Bili su to ljudi za koje bih dala obje ruke u vatru, ginula za njih 

Ne znam kako vi, ali ja imam nekoliko ljudi prema kojima ne osjećam apsolutno nikakve emocije. Baš ono – NIŠTA! Niti ih volim, niti ih ne volim. Oni ili drvo – isto mi je. Isti feeling.

Zvuči poznato? Imate li i vi takvu bezosjećajnost za pojedince?

Iskreno, kada sam prvi put doživjela taj feeling, odnosno da je osoba doslovce “umrla za mene”, osjećala sam se šokirano. Zapitala sam se kakva sam ja to osoba pa da mi netko živ može umrijeti?! Zar je moguće da baš ništa više ne osjećam prema njemu ili njoj?!? Čudila sam se samoj sebi kako je to uopće moguće.. Ali, nakon svega kratkog vremena shvatila sam da je itekako moguće. I nisam se više zbog toga osjećala loše.

Osjećala sam se preporođeno. Osjećala sam se oslobođeno! Osjećala sam kako napokon ponovno dišem punim plućima, a  šleper tereta koji mi je, zajedno s tom osobom sjedio za vratom nestao je…

Više nisam hodala pogrbljeno od problema i tuge, brige… Hodala sam uspravljeno i uzdignute glave.. I disala sam, glava mi je bila bistra i čista, srce na miru.. Napokon. Bez imalo grižnje savjesti što sam tu osobu pokopala zauvijek. Da, kod mene to tako ide. ZAUVIJEK.

Zanimljiva je činjenica kako su ti ljudi nekada bili u onoj skupini ljudi koje sam jako voljela. Zanimljivo je još i to da su upravo ti ljudi imali moje bezgranično povjerenje i ljubav, svo moje vrijeme, pažnju i život. Ti su ljudi imali moje srce na dlanu. Bili su to oni ljudi za koje bih dala obje ruke u vatru, ginula za njih – sve napravila i uvijek bila spremna sve to ponoviti ako treba, bezuvjetno, iskreno i čisto… I jesam. Ja sam sve to i činila za njih – više puta.

Pa, što se onda dogodilo da su isti ti ljudi sada nebitni u mom životu?

Da li su me razljutili? Ma jesu, više puta… Tko to uopće i broji. Naljutiš se, pa se odljutiš i ideš dalje Nije stvar u ljutnji. Ne znam se ja niti ljutiti. Drži me sat vremena neki dišpet i ko´ fol ljutnja, a onda mi dođe smiješno i sve zaboravim.

Da li su me ti ljudi povrijedili? Ma, jesu – ugrizli me za srce više puta, ali nije to onaj tip uvrede da te to baš tako drži doživotno, pogotovo kada osobu voliš. Bude ti krivo, ali pregrmiš to, stisneš zube, osoba ti se ispriča i jebemu…. Sutra sve zaboraviš i opet sve iz početka.

Da li su me ti ljudi slagali? Pa, ja sam mislila da me nisu nikada lagali, jer su se uvijek zaklinjali da govore istinu i samo istinu. Znali su da preko laži ne prelazim… Znali su da laž progutati ne mogu. Znali su da je jedino što tražim od njih da budu iskreni i da govore istinu i samo istinu. Ali, na kraju … ipak su me lagali. I to puno.

Da li su me ti ljudi uvrijedili? Mene? Ma neee… Ne znam se ja uvrijediti, kao niti naljutiti. I ako i jesu, a ja nisam to osjetila, onda je bilo njima na čast… Jer ja polazim od sebe. Što ne želim sebi, ne želim niti drugome. Što mislim sebi, mislim i drugome…

A sebi uvijek mislim lijepo, pa od toga polazim da tako misle i drugi…

Ne, nije niti to bilo presudno da ih pokopam zauvijek u svom srcu, u svojoj glavi i izbrišem iz svog života dok dišem… Ti su me ljudi doveli do momenta da se od njih razbolim.. Ti su me ljudi doveli do te faze u kojoj je bilo: ili oni ili ja!? Netko mora umrijeti, nema druge.

A ja sam od tih ljudi već osjećala kao na samrti.. Osjećala sam se baš loše.. Toliko su me iscrpili.. Toliko sam se umorila, potrošila… I zato sam ih prekrižila! Pokopala sam ih zbog sebe i svog mira, svog zdravlja i budućnosti. Makla sam ih od sebe kako bih se spasila. Za sobom sam spalila sve  mostove i ceste, sve niti i poveznice. Sve sam porušila, pomela smeće i zatvorila im vrata svog srca zauvijek!

Oni ili drvo – isto mi je, ponavljam. Prema njima više ne osjećam nikakvu emociju – čak niti bijes, mržnju… Ništa. Nula. Do te faze su me doveli oni sami…

Ma tko su ti ljudi uopće?

To su oni ljudi koji su me jako, jaaako razočarali. To su oni ljudi koji su prelili olimpijski bazen mog praga tolerancije, strpljenja, dobrote i višekratnog prelaska preko svih sranja koja su mi priuštili u životu. To su oni za koje u mome srcu više nema mjesta! To su oni kojima su vrata mog života zauvijek zatvorena. To su oni koji su me uspjeli prisiliti da, kad su oni u pitanju – zašutim jer su me toliko razočarali da nemam riječi kojom bi to razočaranje opisala.

A to je najgore što im se kod mene može dogoditi – uspjeti me razočarati….

Autor: Ivana Grabar