Kada dođe kraj, prošlost treba ostaviti u prošlosti. Vjerujte mi, tamo joj je i mjesto

Kada odnos s bivšim partnerom ne razriješimo do kraja, onda se isti zna rastegnuti u beskonačnost kao žvakača guma. Sve dok ne pukne. Nekada nas ta situacija može zabavljati, hraniti nam ego, pumpati nas zadovoljstvom, produljiti osjećaj sreće… No nakon nekog određenog perioda počinje zamarati.

Lijepo je s bivšima ostati u okej odnosima, no po meni ništa više od toga. Često ističem kako prošlost treba ostaviti u prošlosti i ne treba joj se vraćati – pogotovo ako je bila bolna i teška za preboljeti. Zato je komunikacija i povremene kave s bivšim iz takve prošlosti po meni totalno nepotrebna. Zašto? Da objasnim.

Donosim priču iz vlastitog iskustva. I priču prijateljice koja me je potakla na razmišljanje o ovoj temi.

Nakon dvije godine veze partner i ja smo se razišli. Nakon nekoliko pokušaja prilagodbe, rada na nama i našoj vezi, nismo uspjeli. On je bio bez planova u glavi, a ja sam imala planove. On je bio svugdje, samo nije bio na jednom mjestu. Kod njega mi je od početka smetalo tih nekoliko detalja preko kojih nisam mogla prijeći, a on ih nije htio mijenjati. Njemu je tako bilo dobro, a meni nije. I zato smo se često svađali vrlo žestoko i ružno. Nisam tako htjela živjeti. I što dalje, to je bilo gore. Nisam htjela da se zatrujemo do kraja. Zato sam otišla, premda sam ga voljela.

Još smo se gotovo dvije godine nakon prekida vukli, pili kave, šetali, pričali satima na telefon, povjeravali se jedno drugom… Spavali skupa. I svaki put bili smo sve dublje u problemu. Nismo skupa, a skupa smo. Rastegli smo vezu nakon prekida u nešto što većina parova radi. Teško je nakon svega prerezati sve niti koje nas povezuju, znam.  No, jesmo li svjesni što si radimo?

Iskreno, meni je takav odnos počeo smetati. Sama sam sebi zbog toga išla na živce. On se nije htio mijenjati, a ja sam išla protiv same sebe jer sam padala na njegovu sladunjavost i šarm… Nismo bili zajedno, a kao da nismo niti prekinuli. Nisam bila njegova, a nisam bila ničija. Pa niti svoja. Stagnirala sam. Bila sam stativa dvije godine. Stajala sam u prošlosti i nisam se pomicala.

Odlučila sam kako tome moram stati na kraj. Postali smo vikend ljubavnici i best frendi, oboje tvrdoglavi i nepopravljivi. Žderalo me to! Htjela sam kraj. Definitivan kraj! Ali… Znao je kako me smotati i dobiti. Znao je čime će me slomiti dok me na kraju nije slomio do kraja.

Saznala sam da se uz mene nalazi s još jednom ženom. I tu mi je pao u očima. Shvatila sam da sam izgubila ekstra dvije godine života i da sam si za to sama kriva – jer se nisam maknula od njega onoga trena kad smo se razišli. Sjećam se kako me je pokušavao pridobiti na sve stare trikove… No, bila sam kao kamen. Ljuta na sebe. I njega.

Brzo je s tom drugom ženom ušao u vezu. Povrijedio me jako, no pomislila sam – Odlično! Stvar je riješena! sad je napokon kraj! No, to sam samo ja mislila… Stare navike prijeđu u rutinu.. Na osobu se navikneš. Počne ti faliti njen glas, smijeh, blizina… Nakon mjeseci i mjeseci mog ignoriranja, jedan dan mi je, iz vedra neba, poslao poruku: „Hej, sanjao sam te noćas i san je bio predivan, kao i ti. Fališ mi.“ Odgovorila sam mu: „Vrijeme je da počneš sanjati nekog drugog.“

I bolji odgovor  mu nisam mogla dati! Izgubila sam dvije godine života, ali ne žalim. Puno sam naučila za cijeli život, pa znam: kad je kraj – je kraj! Nakon prekida nema višestrukih popravaka. Jednom je sasvim dovoljno pokušati spasiti stvar, popraviti, uskladiti se… No, ako nije uspjelo drugi put, zašto bi treći ili četvrti? Što sam očekivala? Da će se promijeniti i biti onakav kakav ja želim da bude? Ili da će me prestati smetati ono sve što me kod njega smetalo? Ništa od toga. Neki ljudi jednostavno nisu za biti skupa, koliko god se fizički privlače. I to treba prihvatiti. I kad je kraj, treba staviti točku, pružiti si ruku i zaželjeti svako dobro. Ostaviti eventualno odškrinuta vrata za poneku kavu kad se strasti smire. Ostaviti opciju za ostati u dobrim odnosima. Nakon ovakvih pokušaja kao iz ove priče do kraja ćete se zatrovati do te mjere se na kraju nećete niti pozdravljati s osobom koju ste nekada voljeli. A to je baš glupo.

Pred malo vremena vrlo sličnu situaciju opisala mi je čitateljica i vratila me u ovu priču iz daleke prošlosti. Ona i njen bivši imali su gadan prekid. Razlog: treća osoba. Njoj je trebalo zaista puno i previše vremena da ga preboli. Znam, jer smo to prolazile zajedno posljednjih mjeseci. U međuvremenu je taj njen bivši dobio dijete s tom drugom ženom i oženio se. No… Povremene porukice.. Tu i tamo koja kava… Ručak na brzinu. On je krenuo dalje sa životom, a ona je i dalje stajala u mjestu.

Radi li to iz razloga što se još uvijek nečemu nada ili jednostavno ne može raskinuti sve veze s njim? Kako god, ova situacija za nju nije dobra. I toga je svjesna.

Kap koja je prelila čašu bio je kada mi je rekla kako joj je napisao poruku da ju je sanjao…Da mu fali… Da je želi uz sebe… Stara, dobra fora za slomiti osobu do kraja. I mene je sanjao moj bivši i svaki put me dobio na taj emotivni trik. Sve dok nisam rekla: Odi sanjati nekog drugog, stari moj! Vrijeme je! 

Kada dođe kraj, trebate prihvatiti da je to to. Kada dođe kraj, trebate znati kako dolazi vrijeme kada u snove trebate putiti neke druge ljude koji će stvoriti zajedno s vama neke skroz nove uspomene. Kada dođe kraj, prošlost treba ostaviti u prošlosti. Vjerujte mi, tamo joj je i mjesto. A i vama će tako biti lakše. Ne mislim nego znam 😉

Vaša Ivana Grabar

Autor teksta: IVANA GRABAR

  • Foto: Maja Stevanović
  • Kontakt: ivana@pinkpen.com.hr