Probudite ritam ludila u sebi

Ja. To. Ne. Mogu. Ipak.

Tako je mislio bubnjar iz fantastično inspirativnog filma Ritam ludila/Whiplash. Meni osobno filma koji me zauvijek pomaknuo na stranu s kojom sam oduvijek koketirala – na stranu

„Da, probat ću. Još jednom. Još 17 puta ako treba. Uznemirit ću vlastiti mir. Iscijediti još jednu, zadnju kap znoja. Proći ću kroz taj tamni tunel vlastite promjene da bih pokušala  pronaći svjetlo. Ili to nešto. Nemam što izgubiti – jer uvijek se mogu vratiti barem na početnu poziciju.“

Ritam ludila za tog je mladog bubnjara značio prodrjeti do kraja, ali do kraja za koji nije ni znao koliko je uistinu dubok. Do kraja „poludjeti“ i nabubnjati napokon taj savršen ritam koji ostavlja bez daha. Pritom, doslovno, svoje dlanove okrvaviti od žuljeva. Raspršiti se za tu svoju stvar u tisuće komadića. Njemu je to bilo bubnjanje. Svakome od nas to je nešto drugo.

Svatko prolazi „ne mogu“ faze u životu: ne možemo popraviti odnose s ljudima, ne možemo se nositi sa svim zahtjevima roditeljstva, ne možemo izreći svoje stvarne misli naglas, ne možemo ostvariti bolji uspjeh, ne možemo pronaći posao, ne možemo „progutati“ one iritantne među nama, ne možemo ovo, ne možemo ono.

Pitanje je – jesmo li probali više od onoga što očekujemo od samih sebe? Jesmo li se usudili prijeći granicu do koje smo inače navikli ići?

Izlazak iz naše sigurne zone djelovanja, razmišljanja, stvarnosti kakvom smo ju sami uokvirili – nešto je čemu se s vremena na vrijeme moramo posvetiti. Ako ništa – ono barem da osjetimo da smo živi. Da negdje u nama vrije krv. Da se nešto pomiče. Da nismo sami statisti koji se puštaju niz struju. Da nismo samo radnici na traci koji iz dana u dan, iz sata u sat, iz minute u minutu čine samo ono – što već znaju. Uvijek jedne te iste makinalne radnje. Uvijek jedne te iste prokušane misli. Uvijek jedne te iste sigurne reakcije.

Promjena boje kose u neke oduvijek željenu. Suprotstavljanje šefu ili kolegi koji nas guši. Odlazak u drugu zemlju. Završavanje loše veze. Reprogramiranje vlastitih uvjerenja. Stvaranje novih stavova. Uspon. Pad. Prihvaćanje. Gledanje samoga sebe iskreno – u oči i priznavanje samome sebi tko si i što si onako surovo, bez uljepšavanja i do kraja. Spremnost na život bez formule. Lupanje šakom o stol ili, s druge strane, primirivanje vlastitoga ega i vlastitih poriva za nekim svojim savršenstvom. Svejedno je to.

Isticanje prava na svoj red u MUP-u. Dopuštanje drugima da odu prije nas. Ljubav prema onome kraj nas, onome koji živi najbolje što zna i umije u tom trenutku i koji nije određen onime čime smo određeni mi sami.

Pisanje dopisa nadležnom ministarstvu: prvi put, drugi put ako treba, a treći put i predsjednici i Strasbourgu ako treba. Plakanje u javnosti. Borba za legalni thc. Za život nerođenih ili za paradu, borba za bolje sutra ili za jasnije jučer.

Jesmo li spremni poticati ljepotu u drugima oko nas? Ljepotu organiziranja, ljepotu odgoja koji uočavamo, ljepotu izražavanja, ljepotu nošenja tih starih, ohabanih hlača iako postoje modernije, novije, ljepotu iskrenosti, ljubaznosti, ljepotu ljutnje ili pokušaja. Makar i tisuću puta propalih.

Radimo li to? Uopće – razmišljamo li i vidimo li svijet na takav način prepun mogućnosti da izađemo iz svoje zone udobnosti? Da izađemo iz programa i da se vlastitim snagama odupremo svemu onome što nas sputava da barem pokušamo.

Uspjeh? On je relativan. Može i ne mora biti. Ali, sam taj put probijanja vlastitih granica i ograničenja – može, zato, biti čudesan. Stvar je u tome – da – uspjeli mi u nečemu ili ne – ako krenemo tim novim, otvorenim stavom – mi se nepovratno mijenjamo već na samome putu. I više nikad ni nećemo poželjeti vratiti se u svoju zatvorenost ove ili one vrste. A onda, onda će svakako kad – tad doći baš ta jedna prilika u kojoj ćemo profitirati i shvatiti: „Oh, vidi – da sada nisam pokušao – ne bih znao da mogu.“, a pokušao si jer se, unatoč možda i strahu, nisi zaustavio toliko puta prije na izlasku iz svoje zone sigurnosti, s poznatog teritorija.

Ne potičem na revoluciju. Na anarhiju ili stihiju. Nikako. Pozivam na biranje bitki. Jer, ako ti je ta jedna, baš ta jedna – nekome možda smiješna, nekome nevažna, nekome sporedna, ali tebi je baš ta jedna kamenčić u cipeli, ili knedla u grlu, ili škakljanje po mozgu – izađi iz okvira. Izađi tisuću puta. I pokušaj.

Ma i da odustaneš – pokušaj prvo. Tvoje te odustajanje ili neuspjeh neće oslabiti, a put koji si dokoračao do toga – zauvijek će biti tvoje novo iskustvo. Tvoja drugačija perspektiva. Novi prekidač koji si otkrio u sebi. Nova misao. Novo bogatstvo.

Vidim i poznajem ljude koji se divno mijenjaju tijekom godina. U malim ili velikim stvarima, to nije ni važno. Neki se razglasne, neki potrebno utihnu, neki shvate svoje mogućnosti, a neki shvate svoja ograničenja. Neki otkriju fantastičnu snagu. Neki se slome i prihvate poraz. I to je divno.

To su ljudi koji se izlože. Koji izađu na onu stranu sebe i svega onoga što su mislili da je  s njima ili u njima već riješena, zacementirana stvar.

Nije to sve skupa ni lako ni lagodno. Ali, to je pravi život. Jer, doći će taj jedan dan kada ćeš se okrenuti za sobom i zaista požalovati jer se nisi usudio ovo ili ono. Ma jer nisi taj jedan dan onoj nervoznoj ženi na šalteru možda rekao: – Nema veze. Ma nema veze što si takva…

Ili jer nisi, baš suprotno, izvukao iz sebe onaj končan kraj: – Dosta je bilo tih šalterskih ispucavanja na meni!

Ponavljam, svejedno je to.

U zabludi smo ako mislimo da biti hrabar ima svoje rezervirano mjesto samo za velike, svečane i blještave poteze. Ne. Biti hrabar znači danas, sada, u svojoj svakodnevici odraditi taj mali pomak. Za pet centimetara proširiti sliku u odnosu na onakvu kakva je bila jučer.

A kada bude trebalo pogurati i stijenu, okrvaviti ruke kao onaj bubnjar s početka priče ili, tek kao naša djeca, radoznalo pristupiti onome što je okupiralo našu pažnju – bez predrasude, bez formule i bez – onog blokirajućeg straha – istražiti sebe, dopustiti drugima – onda ćemo biti spremniji. Mali pokušaji za onaj jedan veliki koji stiže: promjena posla, porod, odlazak na bauštelu zbog otkaza na super poslu, pogled u nečije oči koje predugo izbjegavamo, izgovaranje istine, suočavanje s nama izgovorenom istinom, odlazak na važan pregled, podizanje slušalice neželjenom broju, što god je kome veliko – ti mali pokušaji taj će jedan nama osobno veliki izlazak učiniti lakšim. Frajerskijim. Baš onakvim kakvim ga priželjkujemo u nekoj tihoj intimi poznatoj samo nama.

Ritam ludila. Probudite ga u sebi.

Autor: ANA-MARIJA VIZINTIN