“Oni koji su ostvarili svoje snove vjerovali su u njih kao i u sebe, bili su uporni i ustrajni, nisu odustajali kada bi zapeli po putu i bili su dovoljno ´ludi´ da izdrže sve to.” Ivana Grabar

Često me ljudi pitaju: “Kako izdati svoju knjigu? Već dugo vremena pišem i htjela bih / /htio bih te svoje tekstove povezati u korice. Vi imate knjigu, pa vas pitam za savjet i ako mi imate koga preporučiti.”

Ili: “Voljela bih vam poslati tekstove da ih pročitate i date mi savjet ako bih mogla, kao vi, imati mjesto gdje bih te svoje tekstove objavljivala. Kako napraviti svoju facebook stranicu, tko vam je radio blog (ok, ja imam portal, ali kužimo se, jel?) Vi sve to tako lijepo radite i objavljujete, da li to radite sami ili vam to radi netko drugi?”

Ili: “Prošla sam puno toga u životu. Voljela bih sve to zapisati u knjizi. Kako da počnem?”

Isto tako često i prečesto odgovaram na sva ta pitanja s kilometarskim odgovorima, pa smatram kako je došlo vrijeme da (napokon) napišem tekst i dam odgovor na sva ova pitanja.

Dakle, moja prva knjiga Pink Pen izašla je u srpnju 2015. godine, a druga knjiga „Život može biti lijep“, krajem 2016. god. Obje knjige tiskane su u vlastitoj nakladi, kako i stoji navedeno na koricama istih. E sad, kako sam ja to odradila – pročitajte u nastavku.

Kao prvo, kada sam počela objavljivati svoje tekstove kroz kolumne na portalu Stilueta, već sam imala more tekstova koje sam prije toga pisala i čuvala pune 4 godine. Da, četiri godine. Počela sam pisati u ljeto 2010. godine. Kako sam počela? Pa, najteže je bilo početi. Nema pravila niti nekog redoslijeda. Krećemo od početka. Ili od kraja. Svatko od nas zna najbolje kako 🙂

Svoje sam tekstove godinama čuvala u laptopu i onda mi je, definitivno preko noći sinula ideja kako je vrijeme za objavu istih. Sada kad na sve to gledam u rikverc, stvarno bi bila šteta da su ti tekstovi ostali skriveni u mom laptopu 🙂 Kanal za objavljivanje tekstova odabrala sam sama – jer mi se lifestyle portal Stilueta činio najbolji za mene i teme o kojima pišem. I zaista smo lijepo surađivali. Hvala im na tome!

Na ovom sam portalu objavljivala svoje tekstove gotovo dvije godine, a onda sam nastavila objavljivati na svom portalu www.pinkpen.com.hr  – što je bio logičan slijed i razvoj događaja.

Dakle, želim reći da sam prije izdavanja prve knjige imala hrpu već napisanih tekstova pisanih pune četiri godine, iza sebe sam imala 10 mjeseci staža objavljivanja svojih tekstova na internetu i zavidan broj čitatelja koji su me pratili iz tjedna u tjedan.

Sve je išlo spontano i prirodno – bez forsiranja i velikih planova, kao i bez kalkulacija. Moji tekstovi su postali čitani, omiljeni, komentirani… Broj pratitelja na mojoj facebook stranici Pink Pen rastao je iz dana u dan, mjeseca u mjesec… Mediji su počeli pokazivati interes za ono što radim. A sve to ne možete planirati. Iza mene je stajao rad. A on se pokazao dobar i uspješan. Ljudima se sviđalo ono što sam pisala.

Razmišljala sam jednoga dana izdati knjigu – jesam, ali tek kada budem puno starija. Nisam mislila ići s knjigom tako brzo, kao što nisam mislila da ću biti kolumnistica i autorica čije će tekstove pratiti ljudi diljem zemlje i izvan nje. Iskreno, ništa nisam posebno mislila niti planirala. Ali, eto – Svemir je to tako posložio. Moji su čitatelji očekivali knjigu, novinari su me u intervjuima pitali isto – čak je jedan novinar Novog lista pitao ako mogu ove svoje tekstove zamisliti režirane i odigrane u kazališnoj predstavi?! Razmišljanje o knjizi bilo je sve intenzivnije, a obzirom na sve češće upite i očekivanja – izdavanje mog prvijenca bio je logičan slijed i razvoj situacije.

I onda je krenulo – negdje u proljeće 2015.

Koga god sam pitala nešto vezano za izdavanje – NITKO nije znao ništa o tome. Uputili su me na izdavače. Čak sam obavila razgovor s jednim od njih… No nisam se previše oduševila samim time što su mi postavljali uvjete vezano uz naslov knjige, kao i tip korica, te još neke detalje. Svoju knjigu nisam tako zamislila, pa sam se povukla. Kasnije je izdavač shvatio kako je možda pametnije da sa mnom nemaju posla i da knjiga Pink Pen možda ipak „nije materijal“ za njih. Jedan od glavnih urednika jedne izdavačke kuće, u jednom neslužbenom razgovoru rekao mi je:

„Ova knjiga će biti apsolutni hit! Pročitao sam tekst. Progutao. Samo naprijed. Želim Vam svu sreću!“ I to mi je dalo snagu da ne odustajem.

Imala sam samo tekst u wordu kojeg je uredila i lektorirala moja draga prijateljica Iva Ribarić – Fishy. Ona je jedina znala sačuvati mene u tekstu. Mislila sam kako se tako lektoriran i uređeni tekst samo tiska, uveže koricama i to je to. Međutim, nisam bila niti na pola puta do tiska i izdavanja knjige. Iva me povezala s nekim ljudima koji su mi knjigu trebali grafički pripremiti, napraviti prijelom stranice. Nisam niti znala što je to – tek kada sam vidjela, skužila sam.

Word dokument kao niti cijela ispisana knjiga u tom formatu – ničemu ne služi, nego je samo materijal za daljnju obradu, a do samog tiska dijelile su me milje. A ja mislila da je napisati knjigu, sasvim dovoljno. Aha!

Tekst se mora grafički dizajnirati, od fonta, do prijeloma stranica, broja stranica.. Odlomci, ulomci… Naglasiti ulomke, naslove.. Sve to posložiti i urediti da liči na pravu knjigu. To rade ljudi kojima je to posao. A naslovnica? – pitali su me. Treba nam cover. Slika za cover. Tko je radi cover?! Molim?!? A ISBN I CIP? (To su oni serijski brojevi koje morate zatražiti i dobiti od Hrvatske nacionalne i sveučilišne knjižnice iz Zagreba, a stoje na koricama knjige i na unutarnjim listovima). Šta?!?!? Kakav čip?! Ne čip nego CIP broj 🙂 Jaoooo!!

U pripremi za tisak bilo je toliko posla i sva sreća da pola od toga što me u cijelom tom procesu čekalo nisam znala – jer da sam znala, vjerujte mi, ne bih se možda niti usudila ući u sve to. Još sam cijelo to vrijeme dok sam pripremala prvu knjigu za tisak radila 8 sati dnevno u firmi u kojoj sam tada bila zaposlena. Da, radila sam i to odgovoran i koncentriran posao: voditelj prodaje na regionalnoj radio postaji Soundset Trsat. E jebiga, nije mi bilo niti malo lako u tom periodu, a kada izračunam, bogme nije bilo niti jeftino. Sve to – osim ISBN i CIP broja – košta! Koštaju i ti brojevi koje dobijete, samo to plaćate u količini knjiga koje im imate obavezu kao autor dati onog trena kada knjiga izađe iz tiska. Te knjige koje „donirate“ idu u knjižnice i u arhivu – to ste obavezni kao „autor“.

A sve ostalo u pripremi knjige košta. U kunama. Kako su meni pripremu radili ljudi koje poznajem, a preko nekih njihovih ljudi, onda je to bilo „ko´ za mene 😉 Ali, meni je i to bilo puno. Računajte da vam za lekturu i uređivanje teksta u wordu treba cca 1,500 – 2.000 kn (zavisno od količine teksta). Računajte da vam za grafički dizajn, prijelom, cover treba od cca 2.000 kn – 2.500 kn.

Iskreno, kada sam krenula u to nisam niti znala što sve nosi izdavanje knjige. Ja sam samo autor koji je istu tu knjigu napisao – što nije to dovoljno? To sam mislila, ali onda sam negdje po putu prestala misliti o tome i uključila se u cijeli proces. Otišla sam u banku, digla brzi kredit. A kada sam dobila ponudu od tiskare i saznala koliko stvarno košta tisak – skoro sam se izvrnula! Falilo mi je novaca, jer je cijeli proces koštao. Tu je uletjela jedna privatna donacija koja mi je pomogla da knjiga napokon ode u tisak. Odlučila sam se ići na samo 1.000 komada. Tiskara koju sam odabrala nalazi se u Zagrebu i glasi za jednu od boljih i povoljnijih u Hrvatskoj – Tiskara Denona.

Da skratim – cijeli proces pripreme za tisak i sami tisak koštao me je oko 22.000 kn s uključenim dolaskom knjige na moju adresu.

E, a kada sam čekala da se cijeli proces završi i da se te moje knjige napokon rode, te konačno ugledaju svijetlo dana, u najluđim pripremama za prvu promociju u Opatiji, srpanj 2015. godine – koju sam btw. dogovarala, slagala, režirala i PR-ovski odradila – sama, u moru intervjua, snimanja, izjava…. Otkrila sam jedan maleni, ali skoro najvažniji detalj na kojeg prije nisam računala!

Dakle – u svom tom kaosu, knjiga samo što nije došla, promocija dogovorena, more ljudi čeka na knjigu i želi je kupiti, mediji me prate u stopu – a ja otkrijem podatak kako knjigu ne mogu prodavati bez registrirane djelatnosti. Au fuck! Tolika javnost uperena u mene, toliko PR oko te prve knjige, toliko uloženog truda, rada, novca … A ja s knjigom ne mogu ništa, jer nemam registriranu djelatnost.

Da pojasnim: Da bi izdali knjigu treba vam kapital, kao i tržište gdje ćete tu istu knjigu prodavati. Svatko može izdati knjigu – to nije upitno. Dovoljno je zadovoljiti sve gore navedeno i imati novac. No, kako mislite prodavati te knjige?! Tu je zakon dosta nejasan bio u tom periodu, a kako sam ziheraš i nisam htjela dozvoliti bilo kakav propust, inspekciju u sred promocije, kazne u iznosu više od svega što sam uložila u tisak i izlazak knjige, predala sam sve papire i bila na čekanju za registraciju firme. A to kao košta 10 kuna. Ipak košta malo više od toga 😉  i iziskuje vrijeme.

Jedno je vuklo drugo, ali sve je teklo glatko. Mislim da je Onaj gore cijelo vrijeme bio uz mene, jer ja pola od toga što sam naučila po putu – nikad prije nisam čula niti sam imala od koga čuti niti naučiti. Pisanje i kreativnost je jedno, a sve ovo ostalo „što moraš napraviti“ – je nešto skroz drugo.

Isto tako, za prodaju knjige morate imati vrijeme i mjesto. Jer, s kupcima iste komunicirate vi – nitko drugi. Meni je to gušt jer komuniciram sa svojim čitateljima, primim svaki upit, narudžbu, svaku knjigu potpišem, spremim u kovertu i odnosim na poštu. Svaki dan. A sve to netko mora voditi i knjižiti, pa morate imati i vlastitog knjigovođu.

Prošle su dvije godine od izlaska te prve knjige. Sve to što radim – radim za sebe vrlo uspješno – tako to izgleda izvana. No, ono što se ne vidi je gola istina, a to je da u sve to što radim, pišem, objavljujem – ulažem puno truda i jako puno vremena. A za to vam treba ljubav kako biste sve to stizali i obavljali kvalitetno. Svaki kupac knjige je poseban i zaslužuje pažnju.

Prije izlaska prve knjige objavila sam cca 40-tak kolumni koje su bile vrlo čitane i popularne. Očigledno je i ta „slučajna“ forma napravila odličan put za prodaju knjige, kao i kvaliteta teksta. Nitko vam neće čitati tekst na internetu ili kupiti knjigu ako ih sadržaj ne zanima. I da mu je poklonite – neće je uzeti, a kamoli je platiti. Ponavljam, nisam mislila ići tako brzo s knjigom, ali su je ljudi očekivali, kao i za godinu dana drugu, pa je izdavanje prve i druge knjige bio logičan slijed i razvoj situacije. Sada me već pitaju kada će treća?!

Često ističem onima koji me pitaju „kako izdati svoju knjigu“, da mogu dogovoriti sastanak s nekim od izdavača. Imate ih nekoliko vrlo kvalitetnih u Hrvatskoj. Malo se raspitajte. Samo, nemojte se razočarati ako vas odbiju. Pokušajte razumjeti i njih – cijeli proces oko izdavanja knjige košta i izdavači ulaze u posao s onima za koje znaju da će im uloženo i vratiti – što je logično. Morate biti jebeno dobri i drugačiji, posebni, da ulože u vas i tiskaju knjigu, a to ovisi o njihovoj procjeni.. Vidite, nisam niti ja išla preko izdavača. Možda nisam bila dovoljno dobra za njih 😉

Iskreno, samostalno izdavanje knjige nije lako, a bogme niti jeftino. Za drugu knjigu, tj. njen tisak skupljala sam novac 6 mjeseci! Od proljeća do jeseni. Išla sam i na sponzore, na izdavače…. Ništa od toga. Na kraju su mi tisak pogurali čitatelji kupovinom knjige u pretprodaji. Ljudi su kupili knjigu koja još nije bila niti u tisku! A to sve govori o tome koliko su htjeli da ta druga knjiga izađe i koliko je tržište za nju bilo spremno. Hvala im do neba!

Moja druga knjiga „Život može biti lijep“ izasla je krajem studenog 2016. godine. Napatila sam se za nju ponovno kao na porodu. Samo sada sam znala cijeli protokol i na sve te stresne situacije bila sam spremna. Isti tim radio je i na drugoj knjizi uz male promjene u detaljima, kao i u tiskari. Drugu knjigu tiskala sam u Srbiji – jer mi se činilo jeftinije. I suradnja je bila fantastična! No, kada sam sve zbrojila – sam prijevoz do Rijeke, carina, porez i sve ostalo što je došlo naknadno na taj tisak, uz pripreme EORI broja i komunikacije sa špediterima, zaključila sam kako je tramak puno veći, a razlika u cijeni zanemariva. Samo prijevoz od Srbije do Zagreba i Rijeke koštao me dodatnih 350 eura (to se izračunava po količini knjiga / težini tereta), plus carina nekih 120 eura … Trnci me prođu samo kada se sjetim. Još sam tu 2016-tu godinu otvorila i svoj portal. Zaista ne znam kako sam uspjela sve to preživjeti i ostati normalna, ali… Polako je sve sjelo na svoje mjesto. Dvije knjige u dvije godine. I sve to sama sa svojim čitateljima i medijima koji me prate. Odličan smo tim i bez njih ne bih uspjela sve ovo izgurati do kraja.

Sada pokušavam skupiti novac za drugo izdanje prve knjige… Da, Pink Penica je rasprodana prije par mjeseci i s istim timom koji je radio na prvoj i drugoj knjizi, već smo pripremili njen drugi izlazak. Novac za tisak morate avansirati prije tiska. A kako se ne radi o maloj svoti, onda je taj novac teško imati na kupu.

Kad sam ušla u sve to – bila sam sama u svemu i nitko mi nije znao ništa reći ili me negdje uputiti. Učila sam u hodu i u sve to uložila cijelu sebe, puno vremena, neprospavanih noći kao i živaca. Nije lako, ne. Morate biti spremni na to.

A što se tiče pisanja i objavljivanja tekstova, čitajte dalje.

Ako želite pisati budite svoji i pišite… Samo pustite emocije iz sebe. Ne kopirajte nikoga. Često to ističem. Pronađite svoj stil i način pisanja. Nemojte pisati kao netko tko je s takvom temom / stilom / načinom pisanja uspio. Ponekada mi mladi autori koji pišu preozbiljne teme, dijele životne mudrosti i tome slično, djeluju vrlo nestvarno. Čak sam jednom prilikom takvu situaciju opisala u jednoj od svojih kolumni. Djevojka je od mene kritiku „da joj je tekst pretežak i ne priliči njenim godinama“ shvatila vrlo uvredljivo, umjesto da istu iskoristi kao konstruktivan i dobronamjeran savjet.

Ako želite pisati – zapisujte život, ono što vidite svojim očima, ono što živite. Tu ste doma, jedinstveni i drugačiji! Ne plutajte u temama koje niste doživjeli ili okusili. Niste vjerodostojni. Čitatelji to osjete, kao i kopirane tekstove, teme, stil i ostalo.

Ako nakon godinu-dvije želite izdati knjigu, morate biti sigurni u sebe da ste dobri! Morate znati kako su vaši tekstovi drugačiji i da će ih netko željeti čitati. Ako ste u to sigurni, onda samo pičite – budite ustrajni i uporni i sve će se posložiti kako treba! Ništa ne dolazi preko noći, pa tako niti knjiga. Ipak je knjiga ono što zauvijek ostaje. Čak i nakon našeg vremena…

Poseban je osjećaj izdati svoju knjigu. Poseban je osjećaj sa svojim tekstovima zauvijek ostaviti trag u vremenu.

I još nešto! Ako mislite da ćete se obogatiti knjigom ili pisanjem kolumni i u startu s tom mišlju ulazite u sve ovo – moram vas razočarati. Ako ste jako dobri, sve ovo nositi će vam dobar džeparac (nakon što vratite uloženi novac za tisak i izdavanje knjige npr.), ali uz pisanje i prodaju knjiga morate imati stalni posao od kojeg ćete živjeti i plaćati račune. Nemojte računati da ćete živjeti samo od knjige i pisanja! Mnoge ova činjenica prestraši – nemojte da se to dogodi i vama. Samo, ovaj ste podatak morali čuti.

Da zaključim: Pisanje jednostavno morate voljeti. U svemu ovome morate biti svoji i cijelim svojim bićem uživati u svemu tome – inače ništa od toga! Pisanje nije biznis nego ljubav i to ili radite iz srca ili nemojte niti započinjati.

Nadam se da sam vam ovim savjetima pomogla. Dodati ću još jednu moju misao za kraj ovoga teksta:

“Oni koji su ostvarili svoje snove vjerovali su u njih kao i u sebe, bili su uporni i ustrajni, nisu odustajali kada bi zapeli po putu i bili su dovoljno ´ludi´ da izdrže sve to.” Ivana Grabar

Autor: Ivana Grabar

Narudžba knjige: