U današnje vrijeme svjedoci smo sve većeg broja razvoda. Došlo je, valjda, takvo vrijeme da nitko nikome ne šuti, niti trpi ikoga, što je u redu, međutim – smatram kako to nije pravi razlog toliko velikog broja raspada obitelji.

U današnje vrijeme svjedoci smo sve većeg broja razvoda. Došlo je valjda takvo vrijeme da nitko nikome ne šuti, niti trpi ikoga, što je u redu, međutim – smatram kako to nije pravi razlog tolikog broja raspada obitelji. Mišljenja sam kako se rješenje problema nalazi na samom početku priče, u ovom slučaju to je početak veze iz kojom se kasnije ušlo u brak i osnovalo obitelj.

Svjedok sam brojnih tužnih pisama i poruka. Svakodnevno čitam brojne žalopojke, tješim razočarane žene, a sve više i muškarce. Pokušavam naći riječi utjehe i dati nekakav pametan savjet ljudima koji su u fazi emotivnog raspada sistema. Tko nije prošao – ne zna. Jebeno je teško.

Zašto je danas toliko tužnih priča? Zašto je toliko rasturenih brakova, djece bez oba roditelja.. bez familije?

Krenuti ću od sebe, najlakše je tako objasniti. Dakle, kada sam upoznala ex supruga, bila sam premlada i prezelena. Zaljubila sam se i to mi je bilo jedino u glavi. Voljela sam ga. Zaprosio me je. Oženili smo se. Amen.

Par mjeseci prije zaruka, živjeli smo skupa i imali se prilike upoznati u pedalj, što svakome preporučujem prije nekog ozbiljnijeg koraka, ali mislim da to danas zaista svi i učine. Dakle, u tom zanosu ljubavi, strasti, zajedničkog života i sveg što 24 sata biti s nekim nosi, primijetila sam kod njega „sitnice“ koje su me malo zasmetale. Da, jesam. Bile su to zaista sitnice, ali kasnije su te sitnice prerasle u big problem i okidač za sve naše probleme koji su došli kasnije. Jer, ljudi se ne mijenjaju. Neke svoje dugogodišnje rituale, karakter, osobine, navike.. To se NE MIJENJA nikada!

On je bio baš osoba za sebe. Njemu ništa nije bilo sveto i značajno – što je bilo meni. Bio je dobar otac i suprug, ne mogu reći, ali je često, ali baš često izbivao iz kuće. Posao – uvijek se izvlačio na taj jebeni posao, a ja sam većinu vremena, pogotovo preko tjedna provodila sama. Blagdani su uvijek bili šou program. Ja bih se trudila doma sve pripremiti, a on je cijeli dan provodio s društvom od kafića do kafića, od fešte do fešte .. I dolazio bi doma na večer, na pol „veseo“ i s totalno ispunjenim danom. Nije mu bilo važno niti što su ukrasi bili po kući, pažljivo postavljen stol s pet vrsti jela, niti je sudjelovao u tome, niti ga je zanimalo. Posao, partneri te česta izbivanja iz kuće i obitelji – to me je izluđivalo. I kada nisu bili blagdani, uvijek je bilo tako.

A ja nisam takav tip! Meni je zujanje po kavanama gubljenje vremena i života. Meni je toplina doma i obitelj nešto posebno. Odgojena sam tako. Čak ne volim niti jesti sama, jer mi nije gušt. A njemu je bilo bitno da se najede i digne od stola. Takav je. Nije zbog toga manje čovjek, samo je meni to išlo na živce.

U vrlo kratkom periodu, od kad smo počeli živjeti zajedno, primijetila sam taj „feler“ kod njega. On je bio baš za ekipu, izlaske i momački život. Dok smo bili sami i bez djeteta, zujali smo skupa. Ne uvijek, ali znao me često uzeti sa sobom. Bila sam mlada i odgovaralo mi je tako, međutim, neki dani i trenuci nisu bili za „biti vani“, nego doma, u svojoj intimi i u miru. A on nije bio takav tip. I to me smetalo. Tko bi rekao da će upravo ta „sitnica“ biti okidač svega? Ha?

Sitnica je narasla u velik problem. O, i te kakav! Kada je na svijet došla naša kćer, ma još i ranije – dok sam bila trudna, on je samo nastavio, ali bez mene. Uvijek je imao razlog i opravdanje. Mislila sam kako će ga očinstvo promijeniti, međutim, nije. On jednostavno nije bio obiteljski čovjek. Kasnije se to ispostavilo. On je odličan tata, međutim, nije tip za biti doma, s familijom .. On više voli „momački život“.

Znala sam mu prigovarati – jer me je smetalo, a i često sam bila sama. Zamaralo me to, međutim, uvijek je našao opravdanje, a i način da mi se iskupi. Sve dok se nije iskristalizirao pravi razlog njegovih izbivanja – zbog čega smo se i konačno razišli.

Mi nismo nikada bili za biti skupa – to mi je sada jasno! Mi smo sada, nakon toliko godina od rastave u super odnosima – međutim, on je i dalje takav kakav je bio! Izlazi, provodi se i uživa u svom načinu života – samo, meni to sada ne smeta. Jer nisam dio njegovog života, niti to gledam, niti trpim. Logično.

E sada, da sam reagirala na početku našeg zajedničkog života i odlučila pričekati s vjenčanjem – gotovo sam sigurna kako tog vjenčanja ne bi niti bilo! Sto posto!

Kako to znam? Pa, oženili smo se u 10. mjesecu. Nakon samo 2 mjeseca od vjenčanja meni je zbog jedne takve njegove scene pukao fucking film. Dok se on vratio izvana, ja sam bila gotovo spakirana za otići! Da, jesam. I da sam tada otišla – možda bi moj život imao neki drugi put. Ostala sam jer se polomio da me odgovori. Polomio se u obećanjima. Polomio se da mi zamaže oči i da se ipak raspakiram. Ostala sam. Imala sam 21 godinu i 7 mjeseci. Eh, da sam tada imala u glavi barem 10% od ovoga što sada imam, možda bih danas bila žena s troje djece (što mi je oduvijek bio san), s čovjekom u braku koji me poštuje i voli, koji sa mnom i s djecom provodi svoje slobodno vrijeme i to s guštom, a ne na štopericu i odbrojavanje, jer mu se nekamo žuri, jer nekamo mora poći.

Dakle, znala sam da ima „feler“ i taj sam njegov „feler“ odobrila i prihvatila onog sekunda kada sam potpisala dokumente kod matičara. Mučilo me to, no svejedno sam ušla u taj brak jer sam ga voljela. S godinama je taj „felerić“ prerastao u totalnu štetu. S godinama je moj prag tolerancije bio sve manji, a živci tanji. A onda se pojavila ona. Bila je trešnjica na torti. I tu je priči bio kraj – bez obzira što me i dalje nagovarao da se predomislim. Ne, meni je  bilo too much svega.

Druga priča.

Ona je bila u braku. Isto se vrlo mlada udala. Ljubav, ah oboje su bili ludo zaljubljeni od kad su bili klinci. Voljeli su se – to se vidjelo iz aviona. On je bio običan dečko, radnik u nekoj zanatskoj firmi. A ona je imala planove oko upisa na fakultet, studiranja i karijere. Pucala je na visoko. I okej je to. On ju je poticao. Radio je, a ona je doma učila i spremala ispite. Omogućio joj je normalan život i pomagao joj je da ostvari svoj san. Radio je i noćne smjene i ekstra sate, samo da bi ona mogla na miru studirati. Nije morala raditi. On joj je sve omogućio s onim što je imao. A nije imao puno. I to što je imao – dijelio je s njom. Međutim, nakon nekog vremena, mlada dama se spandžala s kolegom s faxa, koji je isto kao ona pucao na visoko, samo što je on bio iz vrlo, vrlo dobro stojeće obitelji. Obitelj ga je financirala, jer, išao je tatinim stopama i život mi je bio osiguran: tatina uhodana firma, osigurana egzistencija, bjesni auti, skupi vikend provodi. Navukla se na takav lagodan život, bez odricanja. Razvela se na brzak. Jako ružno je odjebala muškarca koji ju je volio. Odjebala je muškarca s kojim je bila u braku. Odjebala ga je jer joj je imponiralo biti djevojkom mladog lovatora i tatinog sina. Imponiralo joj je nositi skupe krpice i naslikavati se po raznim europskim i svjetskim metropolama.

Gledala sam to sa strane. Od početka. I znala sam da to „ne bu dobro završilo“. A moj nos nikada ne fula!

On je bio tip kojemu je bilo do provoda! Bila mu je interesantna i zanimljiva, međutim, imala sam osjećaj da on nju baš nikada nije volio onako kako je to ona htjela. Nije niti ona voljela njega, da budemo realni. Voljela je njegov auto kojeg je vozila, lijepo uređeni stan, putovanja i sve one statusne simbole koje je imao. A to nije ljubav.

Kada je skužio da mu se uvukla u sve pore života – prekinuli su. Uf, to je bila drama! Ostavio ju je, a ona se s time nije mogla pomiriti nikako. Razvela se zbog njega, računala je kako će je oženiti i kako će time ostvariti sve svoje zacrtane planove o lagodnom životu. Međutim, planovi su joj se poremetili. A na to nije računala. I što sad?

Kumila je, plazila, plakala i ludovala. I opet su završili skupa. A nakon par mjeseci, ostala je trudna. Sjećam se te euforije, slika po društvenim mrežama. Samo, gospodin mi nije izgledao niti euforičan, niti sretan. Čovjek je bio kao pokisla vrba. Došlo je dijete. I na van, sve je izgledalo kao idila, jako se trudila na van to baš tako prikazati. Kao da je sama sebi dokazivala: -Uspjela si! Ostvarila si cilj!

Međutim … kada se dvoje ne voli iskreno i iz srca, ne može im pomoći niti zajedničko dijete. Ne može ih zadržati zajedno baš ništa. Svi silni novci, turbo uređen stan, avioni i kamioni, godišnji odmori i predivne slike koje je dizala po društvenim mrežama nisu mogli dočarati ono što je htjela prikazati, jer je ON na tim slikama i dalje bio isključen iz svega. Bio je uvučen u nešto što nije htio. Bilo mu je nametnuto nešto što nije želio s njom.

Prije par mjeseci vidjela sam ga na piću, ali s nekom drugom djevojkom. Na javnom mjestu, subota. Špica u kafiću. Bez imalo srama i stida došao je s djevojkom i sjeo se za stol. Osoba s kojom sam sjedila u istom tom kafiću samo me je pogledala. Zar tako javno? Iskreno, meni je bilo neugodno. Eto, meni. Neugodno. Nisam ga htjela niti pogledati da nam se pogledi ne sretnu.

A ona? Ona je i dalje dizala fotografije i pokušala dočarati nešto što ne postoji i što nikada nije postojalo. Pokušala je forsirati idealnu obitelj, ljubav i nešto čega nikada nije niti bilo.

Puklo je pred malo. Sada je to sve skupa javna tajna. Povrijeđena je. Tužna i usamljena. Ostala je sama.

Gotovo sam sigurna kako nikada s njim nije bila istinski sretna. Sigurno je od početka znala kako „to nije to“, ali je svejedno gurala i dalje. Na silu.

Danas se ljudi vežu i stvaraju obitelji, dom, planiraju budućnost na klimavim temeljima. Danas se ljudi vežu iz totalno krivih razloga svjesni svih nedostataka koje ta veza ima. Vežu se, a znaju kako to neće dobro završiti, jer ne može! Vežu se za osobu koja ima feler, jedan ili više njih. Vežu se, jer misle kako će se osoba nakon vjenčanja i djeteta promijeniti. NEĆE!

Ljubav se ne događa po putu, ako je nije bilo na početku puta! Brak ne uspijeva, ako veza nije prošla sve izazove. Brak ne opstaje ako nije na čvrstim temeljima, a temelji se grade puno prije braka! Brak ne opstaje ako ste se vezali za osobu kod koje vas nešto smeta, jer ta sitnica koja vas smeta, kasnije preraste u najveći kamen spoticanja i u razlog vašeg razlaza, vjerujte mi! To što vas je zasmetalo jednom, zasmetati će vas svaki idući put, ako to u startu ne pokušate razriješiti. Ako se radi o karakteru osobe, njenom ponašanju, manama koje vas iritiraju, bolje se raziđite na vrijeme, nego da osnivate obitelji i rađate djecu. Neće vam uspjeti. Nema tog čarobnog štapića.

Imam izraženu intuiciju. Nigdje je nisam naučila. Život. Samo život. Možete i vi to – razviti intuiciju – svi je imamo. Vratite, u svojoj glavi, malo film u rikverc. Budite iskreni prema sebi. Pretumbajte neka prijateljstva i odnose. Prisjetite se ako vas je nešto smetalo kod te neke osobe, prijatelja partnera. Da li vas to smeta i dalje ili je s vremenom prošlo?

Ako netko i nadalje njeguje odnose s osobom kod koje je nešto izrazito smeta, iritira, ide na živce, onda fakat idete kontra sebe i ja im skidam kapu na tome, jer ja to više ne mogu. Ne da mi se.

Kada mi kod nekoga nešto zasmeta, a zadire u moj život – kažem to. Ako me ta osoba izluđuje do te mjere da me to iritira, nervira, stresira, ostavlja zamišljenu satima, nervoznu … Na lijep i kulturan način se mičem. Što će mi to? Zar ja ne mogu biti na miru i raditi, družiti se s ljudima koji me uveseljavaju i čine sretnom, zadovoljnom? Mogu, naravno. Zaslužujem to. Svi to zaslužujemo. A kada se radi o privatnom životu, nikada više ne bih odabrala osobu za zajednički život, a da me kod te osobe nešto smeta. Jednom pogriješila. Pametnome dosta.

Mislim da bi manje tuge, suza, razočaranja, rasturenih brakova i obitelji bilo kada bi se ljudi vezali iz pravih i iskrenih razloga. Ljudi se vežu iz krivih razloga, kontra sebe, zanemaruju ono što ih smeta i idu glavom kroz zid. Zato toliko toga. Zato toliko rasturenih brakova. Zato toliko povrijeđenih. Zato tako  lako dižu ruke i odustaju od svega – zbog krivih razloga zbog kojih su se i spojili.

Kako došlo – tako i o´šlo!

Autor: IVANA GRABAR