Kad Malog Čovjeka <3 i Čovječuljicu <3 stavimo na spavanje, Blaž, mama, tata i ja običavamo pustiti neki serijski maraton dok netko prvi ne zaspi (Blaž. Uvijek.) Sad gledamo Scandal i Power u alternaciji. U obje serije nema pasa (iako je u Scandalu to totalno nelogično jer su svi američki predsjednici imali pse pa sad čekam da i ova fejk Prva Obitelj konačno sebi nabavi jednog (iako je ovo već četvrta sezona, a o tome još nisu ni razgovarali!) pa da i meni bude zanimljivo. Volim kad psi na televiziji laju, onda lajem i ja pa to probudi Blaža i možemo se igrati.

Uglavnom, u takvim trenucima, dok ležim na tati i hrčem mu u uho, imam pregršt vremena za razmišljanje (samo zato jer u serijama nema pasa, inače bih gledala) pa tako nekad razmišljam kako bi izgledao moj život da moja mama nije luda. Za psima. (a malo i inače). Moj tata nekad uopće nije bio lud (za psima), al je prihvatio mamino ludilo kao vrlo integrirani dio njezine osobnosti, i putem se još sam malo zarazio. Al’ o njegovoj zarazi nekom drugom zgodom. Mama uvijek govori da za svoje ludilo ima opravdanje (to opravdanje tata zove- dijagnoza) koje seže daleko u djetinjstvo. I, iako priznaje da joj je djetinjstvo bilo bajkovito, u svakoj bajci nešto krene po zlu pa je tako i u ovoj, a to zlo koje je krenulo ticalo se baš nas pasa. Pa premotajmo film…

Kao sasvim mala, moja mama imala je neutaživu želju za mojom vrstom. To se tako samo kaže, a zapravo, kažu izvori koje nećemo imenovati, bila je jedno od one djece za koje pišete rodama: „E, takvo ne bih!“. Njezin nono uvijek je govorio da bi rađe cijelo ljeto čuvao svu djecu u kvartu, nego nju na pet minuta. Nije sad to nešto za hvaliti se, al, ako je vjerovati već spomenutim izvorima, stanje stvari je bilo takvo da je mama iziskivala puno pažnje koju je kamčila na razne načine, makar gurajući prijateljima svoje sestre gliste u usta. Bilo je tu još koječega, al, well, you got the point, ne? Pa je neka dobra teta pedijatrica (koja tada nije znala za ADHD, danas bi joj ga dijagnosticirala lijevom nogom) savjetovala maminoj mami da možda ne bi bilo zgoreg da joj uzmu nekog psa (u terapijske svrhe) kad ga već ionako toliko želi.

Mamina mama, koja nije bila apsolutni zaljubljenik u pasminu „vučjak“ (koja je izgleda jedina postojala u 70ima) dala je u zadatak maminom tati da za mamin sedmi rođendan dovede neku nevučjakunalik pasminu. I tako je mama dobila Lassiea, samo što uopće nije bio žensko (kao ni Lassie u filmu uostalom) i zvao se Fjord.

Za rubriku „Vjerovali ili ne“ je da je mama postala, da li zbog psa ili škole, više no sasvim suvislo dijete i to je bio početak bajke o  vanserijski divnom suživotu djeteta i psa. Do Badnjaka 1983. kad je Fjord netragom nestao. Kako u to doba (za ne povjerovat!) nije bilo Fejsa i inih internet – doskočica pomoću kojih sad pronađeš psa u 7 minuta, potraga je, uz nebrojenu količinu odgledanih vučjaka, potrajala dva mjeseca. Točnije, do jedne večeri kad je oko 22 sata zazvonio telefon. Priča je toliko sudbinska i nevjerojatna da ću vam je ispričati cijelu, iako mi to inicijalno nije bila namjera i znatno će produžiti kolumnu, al šta sad, ionako sam pas i ne znam brojati kartice teksta.

Dakle, tog je jutra mamin tata otišao u grad napraviti neke dokumente. I, kako to obično na korzoima biva, sreo frenda kog nije vidio od faksa i odlučiše popiti brzinsku kavu u birtijici ispred koje su se našli, a u koju mamin tata u životu prije, a ni poslije kročio nije. I tako riječ po riječ, pita čovjek maminog tatu „kako familija“, na što on ispriča tužnu priču o nestanku psa, o ženi koja plače i djeci koja ne jedu, a nije ni njemu najdraže što ih takve ostavlja, a sutradan putuje pa razmišlja o tome da danas ode po drugog psa. No, nije otišao. Obveze u gradu se odužiše, došao je kući i… i onda je u već spomnutih 22 sata zazvonio telefon. Onaj narančasti, sa žicom, koji je, zvonivši u to doba, označavao samo nečiji pogreb za dva dana. No ovog puta nije. Javio se čovjek koji je tog jutra ispijao kavu na šanku u istom kafiću u kojem je bio (nikad prije – nikad poslije) i mamin tata i čuo njegovu Elegiju O Psu, a njegovi sinovi su tog jutra, vraćajući se iz škole, iz rake na groblju na drugom kraju grada izvukli psa kog je netko tamo ubacio, a čije ih je jaukovanje dozvalo. Barba S Druge Strane Žice (uopće ne razumijem zašto je dotični bio iza žice, al kaže mama da se to tako govorilo kad je ona bila mlada, a ovo je priča iz 1983e) kleo se da pas kog su doveli nije vučjak jer on doma ima vučjaka (naravno) i vidi razliku. I kako je siroti Čovjek Iza Žice cijeli dan lutao po gradu u nastojanju da sazna tko je uopće mamin tata i kako da do njega ikad dođe (jer nije bilo interneta, remember?). Napomenuo je da je pas kog su doveli na umoru, ima slomljene obje prednje noge i ne bi se kladio da ima sve oči na broju, al ga mogu doći vidjeti jer kod njih ne može ostati zbog njihovog (naravno) vučjaka. I tako je mamin tata s maminom mamom krenuo u ekspediciju na Drugi Kraj Grada. Kad su se parkirali ispred zgrade, Pas Na Umoru tim polomljenim nogicama pokušao je iskopati prolaz kroz zatvorena vrata jer je prepoznao zvuk motora njihovog auta. I tako su se našli. Mamina mama ga je prepoznala po cviležu još na stubištu pa se gotovo opatosila, a mamin tata se nekako uspio uspentrati, vukući za sobom polusvjesnu suprugu i spustio ju, noseći skupa sa Psom Na Umoru.

Spremite maramice, tu se bajka nastavlja.

Nakon te nemile epizode, Fjordić je poživio još punih 11 godina, 14 ukupno. Samo se u toj dekadi u kući nikad nije smjela kuhati kava- potpuno bi poludio od mirisa kave, sakrio se pod stolić od televizije (televizije su nekad stajale na stolićima, a ne visile na zidu?! :O ) i danima ne bi izlazio. Nikad nitko do kraja nije prokljuvio što se točno dogodilo, no za pretpostaviti je da je opisani događaj mami podario dijagnozu koja bi se sigurno mogla pronaći u DSM IV klasifikaciji duševnih poremećaja pod „traume kod djece“.

Mama je danas, hvala na pitanju, dosta dobro, al nikad s njom nećete gledati film sa psećom tematikom bez da uz sebe imate bocu s kisikom i neki adrenalinski autoinjektor za opuštanje bronha kad se krene daviti na završne kadrove iz Marley & me (dobro, to je zbilja tužno i ne znam nikog tko je to do kraja odgled’o, a da je normalan ostao).

I tako ja često pomislim na Fjorda i kako je ta njegova Lassie se vraća kući dogodovština vrlo vjerojatno dijelom odredila i moj, i život mojih predhodnika (jer imala je mama još pasa čijih ću se života svakako dotaknuti, al to ipak nekom drugom zgodom jer mi sad počinju bezpasne serije pa ne stignem duljiti). Tko zna, prema teoriji kaosa da Fjord nije „zamahao krilima“, možda bih danas bila nečiji obrok u restoranu u Pjongjangu. Al počinje mi serija pa se neću baviti crnim mislima, idem hrkati tati na uho. Javim vam ako nabave psa 😉

Kisić, Berta

P.S. Zimi, negdje tijekom veljače 1984. godine, dva brata, tada školskog uzrasta, a danas vjerojatno na pragu 50ih, spasili su škotskog ovčara iz rake na riječkom groblju Drenova. Njima, kao ni njihovim plemenitim roditeljima, u onoj komatoznoj radosti od konačnog pronalaska voljenog ljubimca, nikada nismo uspjeli zahvaliti. A zahvalni smo, duboko. I nerijetko ih spomenemo u ovih sad preko 30 godina. Preostaje nam samo nadati se da ih je život zbog toga višestruko nagradio. Kao i nada da je bakteriji od osobe koja je dvjema djevojčicama ukrala psa na Božić život bio jedna enormna Sodoma i Gomora od života.  Bertina Mama

Naziv kolumni: BULLEZGARIJE   Autor: Princeza Berta & Mama B.U.P. 

Autorica je rođena 23. veljače DamuNijeLijepoPitatiZaGodine. Od šteneće dobi živi i stvara u Hrvatskoj. Dosadašnji stvaralački opus je bremenit i obiman te, kao takav, teško svediv na svega nekoliko kartica teksta. Iako je po zanimanju kućni pas, velik dio života, još od najranijih dana, posvetila je dekoraciji interijera. Spomenimo tek najznačajnije uratke: rupe na zidovima, rupe na jastucima, rupe na krevetima te, konačno, daleko najupečatljivije djelo, rupe na stolicama, pri čemu je uspješno, na neopisivu radost ukućana, obradila čitavu garnituru. Visoka estetiziranost, kako njezinog djelovanja, tako i pojave, proteže se i kroz slobodno vrijeme – u rijetkim trenucima odmora i razbibrige preferira valjanje u kravljoj balezi, aportirati mrtve ptice, a začarana je ljubavlju prema prirodi i insektima (koje jede). Živi u šesteročlanoj obitelji čiji je članovi oslovljavaju imenom “Princeza”, što pak dovoljno govori o neprikosnovenom statusu vladarice njihovih srca, svemu navedenom unatoč.