Ja sam tip koji to ne bi mogao – imati vezu na daljinu…i divim se svakome tko je u tome uspio ili se trudi održati takvu vezu. Zaista mora biti teško. Dugo sam razmišljala o ovoj temi i razgovarala s ljudima koji su prošli takvo iskustvo. Donosim dvije priče o vezama na daljinu.

Upoznali smo se dok je ona bila još u braku. Potiskivali smo emocije i borili se s grižnjom savjesti. Imala je muža i dijete. Jebiga, znao sam da se „to“ ne smije … Znala je i ona. Skrivali smo se kao dvoje tinejđera. Bojali smo se svega… budućnosti, osude okoline.. Mojih… njenih … Što bi rekli da saznaju? Što bi rekao njen muž? Uf, grozno je bilo. Na momente me lovila panika i mislio sam: Što mi to treba u životu?!

Ali, ono što sam osjećao prema njoj bilo je jače od svega! Koliko god sam „bježao“ od nje i osjećaja, još sam je više želio za sebe. Još mi je više letjela u zagrljaj..

Njen brak nije bio dobar. Godinama nisu funkcionirali. Zaguzili su mladi, dobili dijete… Da, imala je i sina s njim. I malog sam zavolio kao da je moj. Ne mogu ti to opisati… Sve bih napravio za njih dvoje!
Vukli smo se godinama i zavoljeli se strašno. Upoznali smo se u najtežim mogućim situacijama koje veza može imati i nakon dvije godine skrivanja odlučili smo: Obznaniti našu ljubav, pa kud puklo! Nismo više mogli lagati i skrivati se.

Znali smo da će biti pakleno i bilo je!! Njen muž je poludio, koliko god mu je bilo jasno kako taj brak odavno to nije! Mojima je pao mrak na oči – kud baš žena s djetetom!? Ajoj!! Pa, još spoznaja da sam joj razorio brak.. Nikako im objasniti koliko smo se mučili godinama i da smo trezveno razmislili o svemu i da naša odluka o zajedničkom životu i njenom raskidu braka nije došla preko noći. Njeni su bili ogorčeni – nisu niti razgovarali s njom, a za mene nisu htjeli ni čuti!

Uglavnom – s vremenom se sve posložilo na svoje mjesto. Uspjela je, za divno čudo, na normalan i ljudski način, riješiti s bivšim sve što su imali za riješiti, a nas dvoje smo počeli, na miru, graditi zajednički život.

Neću ni govoriti kako nam je bilo kada smo napokon posložili sve na svoje mjesto! San snova! Sve što smo oduvijek željeli – sada smo imali – i zaista smo uživali u tome! Ljubav je pobijedila sve!

Oduvijek smo maštali o tome kako bi bilo lijepo imati vlastiti stan i svoj mir. Oboje smo dobro zarađivali i mogli smo si priuštiti stambeni kredit. Uzeli smo komforan stan u jednom od ljepših dijelova grada i opremili ga po našem guštu.

Međutim, situacija u zemlji … Kriza, rezanje plaća i ostalo, dovelo je do toga da naše dvije, do tada vrlo dobre plaće, sada više nisu bile dovoljne za život, a kredit za stan postao nam je omča oko vrata. Nismo previše razmišljali! I prije sam radio vani za jednu dobru tvrtku i zarađivao više prosječnih hrvatskih plaća – vratio sam se doma najviše zbog nje i naše veze. Nije bio problem okrenuti par brojeva telefona i obaviti par razgovora. Objeručke su me primili nazad.

Gle, nakon što sam otišao, viđali smo se redovno: Jedan tjedan sam ja odlazio doma, a idući je tjedan ona dolazila k meni. To je trajalo tako ravno dvije godine. Doma smo pokrenuli zajednički posao i njoj smo osigurali da radi i gradi nešto naše. Ja sam ostao preko, zarađivao i slao sav novac: i za kredit, i za novi privatni posao u kojeg smo uložili – jebiga, nije krenulo baš najbolje. A ja sam i dalje jako dobro zarađivao. Odlučili smo pogurati tako: ja vani, ona doma, još barem nekoliko godina, dok se situacija ne stabilizira i naš privatan posao ne uhoda.
I tako smo se, u periodu od iduće četiri godine, viđali jednom do maksimalno dva puta mjesečno. Da, to je jako malo! Ali, nismo  mogli češće – ona se borila s našom firmom i nije se mogla previše micati od tamo. Zato sam ja putovao kad god sam ulovio slobodno ili za blagdane.

S vremenom … Naše su posjete jedno drugome postale sve rjeđe, pogotovo tih zadnjih godinu dana veze. Doveli smo se do situacije da smo se viđali svega dva puta u tri mjeseca! Nisam mogao niti ja više skakati svaki drugi tjedan. Napredovao sam, dobio sam veće odgovornosti i još veću plaću. Ona se doma borila s državnim aparatima, porezima, krizom … dizala je malog.  Falila mi je … falio sam joj …barem je tako govorila. Odvojenost smo nekako kompenzirali telefonskim razgovorima i maštanjima kako ćemo provesti vrijeme kada se ponovno vidimo.

I došla je prilika da ostvarim jedno takvo maštanje! Dobio sam slobodne dane koji su se taman dobro nadovezali na neke državne blagdane u Hrvatskoj. Pospajao sam u firmi sve moguće kombinacije, plus vikend i dobio sam skoro cijeli tjedan free! Odmah sam preko interneta rezervirao romantičan vikend odmor samo za nas dvoje.

Nisam joj htio ništa govoriti: niti za romantični vikend niti da sam dobio slobodno i da dolazim doma.
Krenuo sam za Hrvatsku. Nisam je vidio skoro dva mjeseca. Vozio sam se sav uzbuđen i jedva sam čekao da joj vidim izraz lica kada osvanem na vratima našega stana.

Što sam bio bliže granici, bio sam uzbuđeniji, a neki mali glasić u meni je govorio: Daj je nazovi da se spremi! Javi joj se da dolaziš!

Nisam htio! Odbacio sam te misli iz svoje glave! Htio sam je iznenaditi. Baš sam je htio razveseliti. Stalno mi je pred očima bila scena kako mi otvara vrata i vrišti od sreće što me vidi! A tek izraz lica kad joj kažem za vikend! Nisam to mogao dočekati! Osmjeh mi nije silazio s lica..
Prošao sam granicu. Uzbuđenje je bilo na vrhuncu, ali i glasić razuma da je ipak nazovem, čisto iz razloga da se žena ne skljoka kad me ugleda – bio je sve jači. I pobijedio je. Uzeo sam telefon u ruke i nazvao je.

Javila se brzo.

“Hej ljubavi! Pristavi kavu, evo me za 15 minuta!” – rekao sam.

S druge strane tajac. Mislio sam da je možda pukla veza. Taman sam bio u tunelu.

“Halo! Jel me čuješ?” – ponovio sam.
“Čujem.” – rekla je nekako čudnovato tiho.
“I dok se kava kuha, spakiraj najosnovnije stvari! Idemo na vikend! Sve je već rezervirano.” – izrigao sam svu tajnu na telefon! Znao sam da je bolje da ne zovem! Fakat sam smotan i ne znam zadržati ništa za sebe! Sve sam joj izgovorio u telefon.

Čuo sam jecaj. Plakala je.

“Šta ti je? Nećeš valjda plakati od sreće?!” – smijao sam se premda mi je neki njok stajao u grlu. Nešto baš i nije štimalo u ovom telefonskom razgovoru.
Uglavnom… plakala je. Da.

Ništa nije bilo od iznenađenja. Taj sam dan samo produžio ravno na vikend odmor i to sam – jer je moja ljubav već živjela s drugim tipom – u našem stanu. Nisam niti stao doma, jer nisam fucking mogao vjerovati što mi je rekla kroz suze! Da sam je iznenadio – taman bi stigao na ručak. Upoznao bi baju koji mi je ševio zaručnicu dok sam ja radio vani i zarađivao novce!

Strašno me to povrijedilo! Osjećao sam se izdano i posrano! Sve sam radio za nas – a ona je bila usamljena. Ne znam gdje sam pogriješio? Zašto ništa nije rekla? Zašto nije ništa niti spomenula nego je šutjela, čula se sa mnom, lagala mi, a drugi je frajer spavao u mom krevetu, pišao u moj wc, ševio moju curu i živio na moj račun!

Vratio sam se raditi preko. Nisam se vraćao doma niti neću! Sve sam im pustio! Briga me! Ja sam sebi osigurao budućnost u zemlji u kojoj radim.

Trebale su mi godine i godine da se oporavim i prebolim ovaj šok. Nakon skoro 10 godina upoznao sam ženu. Onu pravu. Onu koja me osvojila. Trebale su godine da prebolim ono što mi se dogodilo …
Toliko o vezama na daljinu. Uglavnom daleko od očiju, daleko od srca! Za mene vrijedi ta izreka! Kilometri sjebu i najbolju vezu! – zaključio je moj sugovornik.

Htjela sam čuti i neku drugu priču – priču onih koji su uspjeli pobijediti kilometre i uspjeti u vezi na daljinu. On je profesionalni sportaš koji je zbog karijere otišao van domovine, a ona je gradila zavidnu karijeru u gradu u kojem je odrasla.

„Mi smo prošli tu fazu. Imali smo vezu na daljinu i priznat ću ti … Nije bilo lako. Razmišljala sam kada je otišao. Prva i najvažnija stvar koja me vodila i gurala cijelo vrijeme da izdržim bila je: Je li on osoba s kojom želim ostarjeti? A nakon toga: Je li vrijedno biti malo razdvojen za sve ono što mi pružaju trenuci kada smo zajedno?

Često sam se to pitala! Odgovor je bio: Da, on je definitivno bio osoba s kojom sam se mogla zamisliti i s kojom sam željela ostariti. I, da! Bilo je vrijedno biti malo razdvojen!

Svaki put kad bi se vidjeli, nekada nakon tjedan dana, nekad nakon mjesec, a bilo je perioda i po tri mjeseca razdvojenosti u komadu, nama je bilo kao da smo na prvom spoju.

U to vrijeme koje smo napokon uhvatili za sebe NIKADA nije bilo svađe. To malo zajedničkog vremena uvijek smo gledali iskoristiti najbolje što možemo. Osjećala sam da se tako, čak i nakon godina veze, svakim susretom ponovno zaljubim u njega!  U toj našoj razdvojenosti naučila sam se više „cijeniti vrijeme“.

Svakako da je bilo i teških dana! Znaš onaj feeling kada ste zajedno samo preko žice, nemaš pokraj sebe dragu osobu da s tobom prolazi onu tešku svakodnevicu, da te zagrli kada si tužan ili kad imaš loš dan na poslu. To u takvim vezama ne postoji! Zato veze na daljinu nisu za slabiće!  Moraš se jako dobro posložiti u glavi da bi izbjegao upadanje u „crne rupe“ sumnji. Ionako se 90%  stvari o kojima brinemo nikada ne ostvari, a ako je fokus na brizi i sumnji dok ste razdvojeni, jedino što se može dogoditi jeste da izludiš u svojim iskarikiranim scenarijima koji nemaju veze sa stvarnošću.

Nije lako, to svakako! Nema nekog specijalnog recepta ili garancije da će cijeli taj „trud“ uspjeti, ali … ako ste OBOJE spremni boriti se i vidite se zajedno u fizičkom smislu, kroz određeni period, te o tome i svemu ostalome puno razgovarate, onda su sati, dani, tjedni ili mjeseci razdvojenosti…peace of cake!

Pitala sam moju sugovornicu:

“Kako si odlučila otići za njim? Što je prevagnulo da ostaviš roditelje, braću i sestre, prijatelje, karijeru – bila si taman u zavidnom usponu karijere …Sve si ostavila i otišla za njim u tuđi svijet… u zemlju koju ne poznaješ..u zemlju gdje govore jezikom koji ne razumiješ! Misliš li da bi uspjeli da ste ostali razdvojeni?”

“A čuj… Nakon tri i pol godine razdvojenosti sazreli smo u svakom smislu i zajednički odlučili da smo rekorderi u vezi na daljinu i da krenemo napokon zajedno živjeti. Onda sam ja dala otkaz i preselila se k njemu.

Normalno da nije jednostavna takva odluka i da uvijek postoji rizik, pošto smatram da „samo ljubav“ nije dovoljna. Trebalo je vidjet što će se dogodit kada počnemo živjeti zajedno. Nema “osiguranja”. Ideš na sve ili ništa. I koliko god da sam imala strahova, sve bi to ponovila bez razmišljanja.

Ne mogu ti reći da li bi uspjeli da smo još neko vrijeme ostali razdvojeni jer opet, kad tad se ili spojiš ili pozdraviš. Ali, sama činjenica da je nekima apstraktno tjedan dana razdvojenosti od voljene osobe, a da smo mi izgurali više od tri godine i da smo sada skoro sedam godina zajedno, govori nešto.“ – odgovorila je.

Govori puno! – pomislila sam na kraju ovoga razgovora.

Veze na daljinu mogu funkcionirati neko vrijeme – ako je ljubav zaista snažna i ako su osobe karakterno jake. Međutim, sve manje od ovoga pada u vodu. Vrijeme radi svoje, a kilometri svoje.. Sve ono što je bilo učestalo i normalno, počinje blijedjeti i postaje tlaka. Par se umori od svega ovoga i ako je, netko od njih, imalo labilna osoba, utjehu pronađe u onome tko mu je bliže, u onome tko je tu … u onome tko je prisutan u običnoj svakodnevici.

Svi smo mi od krvi i mesa. Svima nama fali čvrsti zagrljaj, poljubac i nikoga ne osuđujem tko nije uspio u vezi na daljinu! Smatram da veze na daljinu mogu opstati samo ako su privremene, dok se onaj koji je otišao, ne snađe u tuđini i ne pripremi teren za zajednički život u skorijoj budućnosti. Telefoni, povremena viđanja, iskrice kao na prvom spoju itd.. Sve blijedi nakon nekog vremena. Na žalost.

Ljudi su za biti skupa, živjeti skupa – a ne imati vezu „preko žice“. S vremenom sve nekako ispari.
Bit ću iskrena.. Ja sam preposesivna i preemotivna da bih mogla izdržati duže od tri mjeseca bez svog partnera! Izdržala bih to jedino pod uvjetom da znam kako nam njegov odlazak nekamo priprema terena za zajednički život „tamo negdje“! Nikakve dvije-tri godine! Ma, kakvi! Izludjelo bi me to!

Možda sam to samo ja! Možda sam previše u životu čekala, nadala se i razočarala se – pa imam takvo mišljenje o vezama na daljinu! Ja ne bih mogla imati niti pomorca za muža! Nema šanse! Takva sam.. Ne volim rastanke na aerodromima … kolodvorima.. Mahanje na odlascima.. Suze i očekivanje ponovnog susreta. Za mene je čekanje i samovanje izgubljeno vrijeme.. Velika žrtva..patnja..

Recimo, ja s mojom familijom, roditeljima i sestrama koje žive u Slavoniji, imam vezu na daljinu. Telefonsku vezu. Emotivnu – rodbinsku vezu. Meni je to strašno i oni znaju koliko mi nedostaju.

Recimo… kada netko od njih ima rođendan, kada se svi okupe za stolom, bez mene, jer sam 500 kilometara udaljena i jer me put do gore i nazad košta ravno 200 eurića – pa ne mogu „samo tako“ skoknut na slavlje i kolače … na svaki takav obiteljski skup – oplačem! Da! Pretulim pola dana. Jebiga, takva sam!

Meni ta udaljenost radi toliku prazninu da je to neopisivo! Koliko sam puta znala reći… Eh da su svi ti kilometri – metri, a sati vožnje – minute… nitko ne bi bio sretniji od mene!

Ali, zato su moji roditelji 6 proljetnih / ljetnih mjeseci u godini na samo 50 km od mene, pa sam kod mame i tate svaki vikend na ručku i druženju. I to je ono što me tješi! Inače bih svisnula!

Možda baš zato, kod mene, veze na daljinu ne prolaze. Možda iz tog straha da nešto važno propuštam u životu, ako nismo fizički skupa… Možda iz straha da, u vezama na daljinu, moram cijeniti  sekunde, a znam da mogu imati svo vrijeme ovoga svijeta za tu osobu..

Ne znam kakvo je vaše mišljenje o vezama na daljinu.. Ne znam kakva su vaša iskustva. Samo znam kako ja to ne bih mogla.

Zato skidam kapu svim ženama pomoraca, svim curama sportaša koji igraju za neki klub van zemlje i svima onima koji vole na daljinu i koji sa svojom ljubavlju i snagom pobijaju onu teoriju: Daleko od očiju – daleko od srca! Moj naklon svima vama!

Autor teksta: IVANA GRABAR