„Koga voliš više:  mamu ili tatu?!?“

Legende kažu kako nema glupih pitanja. Postoje samo glupi odgovori!  Sorry, meni je ovo definitivno najgluplje pitanje koje odrasli mogu postaviti klincima! U 99% slučajeva djeca odgovore kako istom mjerom vole i mamu i tatu. Slatko! A kakav odgovor uopće očekivati, ne kužim!

Imala sam sreću odrasti u normalnoj i skladnoj obitelji. Kažem „sreću“ jer se moji mama i tata i dan danas vole i zajedno su u braku. Odgojili su mene i sestre u zdrave i normalne osobe sa zdravim i normalnim pogledima na život.  Kažem, imala sam sreće odrastati uz oba roditelja i obitelj – što je danas rijetkost.

Ne znam da li se ljudi vjenčaju iz „krivih“ razloga… Ne znam da li je problem u užurbanom  načinu života koji uključuje stres, previše posla, premalo slobodnog vremena, društvene mreže i moderne tehnologije, ali, poanta je u tome kako je, u današnje vrijeme, stabilan brak rijetkost. Jebiga, je! Rijetkost je!

Ljudi se u zadnjih nekoliko godina više razvode nego ikada – s time ćete se morati složiti definitivno! Negdje je neki jebeni problem. Negdje je neka „kvaka“ zbog koje je TO tako kako je! Razvedenih je i previše. Razočaranih i usamljenih također… jer malo je „sretnih“ razvoda. Uvijek netko iz toga braka izađe povrijeđen: ili on… ili ona..

Međutim, kada maknemo sve sa strane, mislim kako su, u toku i nakon razvoda, najviše povrijeđena djeca! Većina bivših partnera o tome „kako se osjećaju djeca u novonastaloj situaciji“ najmanje razmišljaju jer, na žalost, imaju većih briga i problema:  financije, podjele imovine, od povrijeđenosti, od pada samopouzdanja, od preseljenja… uf, nije sve to lako proći, stoga kužim jer sam i sama kroz sve to prolazila. Jednostavno u tim trenucima ne stigneš niti razmišljati o svemu niti primjećuješ ljude i stvari oko sebe.  Jednostavno ne možeš sve to hendlati pa da si Sveti Petar!! Djeca te iritiraju, ispituju, starci, prijatelji… jaooo, nemaš snage disati a kamoli im svima sve objašnjavati istu priču i ponovno je prepričavati. Jebeno je!! Jebeno teško! Tko nije prošao razvod braka – ne zna!

Mičeš se i udaljavaš od svih i snalaziš nekako sam.  Pokušavaš posložiti krhotine svog jadnog života u cjelinu. Neki u tome uspiju, a neki se godinama traže. I u tom kaosu zvan  razvod, najviše razmišljaš o sebi i kako se posložiti – i to je dobro, međutim,  malo razvedenih parova u tim najtežim trenucima razmišlja kakvi se sve filmovi vrte u malenim glavicama njihove zajedničke djece. Klinci sve to strpljivo gledaju sa strane i vjerujte mi, koliko god im sve fino zapakirate i prikrijete – oni to nikako ne kuže!  Oni to ne mogu skužiti ako su predškolske i mlađe školske dobi. Oni to jednostavno ne shvaćaju da mama i tata nisu skupa jer se više ne vole… pa da tata ima drugu ženu jer više ne voli mamu… da tata više ne živi s njima u stanu i ne vozi ga u školu jer to više ne postoji  … pa onda će tatina nova žena roditi bebu, pa će odjedanput imati brata ili seku, ali tog brata / seku nije rodila mama… itd..itd! Možete li si uopće predočiti taj filmić u njihovim glavama?? To mora da je horor film!! Nama odraslima nisu jasne neke stvari, a kamoli njima malenima!

U toku razvoda, a i nakon njega s djecom treba razgovarati. Otvoreno.

Moja kći imala je 14 godina kada smo ušli u kažin od života i braka. Bila je u najgorim mogućim godinama. U jebenom pubertetu je bila. U početku sam je micala od svega, jer sam je štedjela. Pazila sam da se baš previše ne svađamo pred njom.. Međutim, nije blesava. Vidjela je da plačem, satima razgovaram na telefon… njega ispitujem, pratim, vrištim kad dođe doma… Znala me je pitati što mi je tata napravio..  Mjesecima sam vrludala i govorila kako nije ništa i kako me on samo ljuti jer nije dobar… Međutim, jedan dan sam joj sve lijepo ispričala. Posjela sam je i sve joj rekla. Shvatila je. Klimala je glavicom i ronila rijeke suza. Sjećam se njenog pitanja:

-I što će biti sada s nama? Gdje ćemo mi sada živjeti?
-Ljubavi – rekla sam joj – ovo je naš stan i tu ćemo ostati. Tvoj tata će uvijek biti tvoj tata i ništa se između vas dvoje neće promijeniti, osim što tata više neće biti s nama u našem stanu. Nećemo skupa doručkovati, nećemo skupa ručati, ali ti ćeš i dalje s tatom ići na igralište, voziti biciklu, šetati po shopping centru i glasno pjevati u autu dok se vozikate okolo! Tvoj i tatin odnos nikada i nitko neće promijeniti, zapamti to! Ti srećo svoga tatu možeš vidjeti kada god hoćeš! Nazvati na telefon i otići kuda god želiš s njim! Tvoj tata je tvoj tata! I to nitko i ništa ne može to promijeniti!!

Bila sam smrtno ozbiljna, a ona me je gledala svojim velikim, uplakanim, zelenim okicama.

-A hoće me tata voziti u školu i nekada doći po mene? – pitala je tiho.
-Naravno da da! Kada god ti to budeš htjela! Ako želiš svaki dan, može! – odgovorila sam joj skroz uvjerljivo.

Još par suzica skotrljalo joj se niz lice. Zagrlila sam je. Plakale smo skupa. Ja zbog svega, a ona…ne znam ni sama da li zbog olakšanja ili zbog mene ili zbog tate… ili nemam pojma. Plakale smo i jedna drugoj brisale suze. Jebote, i sada sam zasuzila…. Teško je to proći. Jebeno teško 🙁

Ex marito i ja ostali smo živjeti u istoj kući jer smo se tako dogovorili: mala i ja u našem stanu na 3. katu a on u prizemlju, u svom stanu. Između nas je cijeli kat. U početku smo se namjerno izbjegavali sresti na parkingu ispred kuće jer nam je oboma bio fajront kad se vidimo, čak i u prolazu! Ostali su sivi oblaci iznad glava i meni i njemu. Jedva da smo razgovarali prvih nekoliko godina. Kada bi se sreli, umjesto „dobar dan“ on bi mi dobacio nešto tipo:

-Spusti taj krov na autu, propuhat će ti vjetar i to malo mozga što imaš u glavi! A ja bi mu kroz taj otvoreni krov pokazala srednji prst i potrubila.

Hendlali smo kako smo hendlali, ali se više nismo fajtali. Tu i tamo bi jedno drugo malo podjebali i dec it! Malu je vidio kada god je htio jer je to nju, a i njega činilo sretnima.

Osmijeh na licu mog djeteta bio je dovoljan razlog za to da budem sretna što sam imala jebena muda sve to tako posložiti.

Nikada, ali nikada svojoj kćeri nisam rekla niti jednu jedinu ružnu riječ za njenog oca! Nikada! Koliko god me je on neizmjerno povrijedio i doveo na rub ruba, nikada maloj  za njega ništa ružno nisam rekla. Zašto? Jer nisam imala pravo na to! Ako je povrijedio mene – nije nju! On je njen tata! Jedan i jedini kojeg ima! Ja nemam pravo srat po njemu!! Kakav god da je – njen je tata! Poštovala sam to. I on je poštovao mene pred njom. Znam da je onoj svojoj seruckao o meni i ovo i ono, ali maloj nikada niti jednu jedinu ružnu riječ za mamu nije rekao.

To se zove poštovanje bivših partnera pred djecom! To se zove biti čovjek i djetetu ne ocrniti oca niti mater! To se zove biti i ostati čovjekom do kraja!! I ja sam ponosna na sebe i svog bivšeg muža zbog tog. Neizmjerno sam ponosna jer smo uspjeli odgojiti našu kći, da NAŠU, jer je koliko moja toliko i njegova. Odgojili smo našu djevojčicu u predivnu djevojku koja na jesen puni 22 godine! Uz to što je izvrstan student, moram se pohvaliti i reći da je među najboljim studentima svoje generacije, ona je i vrijedna, dobra, vedra, emotivna i pozitivna cura s vjerom u ljubav, obitelj… Ona zna što je prava obitelj, bez obzira što nije odrasla u pravoj obitelji i uz mamu i tatu zajedno. Mi smo se razveli, ali smo se jebeno potrudili njoj fingirati obitelj i ne zgaditi joj ništa! Ima vjeru u pravu ljubav i u brak! I to je ono na što sam  najviše ponosna kod nje jer sam joj usadila sve prave vrijednosti. Usadila sam joj ih svojim primjerom. Otegla sam jaja zbog tog, ali rezultat kojeg sada vidim vrijedi svega toga! Osoba u koju je ona izrasla kompenzira sav trud koji je uložen..sva odricanja,  gutanja govana, ponosa i ega..

Sve smo prevladali, nastavili živjeti odvojeno, ali naša kći uvijek nam je bila najvažnija od svih i svega! Jako sam sretna zbog toga! I moj ex marito i ja si možemo stisnuti ruke i čestitati. Malo je takvih parova, bivših partnera koji su nakon razvoda ostali normalni. Da, normalni – zbog djeteta.

Druga straha razvoda

Neki dan listajući naslovnicu na fb-u naletim na jedan vrlo dirljiv post i fotografiju. Dakle, dirnulo me je totalno. Čovjek je stavio sliku svoga sina i napisao: „SRETNO I SVE NAJ NAJ SINE…;)  NADAM SE DA ĆEMO JEDAN ROĐENDAN ZAJEDNO PROSLAVITI U ŽIVOTU…..

Naježila sam se totalno. Javila se čovjeku i nakon par dana sjeli smo i razgovarali. Više od četiri sata smo razgovarali. Plakao je. Pa se smijao. Pa opet plakao. Na rubu je sa živcima… na rubu je snaga od borbe sa ustanovama, institucijama i kako god se ti državni uredi koji provode zakone zovu! Razveo se prije koju godinu. Sin mu ima 7 godina. Žena mu ne da viđati maloga kako stoji u odredbi Suda. Centar za socijalnu skrb provodi neki nadzor, on svako ne davanje djeteta prijavljuje muriji, snima telefonske razgovore s bivšom, on je moli da malog pusti, ona ne da, mali plače da bi išao… Do kraja priče slomila sam se i ja. I oplakala.

Bože moj dragi kakva to žena mora biti koja ocu ne dozvoli da uzima sina kada je na rasporedu?? Ma, kakva je to žena koja ne dozvoli da to dijete viđa oca kada god poželi i mimo jebenih pravila?! Ljubav i emocije nemaju pravila, halo ženo!! Što radiš tom djetetu? Kažnjavaš tog brižnog oca koji je na rubu da fakat „odlepi“ od sveg ili kažnjavaš dijete? Koga kažnjavaš? Ne možeš ubiti ljubav djeteta niti prema jednom roditelju!! Osim toga, to je i grijeh! Sve što se radi protiv tuđe volje je grijeh! I sve se to vraća, kad-tad! Jebena je karma.. Stigne te kada se najmanje nadaš….

Moj prijatelj i ja razišli smo se u suzama. On ima zajedničku skrb za sina s bivšom ženom. Kada joj se da, pusti malog, a kada joj se sprdne – maloga ne pusti. Njihov život i život toga djeteta je prava drama i kaos! Gdje su ti uredi koji provode zakone! Gdje su tu prava djeteta na oba roditelja!? Gdje je tu pravda u ovoj smrdljivoj i truloj državi gdje može jebati svako svakoga!? Gdje je dječja pravobraniteljica? Gdje je ta Europa u koju smo ušli?

Žena sam i naravno da sam na ženskoj strani, ali u ovoj priči sramim se ovakvih žena koje imaju srca kažnjavati vlastito dijete tako da mu uskraćuju očevu ljubav!

Kasandro, ženo ratnice!! Pogledaj se u ogledalo i zapitaj se.. Da li mirno spavaš? Jesi li sretna? Što imaš od toga da malom braniš viđati  tatu…jedinog tatu?
Vidiš li koliko ga mali voli? ZAŠTO TO RADIŠ??? Što imaš od toga? Osvetu! Nadmoć! Manipulaciju, jer si majka i žena! Ma nemoj, jebote!!

I ja sam i žena i majka – ali sam i jebena kraljica!! A znaš li zašto sam jebena kraljica? Jer sam svoje dijete odgojila u zdravu i normalnu osobu, u osobu s normalnim pogledima na život..u osobu koja zna voljeti i pokazati ljubav..u osobu bez blokada i strahova, mržnje prema ikome… osobu koja će jednoga dana sretno koračati kroz život s osmjehom na licu! A isto sam razvedena žena. Isto nije išlo… isto me je boljelo.. sve isto.. Samo moje i tvoje dijete neće biti isto nikada! Neće moći biti isto jer će tvoje dijete biti uskraćeno za ljubav, očevu ljubav koju mu ti nikada nećeš moći dati. Neće biti isto jer će sve ovo na tvom djetetu ostaviti traga. Već je.. Ostavilo traga…

Baš sam se nanervirala!

Autor: Ivana Grabar

  • Foto naslovnice: Josip Čekada

SVE KOLUMNE AUTORICE – OVDJE 

Kontakt: