Proljeće je … a u meni nemirrr…

Vjerujem da je i u vama jer je to takvo godišnje doba. Naprosto uđe u/na čovjeka/psa. Ja, recimo, sa sigurnošću mogu tvrditi da je počelo proljeće po ponašanju mog Malog Čovjeka ♥ On je, inače, nije da se hvalim, vrlo suvislo i zbrojeno dijete. Al kad dođe proljeće, naše konverzacije u autu po povratku iz škole izgledaju ovako:

MAMA (M): Što ti je danas bilo najljepše u školi?

MALI ČOVJEK ♥ (MČ): Glazbeni.

M: Glazbeni? Super, što ste radili na glazbenom?

MČ: Onu pjesmu o proljeću od onog… onog… šta ga ti znaš.

M: Ja ga znam?! Proljeće? Od Luke Nižetića?? To ste radili na glazbenom?!

MČ: Ma neeeeeeeeee! Od onog… onog… Tonija!

M: Tonija? Cetinskog?? Ne znam ni jednu pjesmu Tonijevu pjesmu o proljeću…

MČ (sad već vidno uzrujan): Ma ne tog Tonija!!! Onog šta je umro!!

M: Toni koji je umro??

MČ: Da!!!

*Vozimo se u tišini, al čujem mamu kako razmišlja*

M: Jel možda taj Toni zapravo… Antonio? Kao- Vivaldi??

MČ: Eeeee, taaaaaaaj! Vidiš da ga znaš 🙂

Eto, tako ja znam da je proljeće. Po maminom frendu Vivaldiju. Mama pak kaže da zna da je proljeće po sasvim drugim stvarima, ali, da biste to shvatili, moram vam dati širi kontekst.

Ako ste me revno pratili onda znate da smo, kad smo Blažić i ja bili sasvim mali, živjeli u Prvoj Kući. Prva Kuća se nalazila u Prvom Kvartu u koji je moja mama zaljubljena. To je jedan vrlo naočit gradski kvart u kojem je sve na dohvat ruke, svi sadržaji, trgovine, vrtić i škola… sve je udaljeno svega nekoliko minuta hoda od Prve Kuće. No, kao što također znate, Prvu Kuću sam ja pojela. Ne mogu reć’ da se sad, s ove vremenske distance, time naročito ponosim, no što je, tu je, pošteno sam ju oglodala pa je Prva Kuća zahtjevala kompletnu adaptaciju.

A, kad već renoviramo, mama se dosjetila da bi nam dobro došlo još malo prostora pa smo odlučili na Prvoj Kući dignuti kat. Kako smo, srećom, u posjedu i Druge Kuće, dok se Prva Kuća ne ulicka, živjet ćemo u Drugoj. Privremeno. Ispalo je, nekom nesrećom, da je tata jaaaako zavolio život u Drugoj Kući. Druga Kuća ima sve ono što Prva Kuća nema. Mir. Šumu. Netaknutu prirodu. Zvijezde koje jače sjaje. More na dlanu. Srnu za susjedu. (pravu, ne neku susjedu koja se zove Srna). A mama je gradsko dijete. JAKO gradsko. Svoju prvu kravu (opet- pravu, ne neku osobu s krava – osobnošću) vidjela je sa 14 godina, na ekskurziji, negdje na putu za Beograd. Zaljepila je nosić za prozorsko okno autobusa i zaurlala: „Drugariceee, vidjela sam kravu! Pravu, živu kravu!“, što je izazvalo stanovit podsmjeh kod određenog dijela suputnika. (svih, valjali su se od smijeha.)

Da se razumijemo, mama je, do spomenute dobi, stjecajem okolnosti i naravi posla njezinog tate, vidjela razne egzotične primjerke najrazličitijih životinja u zoološkim vrtovima diljem zemaljske kugle, al kravu- nikad! Ovcu? Jok. Koze? Nop. Kad je u školi bila zadaća „Kako sam proveo praznike“, uvijek je netko bio kod bake u Slavoniji, a drugi kod dida u Dalmaciji pa je tu mama prvi puta ozbiljnije uposlila maštu kad se uhvatila pisanja jer je zbilja glupo bilo reći da je bila kod jedne none koja živi 200 metara zapadnije ili druge, koja živi 500 m južnije od nje. Tako vam je to kad vam nitko nije Od Nekud, odnosno kad su vam svi Odavdje. Nemate gdje vidjeti kravu.

Kako to obično biva, jaz između tatine zaljubljenosti u netaknutu prirodu i maminog u-14-oj-godini-sam-prvi-put-vidjela-kravu lifestylea prelomio se na mojim leđima. Doslovno. Ok, možda ne baš prelomio, ali se NAŠAO na mom hrptu.

Jednog dokonog proljetnog predvečerja (preciznije- jučer), dok smo mama i ja konzumirale samo naše vrijeme na kauču bezočno se mazeći, uočila ga je. „Nešto po njoj šeta!!!“, urliknula je netom zadrijemalom tati koji, u tom drijemežnom stanju, ne reagira najbolje na urlike. Srećom, tata nije ljubitelj oružja jer bi mu se inače, umjesto šlape, po maminom praiskonskom kriku u ruci vjerojatno našao minobacač ili haubica.

I tako je tata šlapom krenuo na mene. „Nemoj šlapom! Prestrašit ćeš ju! Pauk je! Paaaauk!“, ciktala je mama onako kao što svatko normalan cikće kad vidi pauka. (ovo boldano me mama natjerala da napišem.) „Ma nije pauk“, konstatirao je sad već posve razbuđen tata, „krpelj je. Mali.“

Krpelj. Mali.

Iz nekog razloga, bube, insekti i člankonošci vrlo su nisko na maminoj hijerarhiji omiljenih živih bića. A obitavanje nekog od njih na nekom od njezinih omiljenih živih bića (meni), mama doživljava vrlo osobno. Da se ne lažemo, ja nisam prvo mamino omiljeno živo biće koje je dotični pokušao nastaniti. Imao ga je i Božo. Jednom. Kako je Božić dugo živio, a ni Blaž i ja više nismo najmlađi, rekla bih da je taj Božin umro takvom mučkom smrću da se glas o njegovu krvniku pronio sveudilj među krpeljima i da više jednostavno nisu željeli imati nikakvog posla s našom mamom. Sve do ovog malog hrabrog krpelj- pionira koji se jučer smjelo prošetavao mojim leđima. Nije se stigao pošteno ni ugnijezditi. Sasvim mali krpelj. Mala beba od krpelja. Bući-bući krpeljčić. Mogao mi je biti ljubimac. Zvala bih ga Pepi…

Pepijev kratak život utopljen je u insekticidnom spreju. Potom je mama dezinficirala i sva mjesta na kojima bi se mogla šćućuriti njegova nejaka braća i sestrice. A onda se dohvatila mene, pedalj po pedalj. Prvo je provjerila na kalendaru kad nam je aplicirala ampulu, kromiranu hvataljku za krpelje postavila na vidno mjesto na šanku, a onda još Blaža (ni krivog, ni dužnog) i mene ekstra zašpricala uljem neema, čajevca i zelene gline. Za svaki slučaj.

„Da živimo u Prvoj Kući, u Prvom Kvartu, to se nikad dogodilo ne bi“, konstatirala je furiozno mama. Pa je tata, ljubavi prema Drugoj Kući unatoč, pospješio radove na Prvoj Kući. Da se to ne bi ponovilo. Mamine psihičke stabilnosti radi. I njegovog sporadičnog, bezbrižnog, urlicima neprekinutog drijemanja radi. Tako da se ubrzo selimo 🙂

Proljeće je. I sav taj boravak u prirodi je super stvar, ali nas nemojte zaboraviti zaštititi. Cijela paleta proizvoda, od spot-on ampula, preko sprejeva, ogrlica i pudera do šampona stoji vam na raspolaganju. I, najvažnije, pregledajte nas nakon SVAKE šetnje. Sigurna sam da je moj Pepi bio samo u miroljubivom izviđačkom pohodu, no ima njegovih rođaka koji na takvom planinarenju utaknu zastavicu s piroplazmozom. A tu onda sve prestaje biti smiješno.

Čuvajte nas, pazite nas jer Frontline Combo je (očito) premalo!

Pusa,

Berta

Tekst: Barbara Udovičić-Papeš