Oni su par koji zajedno žive 5 i pol godina. Oboje su poslovni i ambiciozni ljudi te dosta vremena provode na svojim poslovima. Preko tjedna se sreću u stanu tek navečer. Skupa večeraju i idući dan sve iz početka. Sve do vikenda. Vikendom imaju svoje đireve, društvo, obiteljske obaveze i provode ga skupa – što je i logično. Puno istih stvari vole oboje i na taj način zajedno provode vrijeme. Još nemaju djece – karijere su im prioriteti. Dobro zarađuju i zaista im ništa ne predstavlja problem. I na izgled i izvana sve je đast fajn – lijepa i normalna veza dvoje ljudi, no, kada malo zagrebeš po površini počnu se nazirati nesuglasice i problemi. Hm… tko bi rekao da uopće postoje?

Dakle, ne slažu se baš u svemu i na prvu to i nisu neki veliki problemi – rekli bismo sitnice su spram svega, no… Nakon razgovora s njom Pandorina kutija po malo se otvara:

„Ja jako volim putovati. Prije ove veze barem sam dva puta godišnje odlazila na dalje destinacije. Toliko toga je ostalo ne otkriveno i ne posjećeno… Radovala sam se da ćemo ta mjesta posjetit nas dvoje… Međutim, on se boji leta avionom i nema teoretske šanse da idemo nekamo kamo se putuje avionom. Prvo sam bila tužna, no onda sam pomislila kako je to u usporedbi sa svim onime što nas veže čista glupost i da mogu to preživjeti. Pozdravila sam se s putovanjima i fakat nismo nigdje putovali, osim na ona mjesta kamo se može doći autom. Njemu je to normalno, no meni su putovanja nešto posebno i smatram kako je zaista šteta ne putovati dok smo slobodni i bez djece i kada nam to financije dozvoljavaju. Neki dan sam se zapitala hoću li cijeli život patiti što nisam vidjela New York? Dubai? Australiju.. Irsku.. Pa, jebemu – propuštam li što u životu ako NIKADA tamo ne odem zato jer se on boji letjeti avionom? Hm…

I razmišljala sam tako i shvatila kako ja ne mogu podnijeti toliku žrtvu za nas dvoje – ne!  On se boji leta, ja ne. Više od 5 godina nisam bila nigdje i to mi jako fali. Znam da mogu otići s prijateljicama na daleka putovanja… No, ja sam nekako mislila kako ćemo nas dvoje skupa putovati… A sada vidim da je u našoj budućnosti to nemoguća misija!

I odlučila sam: putovati ću! Da li sama ili s prijateljicama – ali idem! Ne želim zbog njegovog straha od letenja sjediti u ovih 5 metara kvadratnih kada imam mogućnosti vidjeti svijeta.  To što se on boji aviona, nije moj problem. 5 godina sam bila na miru – ne mogu više. Pukla sam! Samo obilazim agencije i radujem se kao malo dijete! Idem na Kubu i jedva čekam!“

Putovanje na Kubu ili u neku drugu destinaciju je samo paralela sa svim onim što vi volite i sanjate, a vaš partner isto to odbija i za to ne želi niti čuti. Odričete se snova zbog ljubavi i harmonije, ali na koliko dugo? Koliko dugo neostvareni snovi mogu čučati na prašnjavoj polici?

Do prve prepirke dok ga ne skinete sa iste te prašnjave police i pokažete mu ga kao trofej žrtve koju podnosite: „Vidiš, ja sam se svojih snova odrekla zbog tebe!“ I tu kreće preispitivanje, vrijedi li se žrtvovati, može li drugačije… I nesigurnost se uvlači u vezu.

Smatram kako nije isto otputovati nekamo s prijateljicama ili partnerom. Okej ako je to samo taj jedan put, jer on ne može, ali potpisati doživotno da ćete putovati bez njega, ili uopće nikamo ne putovati i nije neko rješenje, zar ne?

Druga tema su različiti bioritmovi: ona je dnevni tip, a tako joj je posložen i poslovni život. Radi od 09 do 17 h u velikoj firmi i na odgovornoj funkciji. Diže se ujutro u 7 sati i dan joj je zaista predug. Navečer bi trebala ići spavati u normalno vrijeme – logično, jer se ujutro ranije diže. On je tip koji je budan do sitnih jutarnjih sati – em ima takav posao pa ujutro može duže spavati, em mu je inače takav bioritam zbog posla kojeg radi godinama. Čovjek radi popodne i navečer – jer mu je to struka i drugačije ne može, ona radi tijekom dana – i to promijeniti ne može. Njen i njegov bioritam totalno su suprotni jedan od drugoga. Čudim se da su uopće toliko opstali.

Na primjer: Ona do podne obavi pola svojih dnevnih obaveza, pretrči pola grada, riješi xy telefona i sastanaka, a on se tek iza 12 sati budi i u njihovom domu pije svoju prvu jutarnju tj. podnevnu kavu. Ok, u kućanstvu sudjeluju oboje, pa i on skuha, okači robu, počisti. Ona se vraća s posla oko 17 h, a on prije 15 h odlazi iz kuće. Dolazi doma tek kasno navečer, iza 23 h, kada bi ona trebala ići spavati. Dosta iscrpljujuće za nju – jer ostaje budna kako bi se vidjeli, popričali i provodili zajedno vrijeme. Drugačije niti ne mogu. Ostaju im vikendi prije podne i jedan dan u tjednu kojeg provode skupa. Međutim, gdje je problem u ovoj vezi i ima li ga uopće?

Ona mi se javila s objašnjenjem i pitanjem koje je i mene na trenutak ostavilo bez teksta. Ovako  mi je rekla:

„Ja sam svaku noć budna do sitnih sati iza pola noći – jer se drugačije ne bi niti vidjeli niti provodili vrijeme zajedno. U svoje slobodno vrijeme – ja sam sama. Sve što imam obaviti – obavljam sama. Nemamo djece, ali nije meni dosadno. Nađem ja sebi zanimaciju. Međutim, ja ovako funkcioniram zadnje dvije godine i moram Vam reći da sam baš iscrpljena. Liježem iza 01 sat u noći. Spavam svega 6 sati, većinom i manje od 6. Trčim po cijele dane, imam dosta odgovoran posao. Želim reći da na poslu moram biti ful koncentrirana. Ne smijem fulati milimetar! A onda kada dođem kući i kada sam slobodna – njega nema jer radi. Nekako mislim da ne činim ovo što činim – čekam ga budna u periodu kada se uopće možemo vidjeti, a to je iza 23 sata kada mi se oči već na debelo sklapaju, nas dvoje se ne bi niti vidjeli. On bi našao mene navečer kako spavam kada dođe s posla, a ja bih ga vidjela tek ujutro kada se dignem za posao. Tada on spava. Dakle, druge nema. Samo… ja sam baš umorna L U zadnje vrijeme sve više razmišljam o tome, ali ne znam kako bih s njime započela tu komunikaciju. Smatram kako se u ovoj vezi žrtvujem, jer da ne ostajem budna i čekam ga, nas dvoje ne bi opstali, jer se ne bi uopće viđali, ne bi razgovarali i s vremenom bi se ljubav raspršila i potrošila negdje u međusmjenama … Znam da ima dobar posao, ali taj posao i njegov bioritam mene umara. Ja sam kronično nenaspavana. Ne znam što će biti danas sutra ako budemo imali dijete… Voljela bih da radi neki drugi posao, u normalno radno vrijeme i da više vremena provodimo skupa, no nekako znam da je to nemoguće. Voli ovaj posao i zaista dobro zarađuje..“

Što mislite, da li opstaju oni parovi koji su različiti / suprotni u svojim životnim navikama, odgoju, osobinama, ciljevima i pogledima na život ili oni koji su u svemu tome vrlo slični, odnosno koji imaju iste ili slične životne navike, osobine, ciljeve i poglede na život? Važi li ona stara: “Suprotnosti se privlače!” ili je ta suprotnost zabavna samo neko kratko vrijeme.

Postavila sam ovo pitanje na svojoj FB stranici PINK PEN i odgovora je bilo raznih. Neki su bili za teoriju kako se suprotnosti privlače, te su davali svoje primjere kako bi potkrijepili svoju tvrdnju, dok su drugi bili za jednakosti / sličnosti tvrdeći kako jedino na taj način brak može uspjeti.

Ja imam svoje mišljenje i stav. Uvijek volim čuti i tuđa mišljenja, no poučena iskustvom i kilometarskim stažem u više odnosa gdje su suprotnosti bile itekako naglašene, kao i u drugoj opciji gdje su nas vezale jednakosti, zajednički interesi, razmišljanja, ciljevi, ukusi, pogledi na život, odgoj i razne sitnice što volimo ili ne volimo – zaključujem kako je TO jedina prava formula za kvalitetnu vezu ili brak koja ima sve predispozicije da bude uspješna. U takvim odnosima nema stresa, niti iznenađenja. Parovi provode kvalitetno zajedničko vrijeme, bez da itko od njih podnosi žrtvu za onoga drugoga kako bi mu ugodio.

Vraćam se na prvi par i putovanja, kao i na drugi par i različite bioritmove. Dvije situacije, dvije ne spojive priče.

Nadam se da će se mladić iz prve priče osloboditi straha od letenja zbog ljubavi prema svojoj dragoj i napokon uživati u životu, zajedničkim trenucima, vidjeti svijeta – već kada im je život omogućio da si mogu priuštiti putovanja.

Nadam se da će nakon ove kolumne ovaj drugi par porazgovarati o ovakvom načinu (ne) života i prestati biti sove, nego naći kompromis. Pa, postoje i drugi poslovi, barem u smjenama. Postoje i neke druge opcije. Mislim kako su različiti bioritmovi kod partnera baš zeznuta stvar. Neće to dobro završiti ako se malo drugačije ne preslože – jer ovakva veza nije baš previše normalna, a bome niti zdrava po meni, pogotovo kada dana-sutra osnuju obitelj. Smatram kako tad nema šanse da izdrže ovaj tempo!

I onda, na kraju što mislite da li važi ona stara: “Suprotnosti se privlače!” ili je ta suprotnost zabavna samo neko kratko vrijeme?

Autor: IVANA GRABAR

Kontakt:

• E-mail: marketing@pinkpen.com.hr
• FB stranica PINK PEN