U ponedjeljak predvečer, nakon izlaska iz Plodina, ostala sam još neko određeno (duže) vrijeme sjediti u autu na parkingu. Dakle, u Plodinama sam srela ženu s kojom sam dugo poslovno surađivala, pa smo se i privatno povezale.
Na moje pitanje „Kako si?“, na koje je ona odgovorila; „Pa, ono .. dobro sam..“, dok je spuštala pogled i skrivala tugu u očima, postavila sam puno direktnije pitanje; „Djeluješ mi tužno, što je?“ – dotakla sam je i pogledala u oči… Otvorila se i krenula pričati…
Njena priča me baš pogodila, a samo se nadovezala na priču koju sam čula nekoliko dana ranije i to od dobre prijateljice. Poklopile su mi se te dvije priče od dvije žene, dvije majke, dvije vrlo vrijedne i uspješne žene koje imaju (izvana) zavidne poslove / karijere, a u biti su baš nesretne i pod stravičnim stresom. Obje imaju zdravstvenih problema, al´ ono baš! Uf 🙁

Ne moraš biti emotivac da te ovakve priče pogode. Ne moraš proživjeti nešto slično ili još gore, da bi ih razumio.. Jednostavno se zabrineš koliko toga ima.. I onda kreneš analizirati.

Sjedila sam u autu na parkingu – pod jebenim dojmom. Sjetila sam se što mi je prijateljica rekla i kako ona tumači sve to.. Sve mi se složilo na mjesto! Znaš ono kad kažu: „Sve je sjelo na mjesto!“ – E, baš tako! Sjelo je!

Uzela sam mobitel i krenula tipkati! Želja da to moje saznanje podijelim sa svima i možda trgnem nekoga dok je još vrijeme, bila je jača od toga se ostavim telefona i odem doma kuhati ono što sam kupila.
Riječi su se samo nizale…

„Neki dan sam razgovarala s dragom, dragom frendicom. Počele smo o poslu i njenoj situaciji … stresu, radu od jutra do mraka, mobbingu … osjećaju krivnje zbog same pomisli koliko malo vremena provodi sa svojim najmilijima… A onda mi se pojadala o lošim, baš lošim ginekološkim nalazima i da ne zna što će od panike dok ne dođu rezultati biopsije..
Smrzla sam se i rekla joj ljutito:
-Bože sveti, zašto sve te boleštine idu na jadne žene?!? Toliko je bolesnih! Previše…
A ona mi odgovori: – Danas žene rade kao muškarci, pa se ženski organi tome protive!
Ostala sam ko’pegla na tu njenu teoriju. A maloprije sam u Plodinama srela poslovnu partnericu koja mi se isto požalila, jer sam je pitala kako je.. Isto.. Zdravstveni problemi.. Sama sranja! Sad mi ova teorija: „Danas žene rade kao muškarci, pa se ženski organi tome protive!“ sjeda na mjesto! Ima logike!

Nisu žene za takve naporne šljake, jebem mu sve!! Žene moje, nemojte toliko raditi i trpjeti, ubijati se!  Odjebite to sve i mislite na sebe i svoje zdravlje! To je najvažnije! ZDRAVLJE! #pasmaterisveostalo

Status je podivljao u kratkom roku! Krenuli su komentari i varijacije na temu. Zdrave diskusije, baš onakve kave volim razmjenjivati sa svojim fb prijateljima. Ljudi su se slagali s izrečenim, davali svoja mišljenja, savjete, prijedloge.. Sve normalno i ljudski. Komunicirali smo.. Diskutirali na vrlo osjetljivu i jebenu temu. Nisam stigla pratiti sve odjednom. Obavijesti za nove komentare, komentare na komentare .. Pljuštalo je jedno za drugim.
Kasnije sam sjela i išla u miru sve čitati, jer me zanimalo sve što su ljudi napisali. I među svim tim savjetima i komentarima naiđem na jedan, baš onak´ „malo drugačiji“ od svih ostalih:

„Hej di si ti zaglibila. I trepavicama?“

Hm .. nasmijala sam se. Zaista nisam ništa loše pomislila u tom trenutku. Čak sam isti komentar lajkala i odgovorila na taj komentar: „Ne kužim kakve veze trepavice imaju sa ovim svim? Ako imam trepavice ne znači da samo trepćem 😉
I na tome je ostalo. Nisam niti razmišljala dalje o tome, niti sam stigla. Tek mi je idući dan zazvonilo da je taj komentar, u stvari bio upućen meni i to ful negativno, ne kao kritika i ne slaganje s izrečenim, nego baš kao uvreda, a u stilu:

„Što ti kokoši s tim namontiranim trepavicama znaš o bolestima i šta se uopće uvlačiš u tako ozbiljne teme? Šta ti uopće znaš o tome? Daj se drži svojih kozmetičkih salona, montiraj se i slikaj se! I drž´ se toga, jer za drugo nisi.“

Eto to mi je bilo u glavi. I uvrijedila me i sama ta pomisao da je to bilo upućeno meni na takav način. Nadam se da brijem sto na sat..  Ali, poznajući moju intuiciju i onu antenicu koju imam .. Hm, teško da sam fulala! Ok. Svatko ima pravo na svoje mišljenje. Ženi idem na živce. I to je u redu.
I ostalo bi na tome da nisam navečer dobila inbox poruku od totalno druge osobe. Kaže ovako:

„Znaš Ivana…pročitam ovo tvoje što pišeš….Čini mi se da …..previše veličaš……to nešto….kao kužiš nas sve…..i želiš pomoći……ima nas …pretpostavljam …puno žena ….koje smo još veći …pakao kroz život prošli…..i samozatajne smo….i živimo u tišini …..ne zna se za nas……Čemu ta tvoja potreba….da se toliko javno eksponiraš….Pretvaraš to u biznis …svoga poduzeća ….ili…..hmmm…“

Znači, ostala ko´ fucking pegla. Ma, jel´ mene to netko zajebava? Odgovorila sam ženi:

„Poštovana, svaka od nas zna što je prošla. Netko o tome govori, a netko je samozatajan. I ja sam šutjela godinama i držala sve to u sebi. Previše je žena prošlo slično. Netko gore, netko još gore.. Ja pišem. Imam taj talent i zapisivala sam godinama, jer mi je tako bilo lakše. Nakon zdravstvenih problema nešto se prelomilo u meni i samo sam sve “pustila” iz sebe van. Što se tiče mog “poduzeća”, nemam poduzeće nego firmicu koju sam morala otvoriti kako bih mogla tiskati i prodavati svoju knjigu. Za sve postoje zakoni. Ja ne živim samo od prodaje knjige – jer se od toga ne može živjeti – nego od posla kojeg sam radila punih 17 godina. Ne znam čemu ovakvo mišljenje i čemu toliko gorčine u tvojim riječima? 
Nemaš pojma koliko radim i koliko se mučim, kao i većina ljudi u ovoj zemlji, stoga ću ti biti iskrena i reći da me čak malo i pogodila ova tvoja poruka. Ne razumijem što te točno smeta? Moj posao? Moje pisanje kolumni? Moje objave na fejsu? Ako ti se ne sviđa to što pišem, ne moraš me čitati. Ako ti idem na živce – ne pratiš me. Nitko te na to ne tjera. Svatko ima svoj izbor, pa tako i ti i ja. To što radim – radim iz gušta i zaista uživam u svemu! Napokon uživam, sa svojih 45 u guzici.
Ako se slažeš – kopirala bih ovaj tvoj tekst, bez tvog imena naravno i stavila na moj zid. Nemam problem sa kritikom, tako da me baš zanima mišljenje drugih. Ne brišem komentare i ništa ne skrivam. Sa svojim tekstovima pomažem ženama jer obrađujem teme koje ih zanimaju. Pišem iz iskustva i sa srcem. A to sam samo ja. Nekome se sviđam, a evo ima nekih, kao ti, kojima se ne sviđam. Poštujem i to. Kako sam rekla, svako ima pravo na svoje mišljenje i svoj izbor. Pozdrav i tebi i svako dobro! “

To je bio moj odgovor. Uf, iskreno, baš me žena rastužila. Drugi dan je stigao odgovor, u skroz drugom tonu:

„Nije to kritika….i nisam rekla da mi se ne sviđa….Pročitam to uvijek….Samo sam htjela znati….što te nagnalo na to….da sve bude tako javno….mislim puno ljudi objavljuje javno svašta…većinom bez pokrića…ti si mi se učinila drugačijom od ostalih….pa sam htjela znati razlog…i ja pišem i zapisujem puno toga….za sada pohranjeno u laptopu……i ja sam se u životu …puno naradila…i još uvijek radim po cijele dane……ja nisam zla….naprotiv…vrlo sam dobronamjerna i gledam samo svoja posla…hvala ti na odgovoru…..imaš pravo …slažem se …svako od nas reagira na drugi način…..ugodan dan i pozzz“.

Razmišljala sam o svemu ovome: trepavicama i eksponiranju. Pa, da! Tako me možda vide oni koji me ne poznaju…
Porazgovarala sam s osobom od povjerenja, s kojom uvijek razgovaram u situacijama kada mi treba totalno ne pristrano mišljenje. Direktno, pa koliko boli! Znam da će mi uvijek reći, sa svog stajališta i iz svog iskustva / znanja onako kako je. Pa, kud´ puklo. Ovako mi je napisao:

„Ljudi koje interesira tvoj rad zaslužuju odgovore, a na ovakva pitanja se ne odgovara u inbox, nego se šibne status, kao što si predložila. Neka te ne brine i ne interesira što muči takve ljude i zašto ti postavljaju takva pitanja. Da je prava, napisala bi ti koje je to ona stvari prošla, a ne prozivala tebe na odgovornost i tvoj rad. Ti budiš žene iz njihovih kukuljica i pretvaraš ih u leptire, motiviraš ih da se otvaraju, druže, upoznaju, uživaju i osjete da su žene u svakom smislu!

A te samozatajne, ako su već tako izabrale, neka budu i dalje takve, ako su već tako odabrale. Ne moraju prozivati one koji žive život na svoj način.

Tvoji savjeti su iskreni i stvaraju volju i želju među ženama da idu naprijed i zaborave na sve ružne trenutke, dapače da se ne zatvaraju u sebe, a čovjek kada se zatvori u sebe je bespomoćan i gubi svu onu energiju u sebi i oko sebe. Energija koju širiš među ženama je čista ljubav i pozitiva, a da ne govorim koju humanitarnu notu imaš i na koji način pomažeš onima kojima je potrebno. Neka te ne diraju takvi e-mailovi i inboxi! Radi svoj posao! Odlično ga radiš. Fantastično kombiniraš posao i posao iz ljubavi! Ne moraš se brinuti. Ti žene budiš! Ti u ženama budiš žene! I sa tim svojim trepavicama, i s osmjehom i pozitivom koju širiš! Ti si spoznala da si žena i to prenosiš dalje: SPOZNAJ DA SI ŽENA – to je tvoj moto!“
Vau!! Da! To je prava istina! Trgnulo me ovo i čak sam kasnije bila ljuta na samu sebe što me sve ovo skupa uopće dotaklo! Sjela sam i počela pisati .. Nešto sam objavila, a nešto ostavila za kolumnu 🙂

Ljudi moji! Žene moje! Treba izbaciti stres i gnjev od loše energije onih koji su usisivači pozitive! Treba voljeti sebe i posložiti prioritete! Često to ističem jer znam … I ja sam bila na ginekologiji dva puta i znam što je dotaknuti pakao, strah i neizvjesnost! Nakon drugog puta sam se trgla i rekla, nećeš više! NE!! Od onda sam odlučila biti svoja i pokazati se u svom svjetlu! Izbaciti onu Ivanu koja je godinama čučala u meni i raditi ono što volim! Preboljeti razvod, seratore od šefova ne doživljavati više kao strah i trepet, maknuti se od “kvarnih prijatelja” i okružiti se svojim najmilijima.. A onda se sve ostalo počelo slagati! Sve je sjelo na mjesto!  I tek sam sada sretna! Radim ono što volim i radim to iz srca! Ne uvlačim se u negativu i ne dotiču me se negativni ljudi jer ih obilazim u širokom luku. Osjetim ih.. namirišem.  Negativa, kolektivna nabrijanost, utrka za karijerom, ugledom, moći, dokazivanjem i novcem na negativan i kvaran način nikada ne završi dobro! Ti ljudi nose gnjev u sebi i to prenose na ostale. A taj gnjev i negativa pritišću… stišću dok ne stisnu previše.. Nekoga zaguše, a netko se spasi na vrijeme! Zato vam ne laprdam bez veze kada kažem da mislite na sebe i zavolite se. Zato ne seruckam kada kažem da se mičete od ljudi koji vas guše i pune negativom.. Jer znam. Ne mislim – nego znam! Imam 45 godina u guzici, jeben razvod iza sebe, more kilometara u nogama i hrpu sranja koja sam prošla! I dalje se smijem, jer sam sretna – jer sam se spasila na vrijeme! Radim, ima me svugdje i na sto strana. Slikam se i “eksponiram” – kako bi rekli neki, možda malo i “previše”.  Ok?! Da… i??
Pišem o ljubavi i vezama žene i muškarca.. Pišem i o ozbiljnijim temama, ne samo u postu od neki dan i u kolumnama, nego su neke od takvih “teških” priča objavljene u mojoj prvoj knjizi. Tko me prati – to zna! Zašto povremeno pišem i o ovim teškim temama – hm.. Pa, možda s razlogom.
To što ističem svoje trepavice, kosu, istaknem nešto što volim i njegujem, poštujem – jebiga, to sam isto ja – radila sam to isto i prije nego sam postala “javna” i “slavna” – (ovo nisu moje riječi – zato su pod navodnicima).

Radi toga što trepćem sa svojim trepkama nisam manje pametna ili sposobna! To što sam plava ne znači da sam tupa i glupa! To što opsujem, ne znači da ne vjerujem u Boga!

To sve što radim – radim s guštom, a to što radim i objavljujem s guštom! Ne skrivam, ne brišem, kažem što mislim! Radim ko´ konj, ali radim za sebe i ono što volim, a to me usrećuje! Ne pišem samo i ne objavljujem samo svoje kolumne. I nemam samo knjigu. Imam firmu za posao kojim sam se bavila 17 jebenih godina! Zašto neke jako brine činjenica kako sam otvorila firmu “kad sam se proslavila”! Eto, meni ovo digne živac!

Ma, što nekog briga kako ja živim?! Jel´ mi netko od njih platio račun za struju? Kredit? Dopunsko zdravstveno? Kupio mi špežu? Nije! Pa, što ih briga bokte!  Mogla sam ovo i ne napisati. Mogla sam na takve riječi i ne reagirati, ne odgovoriti! Većina ljudi koji se bavi nekim javnim poslom NE ODGOVARA na slične doskočice. Ali, ja bih krepala da nisam odgovorila! I to sam isto ja!

Volim sebe, ali ne dam na sebe! Volim ljude oko sebe i promatram ih! One negativne zaobiđem i totalno izbjegavam! Volim život i živim! TO SAM JA! Tko me zna – to zna! Tko me ne zna piše i priča pizdarije.

A sad se vratimo na ovaj detalj iz inboxa: „…mislim puno ljudi objavljuje javno svašta…većinom bez pokrića…ti si mi se učinila drugačijom od ostalih….pa sam htjela znati razlog..“

Poštovana, evo vam odgovora. Takve pitajte za pokriće za ono čime se bave, jer vjerujte mi, to su oni koji se drže za dobrice i briju na dobrotu, a iz njih sikće zmijski jezičak! Takvi se sprdaju na iskrenu dobrotu i pozitivu i sve ono što je povezano zajedništvom i ljubavi.. To su oni koji vrte velike novce, a pretvaraju se da sve što rade, rade iz ljubavi! To su oni koji se izruguju onima koji fakat žive pozitivu i dobrotu i svojim je djelima šire.

A oni “drugačiji od ostalih” su oni koji ništa ne otimaju nikome, ne upliću se u nikoga i ništa, ne igraju igrice za posjed trona nego časno i pošteno rade svoj posao, krpaju iz mjeseca u mjesec, trude se biti još bolji i kvalitetniji kao ljudi, kako bi živjeli pošteno i pošteno plaćali račune.

A meni se sere na takve koji glume kako su dobrota vanzemaljska, a posrali su se na hrpe ljudskih života i ostavili smrdljiv trag! A taj trag pokušavaju zamesti raznim igricama pa se prikazuju kao sveci i dobrotvori! I svi su fuuul dobri! Humani! Odjednom sada svi nešto rade iz srca, a srca vidjeli nisu! Fejkaju, kopiraju, dijele savjete a ništa od toga u životu nisu proživjeli – jer nisu niti stigli to proživjeti da bi se nekome uopće udostojili prosipati pamet. A takvih ima na sve strane! Ne mislim sada na pisanje – mislim općenito na sve!

I baš takvi bune ljude pa ne znaju procijeniti. Svrstavaju i mene u taj koš! Eto, to me je zasmetalo, jer ja nisam ni s kim, niti u bilo kakvom košu! Ja sam sama za sebe svoj koš, direktno prikopčana na zemlju sa svojim nogama i razmišljam sa čistom i svojom glavom, koja nije u oblacima.

Ako se slikam iz nekog razloga (privatno ili poslovno) – može mi se! Imam što i pokazati! Imam 45 i izgledam dobro! Čega bih se sramila? Ja sam i više nego zadovoljna sobom. I žena sam, pobogu! Volim sve što voli većina žena i to je normalno da se volimo montirati, slikati, pričati o tome s prijateljicama, pokazati to! A osim toga, sve to što se nalazi na mojim slikama sam zaradila i zaslužila svojim radom! Niti te trepavice niti frizuru, niti ručak niti jednu kunu – nitko mi ništa nije poklonio! Sve sam to zaradila sama, svojim rukama i radom! Bez ičije pomoći, protekcija i veza, guranja, promoviranja, preko kreveta i seksa i ostalih sranja! I jebeno sam ponosna na to! I zadovoljna! I mogu pisati što želim – jer to volim! Pisanje je moja ljubav! Moje čišćenje od svega! Volim to! Ali, isto tako, svjesna sam svoje odgovornosti prema čitateljima jer, jako dobro znam koliko me ljudi čita i prati! Baš zato sam svoja! I nemam dlake na jeziku – zato me ljudi i vole! Jer sam to ja! Jer sam oduvijek takva i takva ću ostati! Eto, toliko o tome!

I još nešto, skoro sam zaboravila 🙂 Nemam problema s kritikom vezano za bilo što, zaista. Kritike shvaćam kao savjete i sugestije i uvijek mi koriste kao poticaj da radim na sebi i budem bolja. Ovdje govorim o konstruktivnim kritikama, ne o podcjenjivanju, vrijeđanju, izrugivanju i omalovažavanju bilo koga i bilo gdje – to mrzim oduvijek.

I još nešto! Nemam kratke noge! Nije me bivši ostavio – ja sam ostavila njega! Nisam u SDP-u, ali sam riječka pi*ka i ne spavam niti s onim iz SDP-a niti s „onim“ iz HDZ-a!  Đizus!

Toliko od mene u ovoj paprenoj kolumni!
Pusa & bok 🙂
Vaša Pink Pen žena!

Autor: IVANA GRABAR