Radila sam na regionalnoj TV postaji deset i  pol godina. Kroz sve te godine, zahvaljujući poslu kojim sam se bavila, a radila sam marketing za zabavni program televizije, upoznala sam puno ljudi. Što visokih političara, što lokalnih i nacionalnih estradnih „zvijezda“ i „zvjezdica“, što sportaša, što ovih i onih.  Kroz posao družila sam se s tim ljudima, pila kave, ručala, večerala. Meni je to bio posao i nikada nisam mislila da sam nešto spešl zbog toga. Gledala sam ih kao normalne ljude – za mene ništa drugo niti nisu. Samo rade svoj posao, kao što sam ja radila svoj.

Često su mi znali govoriti: „Joj, blago se tebi!! Radiš na televiziji!“

Nisam baš previše kužila kakvo je „blago“ u tome! Ok, posao je specifičan, ali posao ko´ posao! Za to sam dobivala plaću, kao da sam radila bilo gdje… a, eto sudbina je htjela da radim baš to!

Cijeli svoj radni vijek sam u „tim“ vodama. Evo, već osamnaest godina. Promijenila sam nekoliko poslova, ali struka je ta. Ne radim više na velikim zabavnim projektima, ne radim više na televiziji, ali radim na mediju i opet srećem zanimljive ljude. Ok, unazad godinu i pol i ja se nalazim s „one druge strane“. Radim tzv. „javni posao“. Kolumnistica sam, autorica knjiga. Ljudi mi se javljaju s velikim respektom, obožavanjem, slikaju se sa mnom, traže autogram… A ja sam i dalje normalna, kao što sam bila i prije. Ne vidim razlog zašto bi bila drugačija? Zato često ističem kako sam  „obična žena“ što i jesam. Samo radim svoj posao i ono što volim. I to je to.

Biti godinama u tom điru: televizije, radija, novinara, marketinga & PR-a, projekata itd.,  puno toga naučiš, pa sam tako naučila i ja. Puno toga ti se i zgadi. Na primjer: ljudi. O da! Svojim sam očima vidjela, a bogme i doživjela, što su sve neki ljudi bili spremni napraviti za „postati netko i nešto“ i biti „dio nečega“! Ne kužim što su to htjeli postati i čega su to silno željeli biti dijelom – ali valjda su ti, koji su to toliko silno željeli – znali. Nadam se…

Kada si godinama u toj kombinaciji također naučiš promatrati iste te ljude. Jasno vidiš sve kada si „unutra“!

Dakle, kristalno jasno vidiš kako se ponašaju oni iz „javnog života“ koji stalno rade na nekim novim projektima i  stalno nešto trebaju – kao npr. iskoristi one ljude koji su na položajima ili utjecajne glavonje, vlasnike firmi, ljude koji imaju para,  za neke svoje ciljeve / kvazi uspjehe / nove projekte/ gaže/ probitke na bolje plaćene projekte i slično,  a isto tako vidiš te utjecajne ljude ili one na položajima, vlasnike firmi, direktorčiće razne i ostale,  kako se ponašaju u kombinaciji s takvim „poznatim osobama“. Obožavaju ih okupljati oko sebe kao neke trofejčiće pa se vole naslikavati u društvu tih poznatih i slavnih, hvaliti se kako su si super frendići i kako još uz to sve lijepo surađuju i tako… Ništa loše u tome – sve je to dio posla i suradnje. Jedni trebaju druge i to je ok.

Ali, poanta je u tome da ovi „poznati“ koriste ove „na pozicijama“ kako bi si riješili neku  šljaku / gažu / projekt / izmuzli im novce  i samo im  se uvukli  u šupak,  kako bi za sebe nešto ušićarili i osigurali si mjesto (da ne uleti – ne daj Bože neko drugi poznat i slavan), a ovi koji sve to financiraju, jer mogu / imaju / ili su na poziciji pa odlučuju o tome kome će dati projekt / pare / gažu i sl., misle kako imaju poznate frende pa su i oni zbog toga nešto posebniji i drugačiji, uspješniji, voljeniji .. Ne znam ti što! I tako se drže skupa i ližu jer jedni od drugih imaju koristi. I dok je imaju – super su si frendići. Čim korist nestane – nema više ni prijateljstva!

U tome je kvaka! U lizanju i lažnom prijateljstvu.

Dakle, radila sam puno godina na televiziji. Godinama sam bila zamjenik direktora marketinga, a na kraju televizijske karijere i direktor marketinga. Em sam bila unutar ovih „poznatih i slavnih“ jer sam radila u timu s njima, em sam surađivala s ovima koji su na pozicijama i imaju pare / projekte i sl., jer su nam bili klijenti.

Posao je takav da te uvijek i svugdje pozivaju: otvorenja, svečanosti, posebne prigode, modne revije, predstave, koncerti… Svugdje si rado viđen gost i ama baš svugdje te pozivaju tokom cijele godine. Nema šanse da se nešto „važno“ događa u gradu a da ti nisi pozvan #božemesačuvaj

E, pa shodno tome Grabar nikada, znači nikada nije kupila kartu za neki koncert. Iskrena sam. Znači, nikada! A nije bilo niti potrebe. Uvijek sam išla na što god bih htjela, a nema koncerta na kojemu nisam bila. Karte sam dobivala ili bi moje ime stajalo na listi uzvanika na ulazu. Ponekada bih pitala za kartu – pogotovo ako je koncert bio posebno atraktivan pa bi se karte rasprodale ili slično, ali u principu bi mi ih klijent sam ponudio. Kako meni, tako i kolegama iz tima. To je uvijek, ali uvijek bilo tako i to je nepisano pravilo i dan danas u svim medijskim kućama!

Isto tako, nudili su mi i usluge iz svoje djelatnosti, poklone i svašta. U principu sam ih odbijala – pogotovo usluge koje su mi nudili iz zahvalnosti,  jer je to za sobom vuklo neke ustupke koje nikada nisam voljela niti htjela raditi. Nisam se dobro osjećala. Uvijek sam voljela biti fer i mislila sam, ako mi netko nešto da – tražiti će i od mene nešto zauzvrat! Karte su jedno, a potkupljivanje drugo. Možda sam glupa – ali takva sam! Volim sebe ujutro pogledati u ogledalu i vidjeti čisti obraz. Oduvijek volim taj feeling. Odgojena sam tako.

Dakle, sav ovaj šušur nije bio moj bogati životopis, nego tek uvod u ono što slijedi.

2011. godine dogodio se veliki preokret u mom poslu. U firmi je počelo kasniti s isplatama plaća, a meni je to bilo prestrašno za prihvatiti kao normalnu situaciju. U to doba – većina medijskih kuća u Rijeci i HR, kasnile su s isplatama plaća i honorara. Ja to nisam mogla pratiti nikako! Odlučila sam se maknuti na neko vrijeme na biro dok ne nađem drugi posao, u nekoj normalnoj firmi u kojoj plaća ne kasni.

Naknada s biroa nije bila kao moja plaća, ali mi je bila bolja opcija od ništa! Između dva zla, odabrala sam ono manje. Dala sam otkaz zbog četiri neisplaćene plaće i otišla sam na biro. Da, četiri – dobro ste pročitali. Nekada je bilo normalno da ti gazda ne isplati 4 mjeseca za redom plaću koju si zaradio. Nije isplaćivao plaće, a očekivao je da svaki dan dolaziš na posao i daješ maksimum od sebe. E, pa meni se to više nije dalo! Četiri mjeseca bez plaće, a režije, krediti i troškovi redovno dolaze na naplatu. Ko će to meni platiti?! Zubić vila? Djed Božićnjak? Uskrsni zeko?

Iscrpila sam sve svoje moguće rezerve, crne fondove, otišla sam u minus minusa na tekućem, prodala zlatninu koja mi nije trebala / značila. Baš mi je bila #blagorečeno generalna financijska frka!  A plaće ni za lijek. Pod hitno sam se morala spasiti i osigurati si redovne prihode. Pod hitno – jer su svi alarmi bili na crveno, a sirene za opći potop svirale su na pun gas! Biro je bio jedina trenutna opcija i moja prva pomoć!

To se taman dogodilo pred ljeto kada sam se razišla s firmom u kojoj sam radila.  Iskoristila sam to na najbolji mogući način. Dakle, to ljeto sam odmarala, kupala se i punila baterije. Trebalo mi je malo mira i tišine.

Nije bilo lako prekinuti dugogodišnju i zavidnu karijeru. Masa ljudi je i  nadalje ostala raditi bez plaće jer jebiga, ne daje se otkaz na televiziji samo tako – jedva su upali – kako će sad otići?! Ali, ja jesam – znala sam da ne želim raditi za nula kuna. Imam dijete i nije mi bilo do preseravanja. Otišla sam. A prije odlaska svim kolegama i poslovnim partnerima poslala sam e-mail vezan za svoj odlazak. Kratko, jasno i poslovno – bez detalja o razlogu i sl. Samo sam htjela otići. Trebala mi je sigurnost.
Svima sam ostavila svoj privatni e-mail, a broj mobitela kojeg sam imala sve te godine na TV-u zadržala sam kao svoj broj i to sam svima posebno naznačila da me i nadalje mogu kontaktirati na isti broj mobitela kojeg su već svi imali memoriranog.

Dakle, to ljeto, svega koji mjesec ili dva nakon što sam izašla iz tog dugogodišnjeg đira, krenuli su koncerti, jedan za drugim, predstava za predstavom, svašta nešta. A mene nitko ne zove niti me poziva. Odjednom mi nitko više nije nudio karte. Pa, nije mi bilo jasno. Moj broj svi imaju spremljenog u svom mobu. Zašto me nitko ne zove?
I nije me nitko nazvao pa sam ih nazvala ja sama i pitala za karte.
„Gđa Ivana, više nemamo karata za podijeliti. Ne znam ako ih uopće imaju za kupiti na blagajni. Provjerite malo“.

GĐA IVANA?!??? Ahahahahaaa!!! Ostala sam ko pegla. Sad sam odjednom GĐA? 🙂

Međutim, nije ovo bio jedini odjeb. Svaki put je bilo tako. Ali, karte nisam kupila. Nisam niti išla na koncerte. Iz protesta samoj sebi. Znam da je glupo – ali baš sam bila razočarana.

I tada sam shvatila da sam prije bila „draga“ ne zato što sam im stvarno bila draga, nego zato što sam im bila važna obzirom na posao kojeg sam radila, a sada sam „Gđa Ivana“ jer sam za njih goli k***c! Da, to isto sam bila i prije, samo su se preseravali da sam im „draga“!

Sve te mjesece, nakon odlaska s te pozicije, nitko mi se od bivših poslovnih partnera nikada nije javio. Nisam više bila „bitna riba“ koja radi na nekom TV-u, koja ima titulu, koja se druži sa nekim zvjezdicama. Za njih više nisam bila bitna. Ej, nikada me nitko od tih koji su mi tepali draga, mila, ljepotice … Pozivali na ručkove, koncerte, davali poklone i htjeli me podmititi, nisu nazvali da me pitaju: “Gdje si ženo? Kako si? Jel´ ti treba što?” N.i.t.k.o.

Preboljela sam to. Brzo. Jesam. Preboljela sam to brzinom munje jer sam shvatila koliko me to ne dira i koliko mi je u stvari drago da se to dogodilo. Skužila sam puno toga i naučila o ljudima upravo iz tog dijela svog života.

Naučila sam da oni koji su mi od prvog susreta govorili draga, koji su mi sladunjavo tepali u umanjenicama, tapšali me po ramenu i zvali prijateljem, ljubili me i grlili od prve sekunde kad smo se upoznali – u principu su takve krvopije i dvoličnjaci kojih se moram čuvati i kada nisu u mojoj blizini!  To su oni s kojima  moram držati jednu ruku s figom u džepu, za svaki slučaj. To su oni koji mi nisu prijatelji, niti me vole. To su oni koji su nebitni u mom životu.

Odjebala sam i ja njih i više se nikome nisam javljala. Nastavila sam sa svojim životom. Kratko sam bila na birou – taman to ljeto da se odmorim – kao produženi, plaćeni i zasluženi godišnji. Odmah nakon ljeta dobila sam posao u jednoj velikoj osiguravajućoj tvrtci. Dobra plaća, ali posao me smarao – nisam ja navikla jahat po ljudima i vući ih za rukav. U međuvremenu je izašao natječaj od nacionalne radijske grupacije za mjesto voditelja marketinga u Rijeci.

Lomila sam se danima i gledala u oglas. Javiti se na natječaj ili ipak ne. Znala sam ako se javim – da je posao moj. No, gorak okus u ustima iz „tog“ đira i „branše“ još uvijek je bio prisutan. Zarekla sam se: „Nikad više neću raditi na mediju!! NIKADA!“ – rekla i porekla!

Jebiga, volim taj posao i dobra sam u njemu – što da radim?! Javila sam se na natječaj i hop – odmah su me zvali u Zagreb na razgovor. Dobila sam šljaku – naravno. Od starta sam bila njihov izbor.

Čim sam počela raditi, već u prvom svom radnom tjednu, javila sam se svim svojim klijentima „od prije“. S novog e-maila odaslala sam svoje nove kontakte i funkciju. Tako to inače ide.
Čestitke su pljuštale sa svih strana, a pozivi za sve predstave i koncerte samo su nastavile nizati – isto kao i prije. Kao da nije niti bilo pauze. Kao da sam sve sanjala. Zanimljivo?
Nikome nisam zamjerila ništa. Samo mi je bilo jasno kako se u poslu gleda korist kroz ljude, koliko je sladunjavih laži, kvarnih emocija i prljavih igara.

Nitko te ne voli zbog toga što si kvalitetna ili dobra osoba i svoj posao radiš korektno  – predstavljaš firmu u kojoj radiš i to je to. Ne, „oni“ od tebe vide nešto što njima treba – a to je neki izvor moći, neki adrenalin koji samo oni razumiju i trebaju.

Obavljanje javnog posla je javno, samo ime to kaže. Osobe koje su javne su interesantne. Biti blizu javnih ljudi je valjda napeto – ne znam.

Svi žele biti nešto posebno, nešto drugačije … Svi žele biti dio nečega nedodirljivog… Svi žele biti ono što nisu i biti dio onoga o čemu svi ko´ fol pričaju i čemu se dive. To je kao posebna sorta ljudi – oni su kao Bogovi, direktori Galaksije, zvijezde s neba! I svi žele biti blizu takvih.

Mene samo zanima tko je tu od njih Bog, a tko direktor Galaksije? Tko meni od njih plaća račune i kupuje kruh? Tko su ti velikani? Zar oni nikada ne prdnu, nego ispuštaju parfumirane bezbojne oblačiće koje ne pokake u wc školjku nego pošalju, tako parfumirane, da plutaju po nebu i šire miris cvijeća, ne kužim!?

Za mene su sve to samo ljudi – i ništa više i ništa manje. I ja s tim stvarno nemam problema. Razlika je jedino u tome što prema nekima od takvih imam respect, a prema nekima ne, jer to od mene nisu zaslužili.  Neki od njih su mi dragi – neki mi idu na živce, a one antipatične riješim u u tri poteza i ne pijem kave s njima!  Čak izbjegavam i raditi s takvima.

Ne kreiram si život prema drugima niti želim živjeti nečiji tuđi život. Ne zavidim nikome niti se natječem s bilo kim. Ne želim biti nitko – želim biti samo ja – onakva kakva jesam. Nikome se ne želim svidjeti na silu. Nikome se ne želim nametati kako bih time postigla ono što nisam sposobna sama postići vlastitim trudom, znanjem i zalaganjam. Ne želim niti da se meni bilo tko nameće i iskorištava ono što ja znam i mogu i ono što sam stvorila. Ne želim lažne prijatelje oko sebe. Ne želim živjeti život koji je režiran za druge. Ne želim se preseravati. Ne želim se nikome uvlačiti u šupak kako bih lakše došla do cilja.

Zvuči bahato? Ne, zvuči pošteno!

Najviše me može povrijediti netko do koga mi je stalo, netko drag..netko koga volim. Njihove riječi i postupci imaju posebnu težinu i značenje. I ostavljaju trag. A oni koji mi ne znače ništa – ne bi me smjeli ni naživcirati a kamoli povrijediti. Njihove riječi i njihovi postupci uopće me se ne dotiču, jer … ako mi oni ne znače ništa, ne bi mi trebale značiti njihove riječi koje mi upute,  niti njihova djela koja mi naprave. Nebitni su! Nebitno je sve što dolazi od njih!
Stoga zaključujem…

Neka vas u srce ne diraju riječi i djela nebitnih ljudi. Samo se nasmijte na to. Odmahnite rukom. Okrenite se i … otiđite.

Svatko od nas je jedinka za sebe i baš zato je poseban! Ne žudite biti dio nečeg kako bi se dopali drugima. Ne kopirajte nikoga. Ne uvlačite se nikome u dupe. Budite to što jeste i ostanite takvi kakvi jeste. Svoji. Najljepši ste upravo takvi!

Autor: Ivana Grabar

Kontakti autorice: