To se meni ne može dogoditi.. Tako sam bar mislila. Tako svi misle dok ih ne lupne po glavi pa ne znaju ni gdje su ni šta su. Mene je doslovno lupnulo po glavi…. Iskrena ispovijest kolegice Mariane Jurković

“Draga, pozdrav ti! Želim ti reći da sam neku večer uzela tvoj tekst i stavila na svoj page, te je isti bio popraćen brojnim lajkovima. Tako da..  Ja ću i ubuduće da uzimam šta objaviš. Ljudima se sviđa. A i meni. Pozdrav i puno uspjeha!” – stigla mi je njena poruka u inbox 14.09.2016.

Odgovorila sam: “Večer  Drago mi je da ti se sviđaju moji tekstovi. Voljela bih znati na kojem pageu mogu vidjeti ih?” I tada mi je poslala screenshot.

I tako je počela naša komunikacija i povremeno fb druženje. Pričale smo o poslu, pisanju, citatima i lijepim mislima… I ona je piskaralo kao i ja. Ima svoj osobni blog na fb-u s i često je znala podijeliti moje ulomke iz knjiga, citate … misli. Sviđale su joj se zbog čega sam bila ponosna. Lijepo je kada te kolegica pohvali 🙂 Nekako smo se zbližile i fakat mi je postala draga. I ja njoj.

Jedan dan primijetila sam da kako su izostali postovi na njenoj stranici ALEJA LIJEPIH MISLI I CITATA  Čudno je to bilo za Marianu jer je na svojoj facebook stranici uistinu bila vrlo aktivna. I tada je osvanuo post, ali na prvu je bilo očigledno kako nije njen: “Pomolite se za našu urednicu. Potrebne su joj vaše pozitivne misli i molitve…”

Presjeklo me! Baš me presjeklo. Otvorila sam joj inbox i napisala joj: Šaljem ti ljubav…

Poruku nije vidjela tjednima i jedan dan  mi se samo javila i poslala sliku iz bolničke postelje.

-Što ti se dogodilo, majko  moja mila!? Mariana?

-Imala sam moždani udar, stara moja… – odgovorila mi je s puno grešaka u tipkanju. Naježila sam se, a suze su se kotrljale niz obraze.

Bilo mi je najvažnije da je dobro. Razmijenile smo još par poruka u međuvremenu.  A ona se oporavljala. Polako ali sigurno. Pratila sam svaki njeni korak i situaciju. Rekla sam joj da kad bude spremna, želim da s nama podieli svoju priču… I je. Danas mi je stigla njena poruka…

* * * * *

“To se meni ne moze dogoditi.. Tako sam bar mislila. Tako svi misle dok ih ne lupne po glavi pa ne znaju ni gdje su ni šta su. Mene je doslovno lupnulo po glavi. Praveći ručak i obavljajući uobičajene posliće osjetila sam jaku bol u glavi kakvu dotad nisam nikad iskusila. Mahinalno sam popila tabletu, ali bol prodorna i pulsirajuca nije prestajala već me je obarala, tresla da sam skakala po kauču vristeći, samo da prestane. Djeca su se uplasila dok sam ja tonula u neki mrak svakim trenutkom sve dublje..

Sjećam se hitne i mog padanja, slabosti u lijevoj strani, više nije bilo šansi da stojim uspravno. Djeci sam šaptala koliko ih volim, sina molila da čuva seku, da me ne zaborave i da budu dobri. Spremljena sam u bolnicu poput paketa. A vani je mirisalo sve na snijeg kojeg sam toliko dugo iščekivala jer sam ga voljela. Vani je bura lomila sve pred sobom dok bolovi u glavi nisu prestajali već bivali sve jači i sve veći… Mislila sam da će mi se glava razletjeti na sto dijelova.

Rekli su jasno da sam imala moždani udar i da je stanje kritično te da moram ostati na promatranju.

Bože, samo da stane bol. Ako je Tvoja odluka da me uzmeš, uzmi me ali me, molim Te poštedi ove boli koja razara. Nije me bilo briga ni za ruku koju dignuti ne mogu ni za nogu koja je djelovala mrtvo, potpuno sam kapitulirala. Vrištala sam. Kao da je sve gotovo.

Zar sam već u paklu? Jel ovo to? Nema više ništa..?

Pa ja sam mlada žena, imam malu djecu, trebam im, nemoguće da se ovo meni dešava, ovo se dešava starim ljudima.. Šta ću sada? Ne smijem zaspati! Ne! Ako zaspim, bojim se da se više nikad probuditi neću.

CT je pokazivao puknuće aneurizme i morala sam strogo mirovati. Molila sam svoje da mi dovedu djecu da se pozdravim s njima ali to nije bilo moguce. Nisam se smjela uzbuđivati. Kao u fillmu, redale su se slike mog relativno kratkog života dok sam sklopljenih očiju čekala to nešto što se krajem zove.

Do čega sam se dovela zbog obraćanja previše pažnje na sekiranciju, dok sam žderala stresove, a pila nemire sve dok me nije koštalo života? Gdje su oni koji su me doveli do ove situacije? Oni su mirni i potpuno zdravi, živjet će sto godina.. A ja drzim oči poluotvorene na ovom groznom mjestu boreći se tako krhka za zivot..

Danima sam plakala, molila se Gospodinu, povraćala, na infuziji, snimala mozak, trpila bolove dok nije odluka stigla da moram na operaciju. Da se šteta koliko toliko sanira. Putovala sam preko lijepe Bosne gledajući kroz sanitetsko vozilo bijele planine pune snijega i plakala ko kiša. Snijeg sam toliko voljela kao i život, izmedju ostalog.

Zašto sve bježi od mene? Šta me čeka na operaciji, hoću li snijeg ikad više vidjeti, gdje su mi djeca, valja mi se sa njima u snijegu… Boli me glava opet ali ruka se vraća u život, pijem tabletu i stižem na mjesto odredišta.

Oko mene nepoznati svijet, upućuje me u daljnji tijek svega. Ujutro me odvoze u salu. Budim se ko iz košmara, tisuće dobošara u glavi marširaju. Odjel intenzivne njege na Rebru. Aparati pokazuju da sam živa. Liječnici vele da je operacija prošla dobro. Odahnula sam.

Za par dana opet sam vidjela snježne planine kroz prozor sanitetskog vozila. Dobro je. Vidjela sam snijeg opet. E sada ću se boriti za to da sa djecom dočekam iduće snježne pahulje! Mogu ja to!

Došavši na odjel, rekoše mi da je stari Obrad umro i baka Mara, plakala sam koliko je samo ljudi umrlo a ja evo živa stigla sa operacije. Svijet je svakodnevno umirao. I svi smo mislili da se to dešava negdje drugo, negdje tamo, nikad ovdje i nikad nama. Dosla sam kući jer je moja dr. Jurišić Tonka zaključila da će se stanje moje depresije popraviti uz djecu. I bila je u pravu, Bog je blagoslovio. Svaki drugi dan obilazio me Nikola, perspektivni fizioterapeut vježbajući me. I uspio je. Uz pomoć božju i njegove ruke, ja sam se digla na noge svoje nakon mjesec dana čemera. Nitko sretniji od mene. Pripremala sam se za fizikalnu terapiju da do kraja povratim snagu u ruku i nogu.

Sve je to sada iza mene, hvala Bogu. Na fizijatriji mostarske bolnice pod palicom predstojnice Naletilić, ja sam doslovno postala stara Mariana. Divni ljudi i divno osoblje i divne žene u sobi. Sada isčekujem u proljeće još jednu operaciju. No, znam, bit će sve dobro. Moj Gospodin me u naručju nosi i neće me ispustiti nikad.

Ljudi moji, čuvajte se! I nikad ne recite, to se meni ne može dogoditi jer može, može već idućeg trenutka. Izbacite negativne ljude iz svog života, manite se rasprava iz stresova, mislite na svoj život koji je jedan jedini i Bogu se okrenite, tu je najsigurnije. Ne budite kao ja…  Jer ja sam, kao što dobra Nura reče,”posebna sorta budale”. Ljubim vas.

Mariana Jurković 

* * * * *

Sve je rekla. Potpisujem sve! I dodajem: I bit će sve u redu! Svi smo uz tebe Mariana 

Pripremila: IVANA GRABAR