Odluke donosimo samo i sami za njih snosimo odgovornost

Već nekoliko godina dobivam poruke i e-mailove svojih čitatelja. S mnogima nakon dopisivanja ostajem u komunikaciji.. Pratimo situaciju. I uvijek mi se jave nakon što „razriješe“ problem zbog kojeg su mi se i javili. Mnoge sam kolumne napisala koje su imale temelj upravo na osnovu tih pisama čitatelja, odnosno problema iz istih. Teme iz pisama čitatelja potaknu i mene na razmišljanje, kao i vas dragi ljudi s kojima iste te tekstove dijelim.

I vama (možda) sa strane sve to izgleda vrlo lako i jednostavno, no nije to baš tako. Javiti se nepoznatoj osobi i istresti svoju dušu – nije lako. Mnogi od mojih čitatelja dugo su razmišljali da li mi se javiti ili ne. A onda ih nešto od mojih tekstova prevali, pa izbljuju u moj inbox ili e-mail svoju dušu. I već se nakon toga osjećaju lakše. S nekim su o onome što ih tišti porazgovarali, makar ovako: porukom, pismom…

Svako to vaše pismo pročitam od slova do slova, od početka do kraja. Neke i više puta, jer situacije o kojima mi ljudi pišu nisu niti igra niti šala. U tim pismima su cijeli ljudski životi, suze i bol… Neke potisnute stvari o kojima s nikim nisu nikada razgovarali, a sada o tome žele razgovarati sa mnom. Woow! Sad me presječe! U milimetar sam svjesna ozbiljnosti situacije i u većini slučajeva, ako vidim da prijateljski razgovor neće pomoći, osobi toplo preporučim posjet psihologu, jer ja stručna osoba nisam. Ja imam životno iskustvo.

E sada dolazimo na bit ovog teksta, na temu o kojoj želim razgovarati s vama. Dakle, najčešće u tim pismima čitatelja, ljudi traže odgovore, pa me pitaju što da naprave:

Da li da ga ostavim ili ne? Što vi mislite da li me vara ili ne? Da li da se udam / oženim za njega-nju ili ne? Zašto mi je rekao to, a nije to? Što biste vi na mom mjestu učinili? Što je mislio s time što mi je rekao? Da li da mu vjerujem ili ne? Da li me on voli ili ne? Trebali smo početi živjeti zajedno, ali me strah da ću ja morati plaćati sve režije jer on ne radi – što biste vi napravili? Ne vjerujem mu ništa i već sam ga par puta ulovila da mi laže – što vi mislite da li da ostanem s njim/njom? Skupa smo više od godine dana, govori da je naša veza ozbiljna, a nije me upoznao niti s prijateljima – što mislite, da li misli ozbiljno sa mnom? Ili ja znam da moju prijateljicu muž vara. Znam i s kime. Da li da joj kažem?

I tako dalje… I tako dalje.

Ima tu svega i svačega. Od banalnih pitanja, pa do vrlo ozbiljnih, za koje vrlo često savjetujem razgovor sa psihologom. Jer ja psiholog nisam.

U svemu ovom želim istaknuti kako ljude uvijek zamolim da mi o svom problemu napišu sve ono što ih tišti, jer dok pišu o onome što im sjedi na srcu, često se dogodi da im upravo to bude jedno veliko olakšanje, kao i razgovor s nekim o tom problemu – u ovom slučaju sa mnom. Polazim od sebe, jer ja o svojim problemima pričam s onima s kojima o tome mogu pričati. Ja imam sreću pa imam ljude od povjerenja. Rasteretim se… Na žalost, mnogi nemaju tu privilegiju, pa sam im u tom trenutku prijatelj, rame za plakanje… I ja se tako sjećam, a to osjećaju i oni. Tu povezanost i prijateljstvo, povjerenje. Zbog toga sam posebno ponosna.

Međutim, pojedinci se iznenade mojim odgovorima, jer ne kažem napravi to i to. Ja ne donosim odluke umjesto njih, ne prekidam brakove ili veze / ne lovim partnere u laži, ne znam što je njemu u glavi… Ja s osobama porazgovaram na način da OSOBA SAMA DOĐE DO SVOJIH ODGOVORA I ONOGA ŠTO ŽELI, A ŠTO NE ŽELI! A to je najispravnije.

I koliko god osoba forsirala i danima me pitali što da naprave, moj odgovor je uvijek isti.

Pogledaj se u ogledalo i zapitaj svoje srce. Tamo su ti odgovori. A prije toga, draga moja, TI se moraš smiriti. Jednostavno moraš jer će te ovo samljeti do kraja! Stres i ovakve situacije izazivaju brojne bolesti i gluposti, stoga te već neko vrijeme prizivam i dozivam da se sabereš. Znam da je teško. Znam da ga voliš… Ali, ako pročitaš unazad i do kraja sve što smo ispisale ove dane, skužiti ćeš kako to i nije neki najveći problem u životu. Jer, ima i puno gorih. Moraš misliti i na sebe. Ti stalno govoriš šta bi on, šta ne bi.. A ŠTO BI TI?

On bi da se preseliš! Da li bi se ti preselila? On bi da dođeš i ostaneš za vikend! Stalno me pitaš da li da to učiniš, a ja pitam tebe zašto me to pitaš? Hej, da li to želiš?

Ti mila imaš strah da bi na svojim leđima snosila troškove za stan, režije itd….Imaš strahove za vašu budućnost… Imaš bolesnu majku… I ja se sada pitam, ne zamjeri mi, oko čega se ti uopće nerviraš i trošiš svoju energiju? Oko tipa s kojim ne znaš što bi, niti da li i??

Pogledaj što sebi radiš!! Ako nastaviš tako stvarno neće dobro završiti. Ja ti ne mogu reći ostavi ga!! Ja ti ne mogu reći niti nemoj ga ostaviti! Ne mogu ja za tebe donijeti odluku! Ti donosiš odluku i snosiš svu odgovornost za istu tu odluku! Ti ćeš biti ta koja ćeš živjeti tu svoju odluku.. Ti ćeš lijegati s tom odlukom svaki dan i buditi se s time svako jutro. Ti ćeš toj svojoj odluci gledati u oči, a ne ja!

Ti mila moja moraš odlučiti. Ti moraš uzeti uzde svog života. Ja sam ti samo pomogla na način da sam ti digla živac, pogodila u žicu i potakla te na razmišljanje. To je ono što ja činim za tebe. Sve ostalo je na tebi!

Kada se radi o donošenju velikih odluka, koraka i poteza koji iziskuju nagli preokret u životu i nov životni početak, svatko je od nas u toj situaciji odgovoran za sebe i odluke koje je donio. O da! Svatko od nas odlučuje za sebe i svoj život pa isto tako mora biti spreman, na svojim leđima, iznijeti teret vlastite odluke, kao i posljedice iste, bez očekivanja da netko umjesto nas i za nas, do kraja iznese teret naše odluke. To se inače zove ODGOVORNOST.

  • Autor: Ivana Grabar
  • Foto naslovnice: Maja Stevanović

SVE KOLUMNE AUTORICE – OVDJE 

Kontakt:

Knjige narudžba: