Pred ciljem gubimo snagu, umorimo se… Zato najčešće i odustajemo niti ne sluteći kako nas tek korak ili dva dijele od ostvarenja sna

Prije par dana pila sam kavu s dragom poznanicom, ujedno i povremenom suradnicom na jednom projektu. Naime, prije nekoliko mjeseci odustala je od svog sna, odmakla se i u procesu je gašenja tvrtke. Odlučila se vratiti u „sistem“ u kojem je radila i prije pokretanja privatnog posla. Dobra plaća, radi posao za kojeg se obrazovala, ali to nije to što je htjela!

Malo sam se rastužila kada mi je rekla svoju odluku jer smatram kako je šteta da toliki kapacitet stagnira u nekom sustavu i po nekakvoj špranci..  Zaista je šteta da mnogobrojni koji su sa znanjem puno, puuuno ispod nje – gaze, melju, ruše sve pred sobom i na tome dobro zarađuju jer su snalažljiviji, bolji u PR-u, postanju na društvenim mrežama, guranju i gaženju svega i sva do cilja. Ona nije tip grabežljivca. Nije niti tip koji daje instant rješenja… Nije, ne. Ona je tip stručnjaka koji toliko puno zna. Žena zna znanje! Žena ima praksu. Žena je pred doktoratom iz tog područja… Ona je tip za kojeg je fakat šteta da ovako čuči u sistemu i pluta po nekoj špranci bez da daje od sebe maksimalno to što zna i to što ima u malom prstu…

Sjedile smo tako na toj kavi i u jednom trenu mi je postavila pitanje koje me na sekundu-dvije ostavilo bez teksta.

„Kako znati da su teške situacije, klipovi po putu, loši financijski rezultati, poslovni problemi, teškoće u realizaciji i ostvarenju planova samo jedan od stotina izazova na putu do ostvarenja cilja i uspjeha ili da je to onaj crveni alarm i krajnji znak kako treba ipak odustati, ostaviti sve i krenuti u drugom smjeru?

Kako to znati da li odustati ili se i dalje boriti?

Kada je ispljunula tu rečenicu zastala sam. Prvih par sekundi rolao mi se film vlastitog života, pokretanja privatnog posla, neprospavanih noći, mora problema… Vaganja, mjerenja, plakanja… Razmišljanja o povratku u sustav jer sam mislila kako „ovako više neće ići…“ sve do jedne situacije koja me vratila u moju zadnju dramu i bila mi je odličan primjer za njeno pitanje.

Kada misliš da je definitivni kraj i da stvarno želiš odustati, pustiš sve na koji dan i odmakneš se – rekla sam joj. Kada me pogledala zbunjeno slušajući me što govorim, nastavila sam:

Da, odmakneš se od problema, od posla, svog ureda, kompa, društvenih mreža.. SVEGA. Da, vjeruj mi, ništa se strašno neće dogoditi. Baš ništa! Pustiš sve na mjestu i na miru. Desilo mi se to, pa znam. Rekla sam DOSTA JE BILO! Ovako više neće ići. Odustajem. Prestala sam čupati, gristi se i nervirati. Čemu se uopće nervirati kada sam i ovako odlučila odustati od toga svega? Fakat sam to napravila – zaklopila laptop i rekla to je to.

Cijeli taj period od tih par dana bila sam sama sa sobom. Nikome ništa nisam niti rekla niti sam svojoj odluci davala bilo kakav pečat. Nisam niti mislila na odluku, probleme. Ništa.

Gledala sam filmove, spavala, radila stvari koje me raduju, čitala, kuhala… Šetala. Odlučila sam se rasteretiti i raditi ono što me opušta i veseli. I uopće nisam imala grižnju savjesti što nisam ovo ili ono. NE! Komp je bio ugašen. Niti e-mailove nisam gledala.

Nećeš vjerovati kako mozak radi kada se ovako odmakneš od svega! Ne možeš zamisliti kako vidiš svoj problem i situaciju iz te „ptičje“ perspektive!  Meni su nakon tri dana svi moji problemi bili smiješni. Sve moje dubioze, pogreške, financijski repići koje sam imala. I znaš što se dogodilo onda? Upalila sam laptop nakon 6 dana. Mrtva hladna. Imala sam par vrlo zanimljivih e-mailova. Ali, to je bio tek početak. Krenuli su se nizati mailovi s poslovnim prijedlozima. Jedan je vukao drugi. Telefonski pozivi i prijedlozi za suradnju ovu, onu… A meni u glavi prštalo je novim i friškim idejama, načinima kako si olakšati i poboljšati svoj posao. Tek tada sam shvatila koliko mogu, znam i koja sam fajterica! I jebeno sam bila ponosna na sebe jer sam shvatila, napokon sam shvatila i jako mi je drago da si me upravo ovo pitala.

Kada se nađemo u dilemi, na raskrsnici, kada ne znamo da li nam je životni teret znak da odustanemo i maknemo se ili je to još samo jedan od brojnih izazova u životu trebamo samo zastati na tren i sve pustiti. Sve odluke donosimo hladne i trezvene glave. Ništa ishitreno i ništa u afektu. Takvi su se potezi gotovo uvijek pokazali vrlo krivima, neki čak fatalnima. Zato…

Treba pustiti da vrijeme posloži svoje. Treba pustiti da problem „odleži“. Da, baš to. Par dana odmaka od posla, problema… dubioza i nebuloza neće napraviti nikakvu veću štetu od one koja je možda već učinjena. Baš se ništa strašno neće dogoditi. A to vrijeme dok nam problem leži negdje sa strane pokazati će da li je odluka o odustajanju bila ona prava, dobra odluka ili je možda ipak samo još jedan korak na putu do uspjeha. Najčešće bude upravo to – korak ili dva do ostvarenja sna.

Kada ste na pravom putu nema te sile koja će vam dozvoliti da odustanete tako lako, vjerujte mi. Sve će vas ponovno vraćati na taj vaš put, ponovo i iznova. A kada nešto nije dobro za vas, znati ćete i te kako osjetiti.

Eto kako ćete znati jeste li na dobrom ili krivom putu.. Evo kako ćete znati da li trebate od nečega odustati ili se boriti još jače. Ponekada nam život posloži kockice sam, samo mu treba maleni odmak, vrijeme i lagani restart. Odgovori su tu oko nas. Samo ih treba znati protumačiti.

Autor: Ivana Grabar

  • Tekst napisala: Ivana Grabar
  • Foto naslovnice: Maja Stevanović
  • Kontakt autorice: ivana@pinkpen.com.hr