefon:

  • Halo, dobar dan, jesam li dobila Ana Mariju?
  • Da, izvolite?
  • Ej Ana, Helena je. Helena iz srednje škole. (smijeh)
  • Helena?, začudila sam se – Otkud ti?
  • Pa nećeš vjerovati. Neki dan sam na ovom sajmu koji se odvija na trgu kod mog ureda – pronašla papire na kojima je tvoje ime i prezime….

Zaledila sam se od točno milimetarski precizne „slučajnosti“. Helena, koju ponovno nisam vidjela niti čula godinama, ta ista Helena se našla na mom putu i spasila mi papire za koje nisam još ni znala da sam ih uopće izgubila.

Tako se život brine za nas. Točno onako kako se mi brinemo za druge. I znam da se i Heleni vratilo njeno „ulaganje“. Trud da onu večer zapiše registraciju odbjeglog vozača, da nakon nekoliko godina na nekakvom sajmu ipak uzme te papire, spasi ih od bacanja u kontejner i nazove me – da mi ih vrati. Znam da je tako.

Vratimo se mi mojoj priči o autu koji sam sredila prije nekoliko dana. Možda zbog ljutnje koju sam osjetila te večeri na onog sumnjičavca koji je virio glavom da bude sto posto siguran da ću ostaviti svoj broj telefona, možda zbog toga već nakon dva dana dolazim u novo iskušenje. Kao da sam otišla na neki „popravni“. Tako sam se osjećala. Naime, u jednom trgovačkom lancu, poznatog izrabljivača svojih djelatnica – naišla sam na prekrasan kišobran. Kako mi nije stao u košaru s drugim proizvodima – nosila sam ga u ruci preko koje je bila „okačena“ i moja jakna. Dugo čekanje na kasi učinilo je svoje – kod plaćanja ja sam naprosto zaboravila „prijaviti“ i kišobran, a nije ga vidjela niti djelatnica na blagajni. Tek kod auta – kada sam se raspremala shvatila sam – o – kišobran je ovdje. Neplaćen. I kada bih bila sigurna da će se tom bahatom čovjeku moje neplaćanje obiti o njegov vlastiti džep – pitanje je bih li bila dovoljno jaka da mu ga vratim. Vjerojatno ne. Ljosnula bih na testu. Međutim, znajući da će se manjak na kišobranu obiti o, ionako poluprazne, džepove njegovih marljivih radnica – dileme nije bilo ni u sekundi. Znala sam što mi je činiti.

Zahvalnost koju sam osjetila od jedne djelatnice kojoj sam se vratila platiti taj kišobran bila je u najmanju ruku jednaka kao da sam njoj vratila njezin puni novčanik. Nije mogla doći k sebi.

Baš kao ni ja nekoliko dana ranije kada mi je oprošten dug za očešani automobil.

I nema to ni toliko veze s dobrotom. Jer nema. Jer nitko na ovome svijetu nije apsolutno dobar osim Boga. To ima veze s inteligencijom. S pameću, točnije. Ako smo pametni – znat ćemo što nam je činiti kada dođe vrijeme za to. Jer to isto – vratit će nam se samima kad-tad. Dobro se pametnima vraća.

Autorica: ANA-MARIJA VIZINTIN