Da li postoji idealno vrijeme kada bi trebala roditi ili se udati??

Pitam se, da li postoji univerzalno pravilo koje se odnosi na sve nas? Dakle, da li za išta na ovome svijetu postoji pravilo koje bi vrijedilo za sve osobe? Počnimo od toga kakvu hranu volimo, kada se volimo buditi i kakvu kavu volimo? Kada bih imala novčić za svaki put kada sam u zadnjih nekoliko godina dobila pitanje :”A kad ćeš ti?”, ili “Što čekaš?”, imala bi za pola svadbe, ili bar za dobra kolica i koljevku.

Što kada ću ja??

Da li postoji neko idealno vrijeme kada bi ja trebala roditi ili se udati?? Čak i ako uzmemo u obzir da imam sve uvjete da učinim oboje već sutra? Govorimo o modernim vremenima, o emancipaciji, o ženskim i ljudskim pravima, a žena je ženi najveći neprijatelj. Obitelj, šira i bliža rodbina, prijatelji, znanci i susjedi određuju kada bismo morale i zašto nismo još rodile? Pričamo o stresu, a najveći stres proizvodimo jedni drugima. Zašto?? Što se to desi onim ženama kojima su do pred 9 mjeseci smetala djeca na plaži, onima koje su do pred 9 mjeseci partijale, putovale i ganjale karijeru, što se desi onima koje su rodile u četrdesetima ili kasnim tridesetima da odjednom, nama u kasnim dvadesetima ili ranim tridesetima, postavljaju pitanje:

“Kad ćeš ti?” ili “Što ti čekaš?” .

Zašto si uništavamo veze zato jer imamo potrebu roditi, udati se, iako možda za to još nismo spremne, nego nas društvo na to prisiljava? Zašto uništavamo svoje živce, i bojimo se da ćemo ostati sterilne babe ili roditi bolesnu djecu ako rodimo malo kasnije, a zapravo je nama sada ovako sasvim u redu. Žene nisu strojevi za rađanje djece, niti su sve predodređene da budu majke sa 20, i bake sa 40. Nisu sve predodređene da pumpaju natalitet države. Neću pričati o drugim vremenima, i da su nekad žene rađale sa 20, i sa 25 već bile stare cure jer je to bilo neko drugo vrijeme, zato što se očito još uvijek nismo previše makli od tih vremena kada su u pitanju rađanje i udaja. Još uvijek se nismo makli od mrtve točke zato što žene koje su rodile sa 18 ili 20 pričaju o tome kako je bolje roditi ranije jer imaš više strpljenja i lakše ti je s klincima, imaš više živaca itd itd. Ne znam koliko je njih rodilo sa 20 i onda opet sa 40 pa da zna kakva je razlika, ali u redu.

Osobno sa 20 godina nisam bila ni za sebe, a kamoli za neku bebu, iako vjerujem da se čovjek na sve navikne. No, ako pitate mene ne bi mijenjala svoje studentske dane i neprospavane noći za nijedne posrane i popišane pelene, voćne kašice u kosi, 100 mašina robe dnevno, i proplakane noći. Možda grubo zvuči, ali je tako.

Svoja putovanja ne bi mijenjala za nijedan prvi vrtićki dan ili prvi dan škole, još. Kažem još, jer sam sigurna da će jednog dana, kada napokon na pitanje “Kad ćeš ti?” , budem odgovorila “Evo kroz koji mjesec!”, sve neprospavane studentske noći i sva putovanja biti apsolutno nebitna nasparam dva para malih posranih nožica i izbljuvanih ručica. I da će sve ono što sam proživjela biti slatko sjećanje, a da će moj život biti moja djeca.

Jer to što ja još nisam, ili to što još neću, ne znači da ne želim. Sve mi (ili većina nas) to želi, možda više od svega, ali nemamo potrebu da bude sve isprogramirano, nemamo potrebu stvarati stres sebi i svima oko sebe. Sve mi koje to želimo, ako imamo sreće (a na to ne možeš utjecati ni sa 20 ni sa 40) na kraju ćemo to i ostvariti, onda kada za to stvarno budemo spremne, i onda kada to budemo htjele.

Nekima će to biti sa 20, nekima sa 25, nekima sa 35, a nekima sa 40. Zar je tako teško shvatiti da svi mi imamo svoj tempo? Tempo trčanja, tempo hodanja, tempo rada, tempo spavanja, tempo života i tempo rađanja.

• Tekst: T.M.
• Pripremila: Ivana Grabar
• Foto: Pixabay.com

Postanite kolumnist na jedan dan! Pošaljite svoju priču na mail: marketing@pinkpen.com.hr