Svaku noć kada legnem u krevet krećem s nabrajanjem. Zahvaljujem se.

„Stvoritelju, hvala Ti na današnjem danu i lijepim trenucima! Hvala Ti na vremenu kojeg sam provela s obitelji i ljudima koje volim. Hvala Ti što smo zdravi i sretni moja obitelj i ja! Hvala Ti što si me čuvao danas kada sam žurila u grad i pomogao mi pronaći parking! Hvala Ti na snalažljivosti i daru komunikacije na današnjem sastanku. Hvala Ti na lijepim riječima koje sam čula i pročitala danas. Hvala Ti na dragim ljudima s kojima sam bila u kontaktu. Hvala Ti što sam bila koncentrirana i organizirana, pa sam uspjela sav planirani posao završiti na vrijeme! Hvala Ti na super ideji koja mi je jutros pala na pamet! Hvala ti na sreći koju osjećam u srcu! Hvala Ti na svemu danas! Hvala Ti što si uz mene! Volim tebe ja!“

Nekada izgovorim i nabrojim sve, a nekada u nabrajanju zahvala, utonem u san… Sasvim sam sigurna kako u snu nastavim nabrajati do kraja 🙂 Ide meni to. Na nabrajanje mislim.  Toliko toga proživim tokom dana i bilježim sve to u svojoj glavi, kako bih se navečer kada legnem, mogla zahvaliti na svemu što imam, a imam sve što mi treba. I zato sam zahvalna. Jako. I zato se zahvaljujem baš svaki dan.

Nisam prije tako razmišljala. Nisam se niti zahvaljivala. Prije sam jurcala i bila koncentrirana na druge stvari i ljude oko sebe. Na sebe sam najmanje mislila. Bila sam okružena problemima i ljudima s problemima. Problemi su me toliko okupirali, kao i rješavanje istih, da sam prestala primjećivati lijepe stvari oko sebe, sretne ljude, normalne dane.. Stalno sam bila u nekom nemiru i pod pritiskom. Sve mi je bilo problematično. Sve mi je bilo teško. Sama sebi sam bila najteža. Legla bih navečer u krevet i razmišljala o glupostima koje su me razljutile i povrijedile taj dan. Tako bih zaspala i još bih se nervoznija probudila iduće jutro. I tako u krug. Svaki dan isti ringišpil. I nisam bila sretna. Nisam niti mogla. Nisam imala živaca biti sretna niti sam za sreću imala vremena. Nisam je nigdje niti primijetila. Moj je život bio bez opcije za sreću. Bila sam u mašini života i svakodnevice. Naučila sam se živjeti s tim jer za opciju bez mašine – nisam znala. Nije me ni zanimala, da budemo precizniji.
I onda te zaustave neke životne situacije. Zamrznu ti vrijeme na određeni period i probude te kako bi pokazale prave vrijednosti. Najvrednije. Oduzmu ti na trenutak nešto što do tada nisi niti primjećivao. Nisi niti znao da to što imaš, uopće ima neku vrijednost. Ma, nisi ni znao da to postoji – sve dok ti se vrijeme ne zamrzne na trenutak i oduzme ti TO.
Stojiš sa strane i promatraš što se događa – i ne vjeruješ da uopće postoji problem u nečemu – čemu uopće nisi pridao bilo kakvu pozornost.

Jedan običan pregled kod liječnika može preokrenuti cijeli tvoj život. Jedna takva situacija može te istresti iz gaća – doslovce!

U jednom trenu slušaš što ti govore i ne čuješ – jer i dalje nemaš vremena za dodatne pretrage, jer imaš problema na poslu i neodgodive obaveze … jer ne možeš to rješavati sada nikako jer si u jebenom, gorućem problemu! Sav si u problemu i ako se makneš na samo jedan dan s posla – sve će se porušiti i otići u nepovrat.
I dalje ne čuješ što ti govore – ne želiš čuti, nemaš vremena dok te ne sašiju riječi koje ti napokon dopru do mozga: Bolnica. Pod hitno. Odmah se javiti i obaviti pretrage. Evo hitne uputnice.

Upitnici. Uputnice? Bolnica?!? Tko? Šta ja? Zdravlje? U čemu je problem? Pa, imam posla! Moram sutra napraviti ovo i ono.. Otići do Marsa i nazad, a nakon puta napraviti tablicu o putu na Mars koji uključuje izvješće sa svim dodacima! Ne stignem.. Kako? Nemam vremena sad za te probleme! To se meni ne događa! Meni se to ne može dogoditi, jer nemam vremena za to!  Pa, ne mogu vjerovati da mi se to događa! Jel´ mi se to baš sad događa? Zar ne mogu događanje toga nečega, odgoditi za neki drugi put?!

Događa se mila, i te kako! Svima se događa. I svima se može dogoditi. I ne može se odgoditi!
Bolnica. Oni hodnici s crtom po sredini. Vrata od bolničkih soba koja škripe. Miris .. Uf, onaj upečatljivi miris bolnice od kojeg se ježiš. Pretrage. Bolnički kreveti. Doktori sa šturim informacijama. Sestre koje šetaju u onim klompama na federe od jednog do drugog kraja hodnika, od sobe do sobe. Ne znaju točno što je. Ne znaju što bi … Svi te gledaju, a ništa ne govore. Dok te ne posjednu i objasne ti. Ali ti i dalje ništa NE RAZUMIJEŠ jer si već dva dana tu i osjećaš se ko´ debil, a fakat nemaš vremena sada za to. Zar ne mogu to sve skupa malčice ubrzati, ha? Telefon mi zvoni kao lud! Raspad sistema mi je, jebem mu sve!
Raspad sistema ti je od života, sestro! Saberi se!
Nalazi nisu bili bajni. To „nešto“ što radi problem – morat će vaditi. Kako vaditi? Zahvat! Kakav zahvat sad?! Zar neću dobiti neke tablete za to i ćao? Ne postoje tablete za to? Molim? Au šit, sad sam stvarno u problemu. U pravom problemu.
Sva sreća, problem su riješili doktori, ali taj boravak u bolnici prije i poslije zahvata, otvorio mi je oči. Buđenje nakon zahvata, onako nemoćno i jadno.. bolno.. mučno… Oporavak nakon zahvata i tjednima nakon, čekanje nalaza. E to me ubilo! To čekanje… Klackanje.. Taj strah ŠTO JE!!
U tom sam periodu života shvatila koliko sam se predugo vremena gubila na glupostima. Još u bolnici sam shvatila da mi plaća, koja je taman sjela na moj tekući, ama baš ništa ne znači – jer ja ležim u bolnici i ne koristi mi baš za ništa! Za ništa!
Boljela me je briga za natjecanje na poslu, za utrkom i novcem! Boljelo me je glatko briga tko koga ogovara i tko kome smješta, tko je koga dobio za poslovnog partnera, a tko ga je izgubio, tko je dobio projekt/kampanju za odraditi, a tko je ispušio!  Fućkalo mi se živo tko je što napisao na facebooku, tko je što obukao i rekao. Jebalo mi se živo tko je in a tko out! Ja sam jedva čekala da mi moja djevojčica dođe u posjetu i da čim prije idem doma. To mi je bilo najvažnije! U tom periodu života upoznala sam i neke nove ljude koji su imali drugačije poglede na život. Bili su smireni i zadovoljni sobom, bez drame i kaosa, dreke i galame, bez utrke sa samima sobom. Ti ljudi imali su neke totalno drugačije vrijednosti koje su njegovali, a koje sam počela njegovati i ja, sretna što ih uopće primjećujem na sebi, u želji da budem mirnija i posloženija.

Korak po korak, vratila sam se u kolotečinu, ali s drugim postavkama u glavi. Život je dar s neba, a mi ga tako olako shvaćamo. Kockamo se s tim darom i totalno ga zanemarujemo. Živimo po pravilima nametnutih od strane negativne rulje koja je u stalnoj špici i utrci za uspjehom, gazeći preko živih ljudi … Ta rulja nas povlači za sobom. Život prolazi mimo nas, a mi ne primjećujemo prave vrijednosti. Kakva šteta!
Nakon te epizode počela sam istraživati još dalje i raditi na podizanju svoje svijesti za boljim životom. Htjela sam biti samo svoja, sa svojom glavom i bez straha izreći svoje želje, stavove i ciljeve. A cilj je bio imati mir sa samom sobom i unutarnje zadovoljstvo u trenucima koji se ne mogu kupiti novcem. Cilj je bio osjećati ispunjenost s ljubavlju. Cilj je bio imati mir i spokoj, sigurnost i sreću. Bez ikakve utrke. Bez kopija i lažnih osmjeha. Bez koračanja kroz život zatvorenih očiju i ograničenog uma.

Naučila sam se zavoljeti sebe i puno sam radila na sebi. Nisam nikakav terapeut, trener života, glasnogovornik neke sekte, niti sam prosvijetljena preko noći, pa sad tu nešto filozofiram. Sve što sam naučila, a naučila sam kroz vlastite primjere i situacije koje sam dodatnim edukacijama usavršila i izbrusila da mogu razumjeti, popraviti ili zamijeniti, prihvatiti, otpustiti, oprostiti, voljeti bez straha, živjeti smireno i opušteno, napokon zadovoljna samom sobom i vlastitim životom, primjenjujem isključivo na svom osobnom rastu i u svom životu – ne zadirući se u nikoga, a puno toga podijelim kroz bujice riječi i slova, moje najjače kanale kroz koje progovaram, iz želje da onima koji me čitaju i žele čuti, pomognem i olakšam. Vidim da me sve više vas razumije i to mi je neizmjerno drago.
Nekima smeta moja skuliranost i nezainteresiranost utrkom na terenu. Neki se čude i misle da sam ufurana i bahata. Neki misle da puno toga ne znam jer se ne pačam u njih, jer ih ne diram i ne olajavam po kuloarima, kao što to oni čine! Mene to ne zanima!

Mišljenja sam kako sve ono što ljudi izbljuju jedni o drugima – govori o njima kakvi su. Ogovaranja i pljuvanja slika i prilika su onoga koji to čini. Sve ono što se izgovori za drugoga – izgovorilo se za sebe. Sve one igrice koje igraju i smicalice koje spremaju za drugoga – sebi spremaju. Sve ono što su učinili za umanjiti druge kako bi sebe izdigli i proslavili, kratkoga je vijeka! Sve ono što su nekome oteli kako bi sebe nakinđurili – ne pristaje im, jer nije njihovo! Svu zlobu koju upućuju na račun tuđeg uspjeha – ne može im dati radost i uživanje u vlastitom uspjehu. Gorak je to okus. Gorak je okus gnjeva kojeg nose u sebi.

Ja tako ne živim, jer mi to ne paše. Ja se nikome ne podsmjehujem niti se rugam! Ako mogu pomoći, tu sam. Ako ne – ne petljam se. Kolegama koji se bave istim poslom kao ja, podrška sam. Raduju me njihovi uspjesi i to ne skrivam. Nemam problema dati savjet ili nečiji kontakt ako im treba, a ja ga imam. Ne vidim u njima konkurenciju. Ja spavam na miru. A prije nego zaspim, zahvaljujem se na svemu onome lijepom što mi se dogodilo kroz dan. I tako zaspim. Zadovoljna onim što sam nabrojala.
Pokušajte nabrojati lijepe stvari, emocije, trenutke koje su vam obilježile dan. Zahvalite se Onom gore na svemu, bio on Stvoritelj / Bog / Alah / Isus / Svevišnji / Buda / Svemir … Svejedno je kako ga zovete! I onako je samo jedan. Slobodno se zahvalite i budite sretni dok nabrajate svoje zahvale prije nego zaspite.
Zamislite kako je tek onima koji nemaju ništa na čemu bi se zahvalili, jer su dan proveli u nemiru i svađi, gnjevu?

Evo poruke za njih:
Ne možeš očekivati da ti se netko nasmije, ako se ti ne nasmiješ iskreno kada se sretnete.
Ne možeš očekivati da netko za tebe ispriča nešto lijepo, ako ti za njega nikada nisi izustio jednu lijepu riječ.
Ne možeš očekivati da netko cijeni tvoj rad, ako ti ne cijeniš ono što on radi.
Ne možeš očekivati da te netko poštuje, ako ti niti malo ne poštuješ njega.
Znači, zaista ne bi bilo u redu očekivati od nekoga nešto, ako ništa nisi uložio u očekivano i ako se nisi zahvalio za dobiveno!

Tko je shvatio poruku, shvatio je. Znat će kako je aplicirati u život.
Hvala vam na čitanju! Hvala vam što me volite! I ja volim vas!
Do iduće srijede pozdravlja vas vaša zahvalna Pink Pen!

Autor  teksta: Ivana Grabar

*Narudžbe knjiga autorice Ivane Grabar e-mail: ivana@pinkpen.com.hr