Godine putuju u nepovrat, vrijeme se ne može vratiti, djeca odrastaju u ljude, postaju samostalni i odlaze svojim putem

Jedan sasvim običan ljetni dan. Ležim na plaži i uživam koliko mogu, jer koncentrirati se na plaži prepunoj ljudi je malo teža misija … Ali, pokušavam se opustiti, ne slušati galamu, ciku, vrisku… Pretvaram tu buku, u svojoj glavi, u „ljetni žamor“ koji ležanje na plaži i čilanje čini potpunim – jer u špici sezone tišina na plaži baš i ne bi bila normalna, jel´? Sezona je pri svome završetku i kroz koji tjedan faliti će mi sav taj šušur na onoj ogromnoj plaži u Mošćeničkoj Dragi. Ljeto fakat brzo prođe.

I tako.. Ležim, čilam… Gledam okolo, pričam s „njim“, smijemo se, kupamo… Nitko nam ne smeta, pa čak niti ta „buka“ na plaži. Dapače. Skompali smo se s jednom trogodišnjom djevojčicom, koja nam je uletjela onako, kao da se oduvijek poznajemo. U stvari, uletjela je „njemu“. Mislim da joj se jako svidio. Došla je i zagrlila ga skupa s ručnikom. Tako je počelo naše prijateljstvo s ovom simpatičnom djevojčicom, a kasnije i njenim roditeljima.

I koliko god se trudila da ne gledam okolo i proučavam svijet oko nas, kao niti ovu djevojčicu i njene roditelje, te njihov odnos – ne mogu si pomoći, jer fakat volim promatrati ljude i njihovo ponašanje. I tako sam i ovu nedjelju promatrala svijet oko sebe i vratila se u daleku prošlost. Vratila sam se u doba kada je moja kćerka bila malena djevojčica i kada sam, u punoj „ratnoj spremi“ odlazila s njom na plažu: kantice, lopatice, luftići, kolutovi, rukavice, peraje, maska, hrana, sokići, krokići… Ahaha, zvuči poznato?

Sjetila sam se koliko sam samo uživala s njom… Sjetila sam se njenog prvog kupanja i odlaska na plažu kada je imala tek 8 mjeseci, njene malene, gumene barke u kojoj smo je vozili to njeno prvo ljeto, pa kasnije njenog koluta na napuhavanje, rukavica/napuhanaca na neke žapce, šarenih kupaćih gaćica s volančićima, kasnije i gornjeg dijela kada je bila malo starija (4 godine) 🙂 Sjetila sam se i kada je prvi puta zaplivala sama! Ajme, sreće do neba! Sjetila sam se i kada se prvi puta „gušila“ i nagrcala morske vode. E, to je bila trauma pa se iduće ljeto čak malo i bojala odlaska u more. Sjetila sam se i njenih „nikad kraja kupanju“ i izlasku iz mora, dok je sva drhtala od hladnoće, a koža bila sva smežurana od sati i sati provedenih u moru.

  • Izlazi van iz mora, usta su ti poplavila! – vikala bih joj, a ona bi odgovorila iz mora:
  • Još samo malo mama!
  • Hladno ti je, sva se treseš! – Odi barem na 5 minuta van zgrijati se! – ludjela bih dok bi je pokušavala istjerati van.
  • Nije mi hladno, mama! Još samo da jednom zaronim, pliz! – cvrkutala bi iz mora i kao ribica se koprcala u plićaku. Ma, tko je ne bi pustio barem još malo?

A onda bi je napokon izvukla van, umotala u ručnik, stiskala i ljubila, onako drhtavu, ledenu i plavu. Ah…

Sjećam se i toga ljeta kada me prvi puta pitala da ide s društvom na more. SAMA! Bez mene?! Mama je iz te kombinacije bila isključena – logično. Uf, teško mi je to palo, zaista. Pustila sam je, a ja sam na more krenula sama. Bio je to težak prijelomni trenutak za mene.

I tako… Sjedim jučer na toj plaži u Mošćeničkoj Dragi i gledam tu dječicu. Slušam kako vriskaju i guštaju u kupanju. Slušam i mame kako ih tjeraju van iz mora jer su im usta poplavila. Gledam kako ih onako promrzle stiskaju u krilu, umotane u ručnik. Gledam tu ljubav… i prisjećam se kako sam i ja, prije nekih 20-tak godina radila isto to s mojom djevojčicom…

Moja djevojčica je sada mlada žena. Stisnem ja nju i sada. Zagrlim i poljubim. Ali, došlo mi je jučer, gledajući tu djecu na plaži, onak´ baš emotivno, do suza.. Ne znam koji mi je bio vrag, ali, tako sam u trenu osjetila prolaznost života… Život fakat jurca u petoj brzini. Vrijeme tako brzo prolazi… Uživajte stoga u svakoj sekundi života i sudjelujte s guštom u svakom druženju sa svojom djecom, odlasku na more, igranju, hranjenju… Neka vam vrijeme provedeno s njima bude najveća radost jer, sve tako brzo prođe.. Godine odu u nepovrat, vrijeme se ne može vratiti… djeca odrastu u ljude.. Postanu samostalni i odu svojim putem…

Razmišljam sada jesam li mogla više vremena provoditi sa svojom kćerkom dok je bila malena? Razmišljam jesam li možda (ipak) nešto propustila u njenom odrastanju? Do njezine šeste godine bila sam od 0 – 24 s njom jer nisam radila, ali svejedno mislim kako sam zasigurno nešto propustila… Razmišljam i svjesna sam da sigurno jesam – jer jesam …

I pričam s njom o svemu tome i drago mi je što ona pamti puno iz tih vremena. Sjeća se detalja.. Nosi te uspomene u svom životu i u svome srcu. Sigurna sam kako će i ona jednoga dana uživati u igri i vremenu koje će provoditi sa svojom djecom…

A ja znam kako ću sve ovo ponoviti jednoga dana kada budem baka. Repriza slijedi s unucima ♡

Autor: IVANA GRABAR

SVE KOLUMNE AUTORICE – OVDJE 

Kontakt:

 

Ivana Grabar autorica je dvije knjige: PINK PEN i ŽIVOT MOŽE BITI LIJEP. Knjige se mogu naručiti na e-mail: ivana@pinkpen.com.hr