I onda se desi svjetlo na kraju crvenog tunela te konačno dočekaš „post rdeča faza sindrom“. To je onih par dana slobode. To su oni dani kada si ful kul i divna i krasna i predivna i cijeli svijet je tvoj…sve dok opet ne počneš plakat oko čokolade.

„Svako vrijeme nosi svoje.“

To slušam cijeloga života. Cileeeegaaaa života kako piva Cesarica. Što jest, jest. Dnevnik. Vijest.

Isprva to nisam htjela prihvatiti. Ko mala sam samo čekala odrasti. Križala dane na kalendaru do „onda“ dana kada ću postati velika. Odgovorna. Samostalna. I super kul ultimativna kraljica svemira. I astronautkinja. Sa vikendicom u Acapulcu. I vlastitom sluškinjom. Koja je osvojila Oscara. Ne sluškinja, nego ja. I Nobela. Za bilo koju kategoriju. Osim mira. Ta mi baš ne ide. Nikad nije ni išla.

No i bez Nobela shvatih kako je svako životno doba veoma „posebno“. Postoji vrijeme kada piškiš u gaće. I ono broj dva. Pred svima. Bez ikakvih problema. Zatim  dođe period kada se moraš dokazivati pred svima. Taj period traje. I traje. I traje. I traje. I traje. Dokazivati da znaš reć mama. I tata. Hodati. Piškiti u zdjelu.

Dokazivati pred školskom pločom da znaš koliko je 7 puta 8. (54!) Na tjelesnoj fiskulturi kako možeš preskočiti onaj glupi kozlić. Bez da se nekoliko puta zabiješ u njega od muke. Tu se i zapitaš gdje su prijatelji životinja kada ih najviše trebaš. Kada tako javno mučiš i sebe i kozlića.  Pa dokazuješ kako ti super ide skupljanje ocjena. Da li su pozitivne, to je nebitno. Pa dokaz o tome kako možeš upisati faks. Kako možeš položiti ispite. Kako ga možeš i završiti, u istom desetljeću, jel.

Zatim je tu period kada se zbraja i oduzima sve što si postigao. Ja sam negdje tu. I taj period traje. I traje. Da li imaš posao? Da li je on u struci? Auto, nekretnina, kredit? Koliko diploma, volontitanja, tečajeva, titula, talenata i jezika ti piše na LinkedIn-u? ( španjolski se ne važi, ako si ga učio/la preko Marije Gvadalupe y Ximena de Juan y Cortez i njenin sapunjača).

Onda kreće ono „veliko“ zbrajanje. Da li si se porodila? Koliko puta? Nisi? Kažeš, još malo pa 30? Ili čak preko 30? Što čekaš? Babu s kolačima, da ona to obavi umjesto tebe? Jesi l’ oženio neku curku? Nisi? Što pak ti čekaš? Sigurno si gej!

Kada konačno obaviš sve što trebaš obaviti, ostaje ti da radiš. I radiš. I plaćaš račune. I radiš. I trošiš.  I dokazuješ iz mjeseca u mjesec da ti to možeš. Sve dok se ne vratiš u period pišanja u gaće. Pred svima.

Ali u svom tom životnom nam vremenu, jedan period se stalno ponavlja. Većinom za ženski dio populacije. Muški dio samo pro(e)življava taj naš period. Oni su nesretni statisti koji se pitaju što su Bogu skrivili da moraju tome svjedočiti. To je naš preslatki  period krvarenja. Iz mjeseca u mjesec.

Posao, plaća, žena, djeca, muž, mačke i psi, svingeri i kompanija, sve se to da srediti. Sve se to da obaviti. Ili izbjeći. Ali tetku iz Rusije nemoš izbjeći. Nemaš izbora. To je ona rodbina koja, kada se zakači, ne pušta. Drži se tebe ko muha dreka. Sve dok ona ne odluči da si prestara za nju.

Sjećam se dana kada je došla. Plakala sam kao kišna šuma. Naricala. Jodlala. Šmrcala od muke. Jer mene nitko nije pitao da li se želim družiti s njom. I to svaki mjesec. Sve curice su to slavile. Ili barem većina njih. „Onaj dana kada postaneš žena.“ Čak su se i natjecale u tome koja je prva. Vodile razrednu statistiku. Ja u tome nisam vidjela razloga za slavlje.

Znači, mučki iza leđa ti se prišuljaju grčići, prištići, potočići, hormončići, nervići, živčani slomčići. I nitko te ne upozori. Samo ih dobiješ. I nastavljaš dobivati godinama. Slično računima. I porezu. I političarima. Nemoš ih se riješiti.

Zatim se malko pribereš i porasteš. Prihvatiš svoju novu tetku. Znaš da dođe jednom mjesečno. Samo tucet puta godišnje. I toliko se naučiš na tu vašu simbiozu da te strefnu panični napadajići ukoliko tetka propusti zacrtani randevu. Pratiš njenu lokaciju đi pi esom, kalendarom il’ aplikacijom. Ukoliko zakasni  po ure, znaš da je vrijeme za malo panike. Odbrojavaš dane, sate, milisekunde. Nedobog da zapne negdje u prometu. Da propusti svoj ruski let. Ako tetka zakaže, znaš da ti život više nikada neće biti isti.

I to je život. Ciklus između dva…komunistički obojana potočića. Ali ono jedinstveno i neponovljivo jest sve što nam je tetka u stanju napraviti. Sve što ona može u onih par dana u mjesecu. Par dana prije, tijekom i nakon zakazanog mjesečnog druškanja.

I da se razmemo, nemam ja problema sa mehanizmom. Iako nije ni on baš nešto pretjerano fensi.  Ali, ajd, ima neku životnu svrhu. Prirodnost. Bitnost. Svrhovitost.

Problematičnost leži u proces preobražaja. Kada se iz divne, krasne, vesele djevojke pretvoriš u demona. Kada od perspektivne dame postaneš Ksena ratnica. Kada od #fit-do-ljeta“ vjerske orijentacije  u sekundi postaneš kraljica čokoladne tvornice. Kada je jedino bitno pitanje ono da li u kući ima nešto slatko. Kada na odgovor „ima čokolade u butigi“(trgovini)  ili „ćapaj(ulovi) se za rit, ona ti je slatka“ ubijaš pogledom. Kada je svima u dometu tvog sluha i njuha kritično ugrožen unutarnji mir ukoliko je jedino slatko u tvoja četiri zida ŠEĆER!. Po mogućnosti još i u prahu.  Pa da ti zaleti u krivu rupu dok ga srčeš u sebe.

Kada toćaš voće u čokolino i posipaš ga kokosom. Jer samo voće nije „ono slatko“ što može umiriti tvoje pe-em-es demone. Kombinacije proteina, ugljića, šećeroina i vlakanoida koje su dozvoljene tih dana su: „apsolutno sve“. Odojak, lajt majoneza pa Nutella. Može. Prodano.

Naravno, znamo mi biti divne i krasne. I pametne i  načitane i dobra srca i ful pizde od osoba. Ima nas svakakvih. Kao i ostalih ljudi, jel. Ali u jednom smo iste. U PE EM ES-u. U količini suza, ljutnje, frustracija, histeričnog smijanja, prejedanja, jaukanja i istresanja na okolnim ljudima kada nas strefe ti pripremni dani u mjesecu. Kada nas se pobrkaju lampice, kockice, daskice i hormončići.

Vjerujem da ne utječe isto na sve nas. Znam žene koje od toga ne pate. Doduše, mislim da mučki lažu. Ali ono što znam jest da dok ispisujem i natipkavam ove redove, jedino što mi je bitno jest ona Milka u trgovini kraj koje ću ubrzo proći. I koju ću kupiti. I koju ću sama pojesti. Na ulici. Dok čekam tramvaj. Sa zubima. Nema tu mjesta za čekanje, finoću, dijeljenje il’ lomljenje. To je rezervirano za neke druge dane u mjesecu. Sada ulazim u svoje dane. Tetka je već krenula iz Rusije. Što bi značilo da sam ja počela biti mrvicu manje normalna od uobičajenog.

I to je sasvim u redu. Naučiš živjeti sa tim. To je tvoj križ. Živiš sa manijakalnim iživljavanjem nad šećerom, familijom, rodbinom, svojtom. Čak i nad cimerima i frajarima. (Frajar – osoba  muške rodne orijentacije sa kojim treniraš pokrete za možebitno i eventualno buduće majčinstvo. Ili ponavljaš gradivo.)

Ukratko, ženski hormoni nas čine…ženama. I lijepi su (ovo sam napisala reda radi). Ali ženski hormoni naš čine i poprilično ludima (ovo napisah iz dubine srca svoga).

Da ne okolišam, smatram da ženski hormoni znaju biti baš prave pizde. Jer od njih postaneš pizdasta. Rastuliš se na bilo koju pjesmu. Glavobolja od vina, a nigdje…šmrc. Požurite konji bijeli…šmrc, šmrc, šmrc. Zvonko, taj malo lutak…kme šmrc kme. Ostale dane u mjesecu se eventalno naježiš na dobre note. Ali ne u pe-em-esu. Ne. Ne. Ne.  Osobno sam jokala i zapomagala na Ajron Mejdene. Oni bježe u brda, ja cvilim. Oni se boje mraka, ja se naridala od muke.

Čak su i filmovi u kritičnoj kategoriji.  Mene moji estrogenski progesteroni natjerahu  da se rasplačem nad rečenicom „drago mi je!“. Bio neki Žanklod Vandam film. U njemu se Žanklod i njegova pičoka upoznaju. Dadnu si ruku. I kažu #dragomije. I ja krenula jodlati. Naricati. Šmrcati. I onda sam se još izjodlala nad samom sobom. Jer očito nisam normalna kada jočem nad Žan klodom i #dragomije.

Ali to nije sve. Hormoni su mučki provokatori što te napuhnu u pravu, malu, statku lopticu.  Tih dana slobodno po sebi možeš ispisati „sretan rođendan“ i glumiti one fensi , skupe, helij-balone. Možda i poletiš od svog tog..helija u sebi. Zatim ti se lice pretvori u gubave mjesečeve kratere. Počinješ ličiti na Snjeguljičinu maćehu. Tih dana ti ništa dobro ne stoji. Nemaš šta za obući. Iako ti se probabli ormar ne može zatvoriti kak spada od najezde tekstila.

Ali, nije sve tako sivo. Uvijek su tu nijanse. Kričavo dio tog dijela mjeseca su tvoje dvije curičke. Tvoje dvije gospodične siske. One postano tako lijepo zaokružene i prpošne. Kao da su radile na masi. Al’ džabe sva ta masa i prpošnost kad je i to kao mulac na steroidima. Znaš da je to privremeno i da će se polako ispuhat.

I onda se desi svjetlo na kraju crvenog tunela te konačno dočekaš „post rdeča faza sindrom“. To je onih par dana slobode. To su oni dani kada si ful kul i divna i krasna i predivna i cijeli svijet je tvoj…sve dok opet ne počneš plakat oko čokolade. Sad mi je jasno zašto sam odmalena tvrdila da ću rađe ići u vojsku nego bit curica. Bila sam dosta inteligentno dijete. I onda sam se negdje po putu zajebala. I sad plačem i zbog toga.

Volim svoju tetku. S godinama je prihvatiš. Naučiš se na nju. Čak je i nekako čudno zavoliš. Prisilna ljubav tako djeluje. Ali ono što probabli nikada neću moći kvalitetno prihvatiti, zavoljeti i  naučiti jest nositi se sa svim poklonima koje ona nosi sa sobom.

Ali tko zna, možda će mi jednog dana, kada opet buden piškila i kakila u gaće, zafaliti moja tetka. Moji pokloni. I moje jodlanje na #dragomije!

Autor: MARTINA KINKELA

Kontakt: KINKI MONOLOZI