Kada  malo bolje proanaliziram, a hvala Bogu volim analizirati, cijeli jebeni život nešto čekam!

Čekala sam da maturiram i upišem fax koji sam sanjala, pa sam čekala da završim taj fax… Pa sam čekala (kada diplomiram) da se udam… Pa sam čekala da rodim.. Pa sam čekala da mi dijete krene u školu.. Pa sam čekala posao koji sam htjela.. Pa sam čekala da izgradim karijeru… Pa sam čekala kada mala završi školu da se razvedem.. Pa sam čekala da se razvedem i krenem dalje … Pa sam čekala da mi prođe bijes… Pa sam čekala da se posložim,  pa sam čekala da upoznam muškarca vrijednog čekanja… Pa sam čekala da se posložim nakon propale veze (I, II, III…) … Pa sam čekala novi posao… Pa sam čekala povišicu, pa sam čekala nalaze od zahvata kojeg sam imala, pa sam čekala da mi zacijeli rez da mogu trenirati, pa sam čekala da krenem objavljivati to što sam godinama zapisivala… Pa sam čekala vikend.. Pa sam čekala Božić..Pa sam čekala godišnji… Pa sam stalno nešto čekala!!!

Pa, kada se malo bolje zamislim, brate mili, pa ja stalno neki klinac čekam! Nešto dočekam, a nešto i ne dočekam, ali stalno čekam!! Osjećam se kao da stojim u nekom kilometarskom redu u kojem nešto čekam! I kad ništa ne bi trebala čekati – ja čekam! I nikako se totalno opustiti i izdahnuti … Ja stalno ronim u nekom čekanju.

Što ja to čekam??  E, pa dosta mi je čekanja! Mislim da je vrijeme da prestanem čekati 🙂 Ali, čekajte malo (ovo sada ironično zvuči) nisam ja jedina koja čekam!

Kada pogledam ljude oko sebe – svi nešto čekaju i nikada im nije pravo vrijeme za TO NEŠTO, jer svi to nešto čekaju: čekaju bolje dane, čekaju da on dođe s broda, čekaju da djeca odrastu, čekaju da dobiju bolji posao, čekaju da otplate kredit … čekaju da dočekaju Godota, jebo nas svih taj Godot! Taj frajer nikada nije došao u stvari, znate li vi to?! Stalno je govorio da će doći – a seronja se na kraju nije niti pojavio! Klasika! Slao je izaslanika da ga najavi kako ipak neće doći danas nego će doći sutra! Ma zamisli ti to?!? „Malo sutra!“ A ovi ga cijelo vrijeme čekali!! Strašno!

I onda mi čekamo isto to … fol svi nešto čekamo, a  život nam prolazi u čekanju i očekivanju tog „boljeg sutra“ i ulaska svijetla u naš život! Ma, haj´te molim vas lijepo! Kakvo svijetlo?!? Svijetlost samo čeka da nam uleti, i ne! Ako otvorimo zastore – možda i uleti. Drugačije teško. Kako si napravimo tako će nam biti pa s toga smatram kako nemamo što čekati! Život će nam proći u čekanju.. I nikada neće biti bolji trenutak nego što je to sada! Nikada! I nikada se ovaj sekund više neće vratiti niti ponoviti!

Stoga, ne trebamo čekati! Idemo napokon živjeti od danas.. I to živjeti dan za danom. I gledati kako se ipak nije ništa prestrašno dogodilo jer ne čekamo. Živimo! Ne čekamo! Nemamo vremena za čekanje.

Život je prekratak da bi ga proveli u čekanju na nekom kolodvoru… Pa nismo se rodili da bi stalno nešto čekali i nečemu se nadali! Idemo to proživjeti! Život nam prolazi u stalnom nekom iščekivanju. Samo kada i pomislim na to sva se nasekiram!! Koliko sam samo godina potrošila na čekanje i iščekivanje nečega. I onda mi se to čekanje ne dočeka… Ne bude onako kako sam očekivala, a ja se odmah prešaltam na neko drugo, novo čekanje! I tako u krug! Prestrašno!

Slažem se kako u životu treba postaviti ciljeve koji će nam biti nit vodilje i kojima ćemo težiti, ciljevi koji će nam biti prioriteti.. A sve ovo drugo…. Eeee, a sve ovo drugo trebamo proživjeti i to onako kako sami želimo! I ne bojati se ničega – osim sami sebe! Jer ako budemo čekali da nam se život posloži – od čekanja se zasigurno neće posložiti! Od čekanja ćemo ostariti pa kada se okrenemo i pogledamo u rikverc … Vidjet ćemo sebe kako smo čekali umjesto da smo živjeli!

Zamislite, jednog dana kada budete pričali unucima svoje živote, što ćete im ispričati? Hoćete li im ispričati priču o tome kako ste proveli život u čekanju ili priču o tome kako ste živjeli život?! Jebeno pitanje? Ja sam se naježila na to jer znam odgovor! A zamislite samo jednog dana kada budemo starci i kada budemo razmišljali o svemu onome što smo u životu mogli napraviti, a nismo. Zašto? Pa, zato … jer smo čekali! Evo, meni već sad slabo! Već sada imam par stvari u glavi zbog kojih mi je žao što ih nisam napravila!
U principu sam zadovoljna svojim životom, ali uvijek nekako važem, čekam…. Pomno slažem i pazim. Kao i većina ljudi. Ponekad mi bude žao što neke stvari u životu nisam napravila odmah i bez razmišljanja. Nisam, jer sam (pogađate) čekala. Čekala sam ili bolji trenutak ili bolju priliku … ili dok ne napravim ovo ili ono … Pa ću još malo pričekati. I onda .. prc! Ode voz – rekle bi komšije 🙂

Tako sam sigurno propustila xy  lijepih trenutaka, situacija, prilika i ljudi u životu jer nisam imala muda odraditi te neke situacije i pružene prilike odmah, intuitivno i bez razmišljanja. Nisam taj tip. Smatram se posloženom i ziherašem. Ali takvi kao ja, upravo zbog toga propuste neke trenutke jer se ne zabavljaju – pa što bude – nego idu na sigurno. Čekaju pravi trenutak. Čekaju bolje vrijeme. Čekaju to nešto? A što u stvari čekaju???

Čekaju jedno veliko ništa!

Kaže ona stara: „Tko čeka – taj dočeka!“ Nekako smatram kako ljudi koji godinama nešto čekaju i kad dočekaju to nešto što su toliko dugo čekali, na kraju im to (dugo očekivano) izgubi vrijednost onog što su očekivali… Imam feeling da dugo čekanje nečega da se desi izgubi na kvaliteti, guštu, mirisu i okusu. Mislim kako je okus dobivanja toga nečeg dugoočekivanog – gorak. I gubi sav smisao jer vrijednost tog očekivanog u usporedbi s vremenom čekanja je neprocjenjiva.

Vrijeme koje ljudi potroše na čekanje je neprocjenjivo.

E, pa ne znam kako vi, ali ja više ne čekam ništa! Uskoro punim finu brojku godina u životu i smatram kako sam se u svim tim svojim godinama umorila od čekanja i ne da mi se više ništa čekati. Ako ide – ide!! Ako ne ide – ne ide! I jebiga, idemo dalje! Ali nikoga i ništa više ne čekam!

Neki ljudi prožive cijeli tjedan čekajući petak! Neki čekaju cijelu godinu da dođe ljeto! A neki čekaju cijeli život za sreću! E, da mi je vidjeti te koji čekaju cijeli život za sreću!!! Pa ti su gori od onih koji su čekali Godota! I onda šta? Sve se na kraju svede na čekanje nečijeg dolaska ili vlastitog odlaska. Sve!

E, pa ja ne želim da mi se život svede na čekanje! Što sam čekala – čekala sam! Više nemam vremena za gubljenje u čekanju! Život treba živjeti, a ne čekati bolje dane, ili sreću, ili penziju 🙂

Autor: Ivana Grabar

  • Foto naslovnice: Josip Čekada

SVE KOLUMNE AUTORICE – OVDJE 

Kontakt: