Djeca nas nisu niti spajala niti razdvajala i naše se odgovornosti ne bi smjele prelamati preko njihovih leđa! Već im je razvod i raspad obitelji dovoljna trauma

Koliko god sam pisala o razvodima, nevjeri, padu samopouzdanja, neopisivoj boli nakon razvoda, puzanju po tlu, pa dizanju i (napokon) koračanju dalje kroz život uzdignute glave, toliko sam „preskočila“ jedan jako bitan detalj u cijelom ovom procesu „od – do“. A to je novi partner nakon razvoda i naravno djeca. Ne razumijete što želim reći?

Kada i na koji način upoznati dijete / djecu s novim partnerom (koji im nije niti tata niti mama), kako napraviti sklad među partnerom i djecom – što im reći?! Ovo je mamin prijatelj? Ovo je tatina prijateljica? Ili? Kako koordinirati zajednički život s novim partnerom i djecom? Kako djetetu reći da će dobiti (polu) brata ili (polu) sestru tj. novu obitelj?

Osobno, sve ovo gore navedeno nisam iskusila niti proživjela u tim okvirima, jer je moja kći imala 15 godina kada smo se njen otac i ja službeno razveli. S njom sam mogla o svemu vrlo otvoreno razgovarati, pa tako i o novom partneru. Bila je dovoljno odrasla da može shvatiti kompletnu situaciju oko razvoda i nove osobe u mom životu, kada je za to došlo vrijeme. Čak mi je i sama govorila kako bi bilo lijepo da napokon nekoga pronađem.

„Mama, meni je najvažnije da si ti sretna i da se napokon smiješ! Pa nećeš valjda ostati sama!“

Istina, do sada sam kroz nekoliko kolumni obradila teme u kojima sam se dotakla djece i ponašanja prema djeci u procesu i nakon razvoda. Stalno sam isticala kako na djecu, u tim situacijama, treba posebno paziti jer oni na vrlo osjetljiv i „svoj način“ doživljavaju raspad obitelji. Kolumna koja je dala poseban naglasak na tu temu je Djeca razvedenih roditelja“.

Ali, dalje nisam išla: Djeca iz raspadnutog braka + novi partner / partnerica. Djeca i novi suživot s istim tim partnerom. Nova obitelj i „novo“ dijete s „novim“ partnerom. Valjda je trebalo proći određeno vrijeme pa da mi se poklope čak tri priče od jednom. I vjerujte mi, danima sam razmišljala da li uopće pisati na ovako osjetljivu temu.

Kada se djeca i nova partnerica ne slažu i ne vole

Ona je žena koja nema djece. Ali zato njen partner iz prvog braka ima dva sina. Hm…. Rekla mi je kako je na početku bila jako uzbuđena kako će je dečki prihvatiti i radovala se tom upoznavanju. Išli su baš polako – da ih ne šokiraju. Upoznala je dečke ko´fol spontano i vrlo nenametljivo. I svaki idući susret s njima bio je detaljno planiran i kao „slučajan“. Slučajni šoping centar, pa slučajni susret na kavi, pa slučajno kino, pa slučajni odlazak na pizzu u istu pizzeriju… Čak su klinci zezali tatu kako mu je prijateljica lijepa i zašto mu nije cura.

Njih dvoje su već imali suživot i planirali su vjenčanje. Dečkima je trebalo reći istinu. I jesu – onoga trenutka kada su bili uvjereni kako su se napokon upoznali i zbližili. Međutim… Nakon što su dečki počeli redovno dolaziti svaki drugi vikend u stan u kojem je otac živio s novom partnericom, moja je sugovornica osjetila njihov otpor, gnjev, negativu, tjeranje inata, neposluh, bahatluk i bezobrazluk.

Gurala je pod tepih ove probleme nekih godinu dana. Čak je pomislila kako je problem u njoj i stalno se trudila udovoljiti dečkima na sve moguće načine: organizirati izlete, voditi ih okolo i aktivno s njima i njihovim ocem provoditi vikend kada su kod njih, kupovala im je poklone, odjeću, uredila sobu, kuhala im ono što vole..… Međutim, od klinaca nije dobivala nikakvu pozitivnu reakciju niti je uspjela doprijeti do njih. Onda se požalila partneru, oplakala i objasnila koliko joj je teško sve ovo vrijeme i da se malo uključi, jer su ponašanja dječaka već graničila s bezobrazlukom i neposluhom prema njoj. Bilo joj je žao što on, kao njihov otac, to uopće nije primjećivao. Kada mu se požalila na problem, rekao joj je:

Ma, pusti ih! Dečki su! Ne misle tako. Polako, prihvatiti će te.

Međutim… nisu. U svoj ovoj situaciji, nju je najviše boljelo to što majka dječaka, odnosno bivša žena njenog dragog, nije prihvatila prijedloge za upoznavanjem i komunikacijom. Da, sve ove godine slala je djecu kod bivšeg muža i nove mu partnerice bez da je htjela upoznati tu ženu, vidjeti gdje joj dječaci odlaze svaki drugi vikend.

„Ovo je jako teška situacija. Jebeno teška! Da ne volim svog partnera toliko koliko ga volim, ostavila bih ga odavno. Dolasci dječaka svaki drugi vikend postali su mi prava noćna mora! Ne znam do kada ovako? Doživotno, očigledno. Oni su njegova djeca i ja to sve razumijem… Ali, mene ovo ubija! Umjesto da se odmaram vikendom nakon napornog tjedna – jer radim ko pas, da odem nekamo jer sam to zaslužila, da s i priuštim neko putovanje –  ja se žrtvujem i natežem s klincima koji nisu moji i koji me mrze! Luda sam! Ovo je postalo preteško za mene!“

Smrzla sam se kada mi je ovo pričala, a onda sam joj rekla neka pod hitno sjedne svog partnera i zatraži razgovor s njegovom bivšom ženom, jer mislim da dječacima glavu puni upravo ona – bivša žena!

Bivša žena nije oprostila niti preboljela taj razvod i to prenosi na dečke. Inati se preko djece. Ne znam što želi postići, jer na ovakav način neće postići ništa. Njen bivši muž je BIVŠI koji već ima drugu ženu. I ako se i s tom drugom ženom razvede – neće se vratiti k njoj. Oni očigledno NISU razriješili neke stvari do kraja! Njih dvoje su nositelji ovog problema kojeg prenose na djecu i svih koji ih okružuju.

U ovoj priči nitko nije sretan: niti moja sugovornica, niti njen partner, niti njegova bivša žena, niti dječaci… NITKO! Začarani krug u kojem su svi nervozni i nesretni, a najviše djeca. Onog trena kada se sjednu i porazgovaraju kao odrasli ljudi i dječaci će se početi normalno ponašati. Sigurna sam.

Prošlosti je mjesto u prošlosti! Nije potrebno stalno pretakati i prekapati po prošlosti, osvećivati se. Neke stvari treba prihvatiti takve kakve jesu i krenuti dalje. Nema druge.

Tuguj! Preboli! Otpusti! I kreni dalje – moj je savjet. I pusti svoje dječake da sami odluče koga žele ili ne žele prihvatiti u svojim životima. Tako je najpoštenije.

Kada se djeca i novi partner slažu i vole: On je moj drugi tata!

Situacija kada žena nakon razvoda u svoj život uključi novog partnera. Djevojčica ga u početku ne prihvaća na prvu, ali dobri međuljudski odnosi, komunikacija između partnera i uključivanje bivšeg supruga u sve ono što se ticalo djevojčice – kroz kratko vrijeme urodilo je plodom. Nije bilo lako – pogotovo za bivšeg supruga i novog partnera, jer je upravo radi ovog novog i došlo do razvoda. Međutim, za dobrobit malene i upornošću novog partnera da komuniciraju zbog djevojčice – postigli su takav uspjeh da je malena novog partnera ful prihvatila i zavoljela. I dan danas, nakon toliko godina kaže kako je on njen drugi tata! A taj „drugi tata“ mi je rekao:

„Bilo je jako emotivno i teško, pogotovo za bivšeg muža. Logično je da sa mnom nije htio riječ prozboriti. Kada je bila špica oko razvoda i kada je saznao za mene, htio me prebiti. Tenzije su se smirile i to jako brzo. Ona i mala su otišle živjeti kod mene. Jako često sam upravo ja tu malenu ujutro budio i radio joj doručak jer joj je mama radila. Oblačio sam je i vodio u školu. Pisao s njom zadaće i igrao se. Ili je popodne vodio na gimnastiku i razvažao po rođendanima. Jednostavno sam nazvao čovjeka i rekao mu:

Gospodine, vaša bivša žena kći sada žive sa mnom. Prihvatite to. Dajte mi olakšajte situaciju, zbog malene. Ne radimo scene! Mi moramo komunicirati kao ljudi i dogovarati se sve oko male. Tako će svima biti lakše.

I je! Malena je danas odrasla žena i majka. Lijepo ih je vidjeti kada se svi skupa okupe i razgovaraju, smiju i druže – bez obzira na prošlost. Prošlost je ostala u prošlosti, a djevojčica je izrasla u kvalitetnu osobu.

Treća situacija: Ona ima dvoje djece – ne trebaju ti TAKVE obaveze!

I za kraj pričica koja je lijepo počela, ali je katastrofalno završila. Priča je to u kojoj je novi partner živio u stanu s razvedenom ženom i njeno dvoje djece dovoljno vremena da ga klinci zavole i prihvate, a onda se jedno jutro probudio i shvatio kako TA djeca nisu njegova i kako mu TA briga i odgovornost još ne trebaju, te kako bi mu bilo najpametnije nestati glavom bez obzira – što je i učinio. Iza sebe je ostavio izbezumljenu djecu i povrijeđenu ženu.

Kada zbrojim ove tri situacije i pokušam se staviti u cipele svih sudionika dolazim do zaključka kako je  u konačnici najteže djeci! Nismo niti svjesni koliko oni upijaju i koliko naše ponašanje na njih ostavlja traga – doživotnog. Jesu li pojedinci uopće svjesni što čine svojoj djeci?

Odrasli, saberimo se! Ako se ne možemo sabrati i ponašati odgovorno kao odrasli i normalni ljudi, onda ne možemo očekivati niti da ta naša djeca jednom odrastu, zrelo se ponašaju i imaju zdrave postavke u glavi! Razvodi su trauma sama po sebi. Malo je „dobrih“ razvoda. Emocije su tu snažan faktor u takvim situacijama.

Ako se ne možemo sabrati i ponašati odraslo – onda se nemojmo niti ženiti, stvarati obitelj, a bogme niti razvoditi. Sve su to su velike odluke i koraci u životu. I ogromna odgovornost! A kada se takve odluke već donesu, onda, moliti ću lijepo, da se ponašamo odraslo i zrelo kako i priliči. Djeca nas nisu niti spajala niti razdvajala i naše se odgovornosti ne bi smjele prelamati preko njihovih leđa! Već im je razvod i raspad obitelji dovoljna trauma!

Poveznica na kolumnu: DJECA RAZVEDENIH RODITELJA

Autor: IVANA GRABAR

  • Foto naslovnice: Josip Čekada

SVE KOLUMNE AUTORICE – OVDJE 

Kontakt:

Knjige autorice Ivane Grabar možete naručiti na e-mail: ivana@pinkpen.com.hr ili preko službene FB stranice Pink Pen Ivana Grabar