I dok sam hodala prema vratima, začujem: „Ivana!“ Okrenem se i zastanem gledajući u njih dvoje par metara iza mene. On je sjedio u svojim kolicima, a ona se skupa s njim, kako ga je gurala, stala i okrenula prema meni. Raširila je oči u najčarobniji i najljepši osmijeh koji može ukrasiti cijelo lice, a iznad nje kao da je zasjala najsjajnija zvijezda kada mi je, pred gotovo punom terasom, povikala: „Jedan Oče naš za Katarinu, ne zaboravi!“

Nakon više od 10 godina dogovorila sam kavu s bračnim parom koji su došli u Opatiju proslaviti svoju 35-tu godišnjicu braka! Inače, moji su Vinkovčani, prijatelji od davnih dana… Susjedi.. Ljudi koji u tebi ostave trag za zauvijek, onako u srcu. Čim mi je mama javila da su se smjestili u Opatiji i da bi me vrlo rado vidjeli nakon toliko godina, odmah sam tražila broj mobitela da dogovorimo susret.

Da krenem ovu priču iz početka…

Njih dvoje su oduvijek zajedno. Ljubav iz mladosti okrunjena brakom i sa četvero divne djece: sin i tri kćerke! Skladna obitelj, vrijedna, skromna… Svoj život posvetili su djeci i njihovom odrastanju, školovanju. I sve je išlo nekako svojim tijekom do onog dana kada je on završio u kolicima. Ozljeda kralježnice završila je operacijom koja po njega nije dobro završila… Zdrav i pokretan muškarac, otac četvero djece završio je kao biljka. Nakon prve uslijedilo je još operacija da bi ipak mogao pomicati ruke, ali i nažalost i dalje u kolicima.

Ona je bila uz njega oduvijek, pa i sad u ovoj tragediji. Bila mu je i ruke i noge, snaga, stup, oslonac, vjera i put. Bila mu je sve…

I taman kada su se posložili s invalidskim načinom života dogodila se iduća tragedija u obitelji… Naime, jedna od kćeri teško se razboljela… Najteži stadij raka na limfnim žlijezdama! Bila je to vijest koja je udarila ovu obitelj u već narušen mir.. Teška dijagnoza, teške terapije, teško, teško…

Ovu tragediju i Katarininu bolest saznala sam od moje majke i iz priča mojih sestara. Žive u istom gradu i na neki način su povezani… Bila sam preko mojih u toku od samog početka ove situacije. Zaista mi je bilo teško primiti ovakve vijesti za drage ljude. Ono, bude ti teško i pomisliti da bi se nekome mogao nanizati takav crni splet teških tragedija, bolesti.. Ne želiš to nikome, a kada čuješ da se to događa nekome koga poznaješ, bude ti baš teško.. Jako teško…

Katarina je mlada žena, tu je negdje kao moja kćerka. Obrazovana, radi posao kojeg voli. Taman je bila pred udaju za voljenog muškarca kada se sve ovo odigralo… Bolest je došla kao crni oblak nad ovu obitelj, međutim, ono što ova obitelj ima je ogromna vjera u Boga, ljubav i nada kako će ova strašna priča završiti dobro. I molitva. Neiscrpna snaga molitve.

Kada sam čula od sestara prije nekoliko mjeseci, u trenutku najveće Katarinine borbe što sve sestre, suprug, brat, prijatelji, kao i cijela obitelj čine za nju – počela sam je pratiti na Instagramu. Katarina je bila jako lošeg imuniteta, situacija je bila kritična, nije se smjela viđati sa svojima i zbog korone… Paralelno je bila na terapijama, ali svako malo objavljivala bi vrlo snažne i motivirajuće fotografije i video zapise svoje obitelji, kolega i prijatelja koji su joj bili podrška. Ona je njihova hrabrica, lavica, kapetan! Da, ona je njihov kapetan!

…..

Mama mi je dala broj telefona od Katarinine mame. Već su nekoliko dana boravili u mom gradu. Djeca su im za 35-tu godišnjicu braka poklonili odmor u opatijskom hotelu „Paris“. Kakva obitelj! Kad mi je čula glas, baš se razveselila! Našli smo se na terasi hotela… Malo  mi je bilo teško njega zamisliti u kolicima… Onakav muškarac.. A ona, kao sjena.. Uvijek je bila nježna, tiha, smirena… A sada mi se činila baš umorna, potrošena. I koliko god su u Opatiji bili na odmoru i u miru, opet ne možeš zaboravit, staviti u ladicu… U očima im vidiš strah.. I kada u razgovoru spomenu nju – Katarinu, oboma im oči zasuze… Eh, koliko li su samo suza isplakale ove oči?

Puno smo pričali. Bilo je i smijeha i suza. Bilo je i dijeljenja najintimnijih doživljaja i prepričavanja istih.. Bilo je iskrenih priznanja straha, ali i ogromnog vjerovanja kako će baš sve biti u redu, jer oni u dobar ishod Katarininog ozdravljenja vjeruju na najjače!

Katarina je odradila najtežu bitku do sad. U fazi otkrivanja bolesti bila je četvrtom stadiju. Ne moram vam niti govoriti što to uopće znači. Nakon niza teških, ali uistinu teških terapija kako bi njima „spržili“ ovu divlju neman koja se nastanila u njenom krhkom, nježnom, mladom tijelu, liječnici su dobrim djelom i uspjeli ovu zloću smanjiti za 80%. O hvala ti Bože! Tvoja snaga je neizmjerna..

A ona – Katarina, i prije, a tako i sada u ovoj svojoj bolesti, ima neizmjernu snagu! Nevjerojatnu snagu crpi iz obitelji, malenih nećaka, svog voljenog muškarca, kolega iz kazališta, brojnih prijatelja, ali iz vjere i molitve.

Bilo mi je drago čuti da je Katarina sada dobro i da su najgori dani iza nje. Svi vjerujemo u to. Njeni roditelji vjeruju kako će i onih 20% spržiti terapija i kako će ova mlada žena uskoro biti zdrava…

Nakon dva i pol` sata na terasi hotela „Paris“ ispričali smo si toliko toga i jedni drugima nahranili dušu, dali utjehu, podršku..

Digli smo se od stola. Krenula sam na dio terase dalje od stolova gdje se možemo lijepo pozdraviti. Ipak je on u kolicima, ona ga treba izgurati između svih tih stolova… Čučnula sam k njemu i dala mu pusu u obraz, potapšala ga po ramenu, a onda sam se podigla i nju zagrlila. Stisnula me tako snažno i držala dugo… Dugo… Znala sam što to znači. Stisnula sam i ja nju… Pozdravili smo se i krenuli s terase hotela svatko svojim putem.. Njih dvoje polako prema svojoj sobi, a ja prema izlazu iz hotela..

I dok sam hodala prema vratima, začujem: – Ivana!

Okrenem se i zastanem gledajući u njih dvoje par metara iza mene. On je sjedio u svojim kolicima, a ona se skupa s njim, kako ga je gurala, stala i okrenula prema meni. Raširila je oči u najčarobniji i najljepši osmijeh koji može ukrasiti cijelo lice, a iznad nje kao da je zasjala najsjajnija zvijezda kada mi je, pred gotovo punom terasom, povikala:

– Jedan Oče naš za Katarinu, ne zaboravi!

Nasmijala sam im se i kimnula glavom. Okrenuli smo se i otišli  svatko svojim putem…. Ja prema svom autu, a oni prema svojoj borbi i nadi…

Izašla sam van i plakala do auta. Nazvala sam mamu ispričala joj sve i na kraju rekla: Mama, jedan Oče naš za Katarinu, ne zaboravi!

Kapetane, u našim si molitvama! Sve će biti u redu…

Autorica: Ivana Grabar